Čim se 1966. udala, danas 75-godišnja Miljka Šašo otišla je s mužem Ignjatijem iz Klasnića u Zagreb; premda je u tom gradu provela čitav radni vijek i veći dio života, nijednoga dana nije prestala misliti na svoju rodnu kuću, na banijska brda kojima je ona okružena i potok što protječe podno njezina vrta. Sa sigurnošću je znala da će se kad-tad ponovno obresti na tim lijepim stazama svoga djetinjstva.
- Zaposlila sam se u Tvornici Franck, a moj Ignjatije u Tiskari Borbe. Sagradismo u Zagrebu kuću, dobismo sinove Slavka i Milana. Sve je nekako klizilo po redu i planu, baš kako treba. Posjećivali bismo moju majku Dragu ovdje u Klasniću, uživali dan-dva u prirodi, pa nazad u grad s torbama punima mesa, voća i povrća. A onda od 1983. zaredaše nevolje: Slavko je s jedva 16 godina smrtno stradao u prometnoj nesreći, pa je Ignjatije 1996. podlegao srčanom udaru. Dvije godine nakon njegova infarkta umire i moja mama. Sve me to shrvalo i gotovo potpuno slomilo, dok nisam shvatila da ću preživjeti i ostati normalna samo ondje odakle sam krenula u život. I evo me sad u svom Klasniću, u kući mojih djedova Momića – sažima nam sugovornica svoju sudbinu.
Za turobnih su 1990-ih Miljka i Ignjatije ostali su u Zagrebu, na svojim radnim mjestima i u svojoj kući. Sin Milan i danas u njoj živi sa svojom obitelji. Šaše su vazda bili otvoreni i srdačni ljudi, pa su u glavnom gradu brzo stekli puno dobrih kolega, prijatelja i susjeda.
- Kad je oružje zazveketalo u dijelovima bivše države, tadašnji direktor Francka Milan Artuković okupio je nas radnike, rekavši nam da samo i dalje radimo svoj posao pod njegovom zaštitom. A bude li nas, dodao je, netko vrijeđao po nacionalnoj osnovi ili nam uzrokovao kakve neprilike, neka mu to odmah prijavimo – prisjetila se Miljka.
Kad je u Zagrebu prikupila radni staž za punu mirovinu, vratila se u Klasnić, ali sina i snahu redovito posjećuje. Brzo se zasiti gradske vreve i zaželi svoje banijske tišine u kojoj se zadjevojčila, pa veći dio godine provede u autohtonoj banijskoj drvenoj kući, kakvu su za tamošnje porodice znale podići samo najvrsnije ruke starih majstora. U unutrašnjosti tih krasotica, obloženih debelim hrastovim plankama, spajanima bez čavala i po tradicionalnoj tesarskoj metodi tzv. lastina repa, temperatura se ljeti i zimi ne diže i ne spušta ispod 16-ak stupnjeva, pa je za žešće studeni dovoljna tek manja vatrica da se čovjek ogrije, a za vrućina nalik ovoljetnih znade u njima biti čak i prohladno. Iako je Miljkin porodični dom star više od 120 godina, za najjačega je banijskog potresa drveno zdanje tek zaškripalo, pa danas stoji bez oštećenja i posljedica, kao da se zemlja ni pomakla nije.
Jesu li ljudi danas svjesni što znači piti hladnu vodu iz potoka gdjegod zagrabiš? Naša Kamešnica nikad ne presuši, ali je sve manje čeljadi i oko nje i oko Klasnića
- S ovim se mojim porodičnim nasljeđem malo koja zidana kuća može mjeriti. Gradio ju je moj djed Mojsije Momić, koji je skončao u poznatom ustaškom pokolju u glinskoj crkvi. U njoj u doslovnom smislu osjećate toplinu doma, pogotovo kad zima počne stezati. Žao mi je što puno takvih kuća diljem Banije i Korduna sve više propada ili ih šume gutaju, a nekoć su bile ponos svojih vlasnika i starih majstora drvene gradnje. Osobno uživam u još jednoj jedinstvenoj vrijednosti, u žuboru potoka Kamešnice tik ispod mog vrta. Po tom je potoku, punom pitke vode od izvora do ušća u drugi, dakle u duljini nekoliko kilometara, imenovan cijeli naš zabačeni klasnićki sokak. Jesu li današnji ljudi uopće svjesni što znači piti hladnu vodu od kamena gdjegod zagrabiš? U takvom se prirodnom osvježenju uživalo i još se uživa nakon napornog rada na njivi, u polju ili šumi i za najgore suše. Naša Kamešnica nikad ne presušuje, ali je sve manje čeljadi i oko nje i oko Klasnića – mudro zbori Miljka.
Doista, Klasnić je itekako opustio. Ostadoše samo stariji povratnici koji preživljavaju sa skromnim primanjima, uglavnom sami i odvojeni od svojih potomaka. Prije rata je samo ovdašnju školu pohađalo više od 250 đaka, a selo je imalo svoju trgovinu, poštu i poljoprivrednu zadrugu. Nekoliko autobusnih linija povezivalo ga je s Dvorom, Glinom, Petrinjom i Siskom. Danas više ničega od toga, pa se jedva tridesetak preostalih mještana može samo prisjećati boljih vremena.
- Kad bi bili praznici, državni ili vjerski, okupilo bi se ovdje na stotine duša sa svih strana: pekli bi se janjci i odojci, vrtjeli su se ringišpili, a djeca se u igru privlačila licitarskim srcima i sladoledima dok bi odrasli pjevali i plesali do zore. Bilo je tu ljubakanja, a ponekad i tučnjava, kako već priliči vedrim vašarima o kojima će se dugo i natenane pričalo. U takvom sam okruženju provela predivno djetinjstvo, baš kao junaci romana Branka Ćopića. Tada ni mi ni naši roditelji nismo znali koliko smo bogati, samo bi đedovi koji su se koječega nagledali, kadikad promrmljali da živimo u raju na zemlji i da nam ne treba "kruva preko pogače" - prisjeća se Miljka, koja danas živi od zaslužene mirovine, na ništa se ne žaleći. Vječito u pokretu i nekoj akciji, brine o nekoliko ovaca, a dvorište joj je puno kokošiju. I vrt je uredno obrađen, pa sad uvelike daje plodove. Iza kuće je nekoliko košnica iz kojih svake godine vrca manje ili više meda, 'nedorađenog' dodatnim šećerom.
- Sve se nadam da će jednom i moj Milan sa svojom porodicom doseliti ovamo, pogotovo ako im na bilo koji način "zagusti" u Zagrebu. Ovdje je u svakom pogledu sigurno: nitko ne može biti ni gladan ni žedan, a manje je od stotinu kilometara do glavnoga grada. A i vidim da moji stvarno uživaju svaki put kad me posjete – završila je Miljka razgovor s nadom.
