Nevolje 81-godišnje Jovanke Demonja iz Ravnog Rašća na Baniji započele su prije 40 godina, kad je nakon iznenadne smrti supruga Steve ostala sama s dvije nejake kćeri, Dragom i Miljom. Od tada hrabru ženu prate nedaće jedna za drugom, ali ih ona isto tako, jednu po jednu, uporno rješava. Milja danas živi u Beogradu sa svojom obitelji, kamo su nakon Oluje pobjegli glavom bez obzira, a Draga, koja je još kao djevojčica teško oboljela, ni danas ne može bez majčine pomoći i njege; unatoč nekoliko operativnih zahvata na mozgu, još slabo komunicira.
- Ja sam ti rodom iz obližnjih Bijelih Voda, a za Stevu sam se udala s tek napunjenih dvadeset godina. I kad nam je život postajao najljepši, kad smo dobili dvije curice a imanje nam iz dana u dan napredovalo, Stevo je iznenada umro, pa nas tri ostadosmo same. Muža nisam stigla dugo oplakivati, jer sam morala sama voditi brigu o kućanstvu i kćerima, posebice o mlađoj koja je zarana pokazivala znakove opake bolesti. Milja je s godinama završila školu, udala se i zaposlila u jednoj banci u Glini, pa smo nekako ‘klimali’, a ja bih svu pažnju posvećivala Dragi – objašnjava nam Jovanka.
U svim našim reportažama s Korduna, Banije, Like, Dalmacije ili Slavonije, kroz stotine razgovora i ispričanih sudbina potvrdilo se da je jedno zajedničko svim sugovornicima: rat im je zauvijek promijenio živote, ne donoseći im ništa dobroga. Devedesetih su im životni putovi naglo i zasvagda skrenuti s uobičajene svakodnevnice prema nevoljama i gubitcima koje dotad nisu mogli ni zamisliti. Činjenica je to temeljena na stvarnosti mnogih stanovnika dijelova Hrvatske koji su uz pomoć vojne sile ponovno morali biti pripajani tada tek međunarodno priznatoj a do danas po mnogočemu neučinkovitoj državi. Nesretni slijed zbivanja, potaknut ne baš humanim politikama, prelomio se tako i preko leđa Jovanke Demonje u trenutku kad je sve bliža grmljavina granata, topova i pušaka za inače toplih kolovoških dana ledila krv seljanima Rašća, ispunjavajući ih zebnjama i strahovima dok se sve što su desetljećima gradili i stjecali moralo tovariti na traktorske prikolice ili nosati u vrećicama i torbama u nepreglednim kolonama pješaka. Kćeri su otišle s prvim kolonama, a njihova je majka ipak odlučila ostati u Ravnom Rašću, pa što bude.
- U opustjelom smo selu ostali samo komšija Stevan i ja. Osluškivali smo što se događa, bila je to velika igra živaca. Tako je prošao dan, pa duga noć. Ujutro Stevan više nije mogao izdržati, rekao je da i on odlazi svojim autom te da mogu s njim: trebalo mi je manje od dvije minute da iz štale pustim svinje i kokoši te sjednem uz njega s omanjom torbom kraj nogu i sa suzama u očima. Putovanje je bilo sporo i teško, u nekoliko su nas navrata usmjeravali prema Kosovu, ali Stevan je to vješto izbjegavao. Nakon 15 dana nekako sam se uspjela dovaljati do Beograda, gdje mi je živjela sestra Milka oko koje smo se okupljali kao pilići oko kvočke, jer smo bili te sreće da nas ne vrate natrag prema Bosni ili pošalju na Kosovo, kao mnoge druge nesretnike. I Stevan će vam, koji se također živ i zdrav kasnije vratio u naše selo, ispričati sličnu priču ako ga priupitate - prisjeća se Jovanka.
U velikom gradu i u zemlji koju nije osjećala kao svoju Jovanka se teško snalazila, posebice stoga što joj je Banija bila svakodnevno u duši i snovima. Tako je točno dvije godine i šest dana nakon neželjenog odlaska odlučila da joj je jedino rješenje povratak u Ravno Rašće, zajedno sa svojom Dragom. Naravno, ondje ih je dočekalo sve osim idile koju je zamišljala u beogradskim danima: kuća rasturena, bez prozora i vrata, sve vrijedno iz nje odneseno, u selu tek nekoliko povratnika, sve jedan siromašniji od drugoga. Ipak, njima dvjema je bilo kao da se opet otvaraju rajska vrata sretnoga obiteljskog ognjišta. Uslijedili su potom dani u kojima je Jovanka mislila da u svoju kuću više nikada neće nogom stupiti. Uspjela je ostvariti mirovinu od pokojnog supruga i osigurati invalidninu za Dragu, pa od te dvije tisuće kuna i danas obje preživljavaju, ali njezinom zahtjevu za obnovom doma nije bilo udovoljeno - s obrazloženjem da im kuća nije izgorjela.
- Nikakvu veću pomoć nas dvije nismo dobile. Dovukli su nam dva željezna kreveta te u nekoliko navrata ponešto makarona i konzervi. Jednom su po selu neki komunalci čistili bunare, pa sam zamolila da to učine i s našim, no kazali su da nemamo to pravo. A kad su mi došli ‘odrapiti’ kućarinu, upozorila sam ih da krov na sve strane pušta i prokišnjava, ali dobih odgovor da šutim, da mogu biti sretna što ikakvu kuću imam. Vidjela sam tada da pomoći nema, pa se prisjetila one stare da se valja uzdati u se i u svoje kljuse: tako sam zasukala rukave, zametnula svinje i kokoši, ponovno uredila i posijala baštu, pa je život, i bez pomoći države, nekako opet krenuo – kaže i danas vrijedna starica.
Kad poplaća sve režije, njoj i kćeri ostane mjesečno tek 1.300 kuna. Godine i boleštine sve snažnije stišću, nemoć više ne dopušta držanje svinja, pa se gladi opiru uglavnom grahom i krumpirom iz svog vrta. Jovanka se pomirila s time da svoju Milju vjerojatno nikada više neće vidjeti, ali joj je strah od budućnost sve jači, ponajprije zbog bolesne kćeri i njezine sudbine. Dok razgovara s nama, ne ispušta je iz vida, a Draga pažljivo sluša svaku našu riječ, nijedna joj ne promiče. Sama šuti cijelo vrijeme, ponekad se nasmiješi, a kad Jovanka spomene svoju zebnju zbog dana pred njima, u oku joj zaiskri tek suza, najvjerojatnije radi brige za mamu bez čije bi hrabrosti i zamalo nadljudske upornosti u borbi sa svakodnevnim životnim nedaćama teško opstala.
