Početkom devedesetih umjesto muzike zasvirala je glazba, akordi su zapeli negdje u suzvučju, a skladatelji su zamijenili kompozitore. Radnika je nadomjestio djelatnik pa umjesto pauze ili odmora krenuo na (sve kraću) stanku; iza direktorskih vrata ukazivala su se, uglavnom mrka, lica ravnatelja, a narod je glasanje prepustio životinjama – umjesto toga, puk je započeo glasovati. Aerodrom je brzinom zrakoplova pretvoren u zračnu luku, a faktori su se podjednako brzo preodijevali u čimbenike ako već ne same opstojnosti države, a ono barem sistema koji je prešao u sustav. Umjesto datuma ispisivali su se nadnevci, a dopuštenje se tražilo čak i za vozačku dozvolu (počesto i onu za nošenje oružja). Drugovi su postali prijatelji, od kojih su mnogi okretali glavu od dojučerašnjih drugova. Umjesto u hiljadama, brojalo se u tisućama jer bi se inače moglo postati sumnjivim pa i uhapšenim, pardon uhićenim. Napokon, prestali smo se brinuti i počeli ozbiljno skrbiti…
Predloženo je da nam kontejnere zamijene smećnjaci, kružne tokove raskružja, medicinske stentove žilni potpornji, a emotikone, ta prevrtljiva mala žuta bića prispjela sa sms-porukama, osjećajnici
Vrijeme je sadašnje i lingvistički časopis ‘Jezik’, koji bez prekida izlazi od 1952., uskoro će ponovno dodijeliti Nagradu dr. Ivan Šreter za najbolju novu hrvatsku riječ u prošloj godini. Predlažu je čitatelji, a urednica časopisa, jezikoslovka Sanda Ham, lani je s pet hiljada kuna nagradila alkomjer kao zamjenu za alkotest. Povjerenstvo ‘Jezika’ pohvalilo je i riječi kavomat (aparat za kavu), vlastopis (selfie, sada predložen i kao sebić) i munjobran (gromobran). Tijekom godina iz iste su kuhinje izišli mnogi slični biseri, među njima i neki naširoko hvaljeni, pa je tako predloženo da nam popularne ležeće redarstvenike zamijene valjda još popularniji uspornici, kontejnere smećnjaci, kružne tokove raskružja, floskule ispraznice, medicinske stentove žilni potpornji, wellness-centre opuštaonice, a emotikone, ta prevrtljiva mala žuta bića prispjela sa sms-porukama, osjećajnici. Konačno, smanjenu moć rasuđivanja počeli bismo zvati magloumljem. Iz časopisa napominju da bi nove riječi trebale biti zamjene za nepotrebne nam tuđice, ponajprije novije anglizme, i svakako tvorene po tvorbenim pravilima hrvatskoga; kažu i da ne smiju bosti u uho, no bilo bi zanimljivo napraviti anketu s onima jezično osjetljivijima, koji se ipak osjećaju dobrano ‘izbodenima’.
Natječaj ‘Jezika’ samo je blaži nastavak jezične politike s početka devedesetih, odnosno visokopolitiziranog pokušaja uvođenja neprirodnog novogovora kakav smo spomenuli na početku ovog teksta. Naime, istodobno s prvim danima novouspostavljene države jezični su puristi u ime čiste nacije i domoljubne ideologije započeli i s čišćenjem jezika, ponajprije od srbizama, pa potom i internacionalizama, posuđenica, tuđica, usvojenica i ostalih valjda nepoćudnih, ako ne i ‘neprijateljskih’ pojava. Predvodnici tog purističkog juriša bili su mnogi ugledni članovi preimenovane Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, brojni kroatisti s različitih instituta i fakulteta, ali i službenici novih ministarstava i pripadnih im povjerenstava, naprasno (samo)proglašeni stručnjacima za jezik, kao i većina nacionalno ostrašćenih medija. Svesrdnu (ne samo) političku podršku u tom su im pothvatu davali vladajući HDZ i predsjednik Franjo Tuđman, pa su tako brzo uskrsnuli različiti arhaizmi, a nerijetko se pokušalo reanimirati i leksik iz doba NDH-a. Nove su riječi proglašavane ‘hrvatskijima’ od prognanih, pa i onda kad se radilo o hrvatskima. Zazivala se čak i jezična policija i novogovor je za kratko vrijeme lebdio nad mladom državom (barem njezinim neokupiranim teritorijem) i svim njezinim različitim govornicima.
U časopisu ‘Jezik’ promoviraju se pravopis, gramatički oblici i leksik koji se simbolički smatraju hrvatskima te se potiču izmjene norme koje vode prvenstveno u smjeru udaljavanja od srpskog jezika - kaže Virna Karlić
Hrvatsko jezično pitanje među prvima je pokrenulo friško utemeljeno jezično povjerenstvo pri Matici hrvatskoj na čelu s akademikom Stjepanom Babićem, možda najutjecajnijim jezičnim puristom devedesetih. Taj višegodišnji urednik ‘Jezika’ i redoviti profesor Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik zagrebačkoga Filozofskog fakulteta bio je u to doba potpredsjednik Matice, a široj je javnosti poznat kao koautor ‘Londonca’, pravopisa iz 1971.
U svojoj knjizi ‘Jezik i nacionalizam’ lingvistkinja Snježana Kordić navodi da je Babić bez sustezanja tvrdio da je neka riječ hrvatska ako je bila smatrana i ‘ustaškom’, a u osvrtu na njegovu knjigu ‘Hrvanja hrvatskoga’ kaže: ‘Sastavljena od već objavljenih Babićevih članaka s kraja 60-ih i iz razdoblja od 1995. do 2004. godine, ona pokazuje da autor dijeli svijet na Hrvate i na nehrvate, da rasistički klasificira pripadnike ljudske vrste na one koji imaju hrvatski mozak i na one koji nemaju hrvatski mozak, zahtijevajući od svih Hrvata da imaju isti, Babićev pogled na temu jezika. Taj ograničeni svijet, u kojem se sve vrti oko jezične ugroženosti, oštećenosti, zakinutosti, izgrađen je na priči o srpskom jezičnom unitarizmu.’
Babićev ideološki istomišljenik bio je Dalibor Brozović, također jezikoslovac, akademik i političar. Jedan od autora Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967., Brozović je bio suosnivač HDZ-a i prvi potpredsjednik te stranke, ali i čelnik notornog Vijeća za zaštitu sloboda javnog informiranja u Zastupničkom domu Sabora. Kao ravnatelj Hrvatskoga leksikografskog zavoda nemjerljivo je pridonio čišćenju jezika od ‘nedopustivih’ tuđica, a istovrsni je obol potom dao i knjižnicama, temeljito ih očistivši od ‘tuđinske’ literature: nakon što je u rezalištu završilo 40.000 primjeraka Enciklopedije Jugoslavije, mirne je duše izjavio da nije uništio toliko enciklopedijskih kompleta nego tek pojedine sveske…
Veliki tercet jezičnih purista na političkom zadatku zaokružuje pokojni filolog i jezikoslovac Stjepko Težak. Kao redoviti profesor metodike jezika i filmskog stvaralaštva na Filozofskom fakultetu, bio je autor brojnih udžbenika, nastavničkih priručnika i jezičnih savjetnika i neosporno je dao svoj prilog jezičnoj kulturi i komunikaciji niza generacija, no neki mu lingvisti, poput spomenute Snježane Kordić, zamjeraju svojevrsno usađivanje jezičnog nacionalizma u školske knjige: argumentiraju to njegovom opsjednutošću porijeklom riječi, populizmom i širenjem priča o ugroženosti jezika/nacije.
Turobne devedesete sručile su se na ljude i pravom bujicom različitih razlikovnih rječnika hrvatskog i srpskog jezika, koji su se u zemlji zahvaćenoj ratom odlično honorirali. Vladimir Brodnjak bio je autor prvoga, a onaj koji su potom sastavili Ivan Branko Šamija i Dražen Lukačić filološki neutemeljenim i lingvistički diletantskim ocijenio je, uz ostale, i poznati lingvist Ivo Pranjković. No zato je splitski jezikoslovac Ilija Protuđer, koji je hrvatske intelektualce i jezikoslovce, potpisnike nedavne Deklaracije o zajedničkom jeziku, etiketirao kao orjunaše i nazvao pljuvačima i negatorima vlastitog jezika, o istom uratku iznio sljedeći hvalospjev: ‘Rječnik ima četiri tisuće riječi i vrlo su važne za pravilnost i čistoću hrvatskoga jezika, posebice u godinama kada Hrvatska krvari (…).’
Jedna od bizarnijih pojava na jezičnopolitičkoj sceni devedesetih bio je i prevodilac Marijan Krmpotić, višegodišnji autor rubrike pod naslovom ‘Gušidba hrvatskog jezika’ u iseljeničkom tjedniku ‘Spremnost’. U obrani jezične i ine čistoće iskazao se i u glasilu ‘kreativno’ nazvanom ‘Nezavisna Država Hrvatska’, koje je izdavao zet ustaškog poglavnika Srećko Pšeničnik. Mladoj nacionalnoj TV kući, HRT-u, to je očito bila sjajna preporuka, pa za svoje novinare i lektore 1992. daje u nepoznatom broju primjeraka tiskati Krmpotićev korienski ‘Jezični priručnik’ (novoobjavljen 2001. u izdanju nakladničke kuće iz Kloštar Ivanića), kojim im se daje na znanje da se radio imade nazivati krugovalom, radijska stanica krugovalnom postajom, a TV emisija dalekovidničkom odašiljbom. Ostavimo li pak tekuće upute medijskim djelatnicima po strani, možemo dalje od Krmpotića doznati da je radni narod tek isprazna licemjerna frazetina komunističkih aparatčika, etnologija je zapravo narodoznanstvo, ali i, ipak nešto umjerenije, svi ekonomisti gospodarstvenici, a antikvari staretinari. Pokrovitelj ili pokroviteljstvo mogu se, prema Krmpotiću, zamijeniti hrvatskim riječima zakrilnik ili zakrilnica – zamislite samo sve te silne događaje pod visokim zakrilništvom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović! Pred raširenom sprdnjom s telefonom kao brzoglasom Krmpotić se skrivao iza jezikoslovca Dragutina Antuna Parčića, koji je taj izraz za izum iz 1876. upotrijebio u svom Hrvatsko-talijanskom rječniku iz približno istog doba, no osjećao je i snažnu potrebu svojim savjetima pridodati sljedeće: ‘Kako Srbi nemaju svoje rieči za telefon, jugo partizani proglasili su je ustaškom novotvorenicom pa je bila zabranjena.’ Njegov brzopotezno-brzoglasni pokušaj jezične reforme ipak nije u većoj mjeri zaživio.
Da nas jezik iz devedesetih ne bi nepovratno i kobno ozlijedio, vratimo se suvremenosti i hrabro se suočimo s činjenicom da još ima vazda budnih jezičnih čistača. Tako je Mile Mamić, profesor Odjela za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru, u 2013., godini ulaska Hrvatske u EU, javnosti uputio vapaj: ‘Zamijenimo troslovno jednosložno ‘ije’ s ‘je’ u skladu s izgovorom većine hrvatskih govornika i s novijim fonološkim, prozodijskim i naglasnim spoznajama o tom pitanju. Nemojmo s tim karadžićevskim teretom u Europsku uniju!’ Kako je taj ‘teret’ ipak prenesen u novu zajednicu država, zadarski profesor upozorava svekoliki hrvatski puk na recentne prijetnje jeziku mu, ali i na poricanje njegove povijesne samobitnosti poradi tuđih političkih i geostrateških interesa.
Nakraju, u sličnoj je maniri i spomenuta urednica ‘Jezika’ i profesorica osječkog Filozofskog fakulteta Sanda Ham, u paničnom strahu od Deklaracije o zajedničkom jeziku, sa svojim istomišljenicima javnost obavijestila o otvorenim prijetnjama hrvatskome jeziku…
Virna Karlić s Odsjeka za južnoslavenske jezike i književnosti zagrebačkoga Filozofskog fakulteta istraživala je u sklopu znanstvenog projekta ‘Hrvatski književno-kulturni identitet u tranziciji / regionalnom kontekstu (aspekti hrvatsko-srpskog kulturnog dijaloga)’ domaće lingvističke i filološke časopise između 1990. i 2010. godine. Cilj joj je bio utvrditi odnos hrvatske znanosti o jeziku prema sociolingvističkoj situaciji nastaloj raspadom Jugoslavije.
- U fokusu su mi bili znanstveni i stručni radovi koji se bave statusom hrvatskog jezika i njegovim odnosom prema srpskom. Uz časopis ‘Jezik’, analizirala sam i druge: ‘Suvremenu lingvistiku’, ‘Filologiju’, ‘Rasprave’ Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, ‘Riječ’… Okvirno, u deset je godina o tome objavljeno od nijednog do tri članka po časopisu. Iznimku predstavlja ‘Jezik’, u kojem je izašao pozamašan broj članaka koji se izravno bave tom temom: u većini slučajeva riječ je o angažiranim tekstovima čiji je primarni cilj promocija jezične ideologije i promjena književnojezične norme - kaže za ‘Novosti’ Karlić.
U ‘Jeziku’, dodaje, promoviraju pravopis, gramatičke oblike i leksik koji simbolički smatraju hrvatskim te potiču izmjene norme koje vode prvenstveno u smjeru udaljavanja od srpskog jezika. Pritom se provodi jezična politika koja se temelji na ideji jezika kao simbola nacionalnog identiteta.
- U skladu s time, potiče se ideja o važnosti ‘čistoće’ jezika od stranih utjecaja, a govornicima se pridaje uloga zaštitnika, no isključivo pod uvjetom da poštuju strogo propisanu normu - kaže naša sugovornica, koja pripada generaciji što je obrazovanje započela početkom devedesetih, dakle u doba kad su puristi već zavladali jezičnom politikom.
- Primjećujem da mnoge lekseme koje bi pripadnici starijih generacija doživjeli kao neprirodno nametnute novotvorenice (npr. djelatnik, tipkovnica, tražilica, tijek) osobno svakodnevno koristim i doživljavam kao neutralne. S druge strane, neki izrazi (npr. spisak, učesnik, saučešće, zvanično) koje oni svakodnevno koriste nisu dio moga aktivnoga leksičkog fonda. To, barem u nekoj mjeri, svjedoči o uspješno provedenoj ‘purifikaciji’. Unatoč tome, brojni neologizmi i druge jezične ‘inovacije’ koje su se svojevremeno pokušavale uvesti nikad nisu zaživjeli. Tako i mnoge riječi proglašene pobjedničkima na ‘Jezikovu’ natječaju za najbolju novu riječ kod mnogih u javnosti izazivaju tek podsmijeh - ističe Virna Karlić.
