>

novosti logo

Društvo Društvo

Kameni Uskrs

Na katolički Uskrs došao mi je prijatelj iz Rijeke sa suprugom. Malo prije 22 sata, nešto sam čuo ispred kuće. Odjednom je zasuta kamenjem. Moji su gosti bili uplašeni. Skupio sam hrabrost i izišao. Tada su pobjegli, kaže jedan od napadnutih povratnika iz Islama Latinskog

Islam Latinski i Islam Grčki na prvi pogled dijeli samo tabla s nazivima mjesta. U stvarnosti, između njih je provalija međunacionalnih sukoba i predrasuda koji i danas, 24 godine nakon rata, tinjaju i povremeno se raspiruju. Na katolički Uskrs grupa ‘nepoznatih počinitelja’ napala je kamenjem nekoliko srpskih povratničkih kuća u Islamu Latinskom, u kojem pretežno žive Hrvati. Prije rata je tamo živjelo i dvjestotinjak Srba. Danas ih je, u nekoliko obnovljenih kuća, manje od deset. Naš sugovornik, koji ne želi da mu se ime javno spominje, živi sam. Na Uskrs mu je u posjet došao prijatelj sa suprugom. Prijatelj je rođen u Islamu Latinskom, ali živi u Rijeci. Zabavili su se i taman otišli na počinak, kada su čuli zvukove u dvorištu.

- Malo prije 22 sata čuo sam da je nešto ispred kuće. Nisam obraćao pažnju, mislio sam da je moj prijatelj izišao van. Odjednom je kuća zasuta kamenjem. Skočio sam i upalio svjetlo. Probudili su se i moji gosti. Bili su uplašeni. Skupio sam hrabrost i izišao. Tada su pobjegli - govori nam on.

Iz sela je otišao u istočnu Slavoniju 1992. godine. Nakon početka mirne reintegracije, preselio se u Šid. Vratio se prije šest godina. Živi sam i ne radi nigdje. Siromašan i usamljen, izoliran od većine susjeda, ima poruku za napadače:

- Ja samo želim mirno živjeti, nikoga ne mrzim. Želio bih da se ovakve stvari ne dešavaju, a tko mene mrzi, neka me bar ne dira…

Iste večeri kamenovano je i oštećeno još nekoliko kuća. U jednoj nas prima stariji bračni par. Ni oni se ne usude javno iznijeti svoja imena.

- Zasuli su me iza 21 sat, razbili vanjsku sijalicu, padalo je po fasadi, balkonu… Htio sam izaći, ali žena me spriječila. Napali su mi bratovu kuću, u njoj nema nikoga. Razbili su vrata i grilje. Napali su i jednu kuću koja se obnavlja i razbili vrata. Njih su radnici koji rade na ponovi odmah popravili. Prije toga su pokrali sve kablove s te kuće - kaže suprug.

Iako su takvi napadi u ovim krajevima danas rijetkost, društvo je napravilo sve da Srbima oteža povratak i opstanak na ovdašnjim prostorima. Naš prvi sugovornik kaže da nije mogao prepoznati mjesto na kojem je odrastao kada se vratio u Hrvatsku.

- Nisam mogao naći mjesto gdje je stajala moja kuća. Ova koju su mi izgradili u obnovi nema veze sa starom, jer je sve ovo drugačije izgledalo. Moja se kuća sada nalazi na deponiju smeća i građevinskog otpada, koji je stvorilo hiljade kamiona koji su ovdje dovozili materijal i smeće dok su probijali autoput. Nama je krajolik promijenjen. Oko mene su sve bili vrtovi puni nasada, najbolja zemlja je to bila. Danas nema ničega…

Kada se radio autoput, kako tvrdi, otpad je bacan isključivo na zemlju građana srpske nacionalnosti. Tako je ostavljen gotovo bez mogućnosti za preživljavanje.

- Vratio sam se na svoje, nisam htio ostati u Šidu. Nakon povratka nisam nigdje mogao naći posao. Imao sam traktore i sve priključke, ali sve mi je ukradeno. Nemam više ni motike. Nemam porodicu, zemlja mi je uništena, a ni ono malo što mi nisu uništili nemam čime obrađivati. Sada to ionako obrađuje drugi. Sve ovo vrijeme on niti jednom nije došao do mene i tražio dozvolu, a zna da je to moje. Čovjek radi što ga je volja: krči puteve kuda hoće, smeće baca gdje ga je volja. Dođe mi da njemu i drugima kažem da to ne rade Srbiji, nego Hrvatskoj. Jednog sam upitao zašto mi je oko kuće dovezao smeće. Rekao mi je da odem za Srbiju ako mi se ne sviđa. Što ću, samo sam se okrenuo i povukao. Da se suprotstavim, bilo bi još gore. Bolje mučat’ - ustanovio je nakon incidenta.

Slična je priča i našeg drugog sugovornika.

- Oko moje kuće je pet stupova za rasvjetu. Kada su je radili, nas su preskočili. Nama ne svijetli ništa. Pitao sam tadašnjeg načelnika zašto je to napravio. ‘Bit će vam i gore’, odgovorio mi je. Njegov ćaća je bio moj veliki prijatelj. Zvao me bratom. Njegovi su bili bogati. U Drugom svjetskom ratu, kada su naišli četnici, njegovi su pobjegli i ostavili konje, a konji su došli ispred naše kuće. Toliko smo se družili da su njihovi konji pobjegli nama. Načelniku sam samo rekao: ‘Šta bi da ti ćaća ovo vidi…’ Inače, jedan su stup stavili na moju zemlju.

Kada se naš sugovornik sa suprugom vratio u Islam Latinski, imali su velikih problema da bi uopće dokazali da je teren na kojem se nalazila njihova kuća u njihovom vlasništvu.

- Godinama sam obilazio općinu i po Zadru tražio izvadak, ali nisam ga mogao dobiti. Više sam puta bio u arhivu, a onda mi se javio jedan koji je nekoga tamo znao. Tako je papir pronađen. Imam zemlju na drugom mjestu, tu isto imam problema. Ljudi koji su mi je zaposjeli jednom su mi rekli da mogu za Srbiju ako mi ovdje ne odgovara - kaže nam on.

Katarina Vrcelj, predsjednica benkovačkog SDSS-a i tamošnja gradska vijećnica, živi s obitelji u selu Buković. Kaže da je iznenađena napadom na povratnike i uništavanjem njihove imovine.

- Ja lično nikada nisam doživjela ništa loše. Živimo u Bukoviću, djeca su mi dobila vrtić bez problema, na Svetog Savu je teta u vrtiću svima objasnila kakav je to svetac i zašto je nama važan, to me jako ugodno iznenadilo. Začudio me ovaj napad, jer toga zbilja nema. Ono čega također nema je posao. Podatak da u gradskoj upravi ne radi niti jedan Srbin govori dovoljno. Ljudi se bave poljoprivredom i turizmom. Mnogi rade na crno i to se očito tolerira. Jedno srpsko selo nema vodu, drugo nema ravnu rasvjetu - kaže Vrcelj koja je odrasla u Finskoj, a godinama je živjela i u Rusiji.

Njen suprug je odrastao u Njemačkoj. Vratili su se iz ljubavi prema kraju iz kojeg potječu, prema kraju u kojem sunce najljepše grije. S problemima se bore.

- Moj otac je došao na glasanje i otkrio da je upisan kao Hrvat. Tražio je da se to ispravi, da može glasati na roza listiću za manjine. Rekli su mu da može, ali tek za druge izbore. Kada im je rekao da je također državljanin Finske i da će javiti svojoj ambasadi, odjednom je problem riješen i moj otac je ostvario svoje pravo. Velik problem je uzurpiranje tuđeg vlasništva, čak je i država dijelila tuđu zemlju. Godinama traju sudski sporovi s tim u vezi. Moju zemlju je koristio jedan čovjek, puštao na nju stoku, a s nama o tome nije htio ni pričati. Jednog dana je došao moj suprug i izorao tu zemlju. Tako smo je uspjeli vratiti - navodi Katarina Vrcelj.

SDSS u izbornoj kampanji za evropske izbore s velikih plakata postavlja pitanje: ‘Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?’ Dio odgovora krije se u ovom tekstu.

1/1