Rezultati jednog od najvažnijih svjetskih ekonomskih istraživanja u javnosti su doživljeni samo kao kuriozitet. Štoviše, i samo istraživanje kao da je spadalo u rubriku zanimljivosti. Evo čime se sve ljudi bave. Ili besposlen pop i jariće krsti. Riječ je o tome da je više od deset tisuća najsiromašnijih obitelji u zapadnoj Keniji dobilo po tisuću dolara i to bez ikakvih uvjeta, osim da se poslije godinu i pol dana usporedi njihovo ekonomsko stanje s onim od prije donacije. Pokazalo se da je tih tisuću dolara, što je u Keniji isto kao 75.000 kuna u Hrvatskoj, bilo dovoljno da se obitelji izvuku iz najtežeg siromaštva, da se počnu bolje hraniti, da promijene slamnate krovove na svojim kućama (po kojima se ocjenjivalo siromaštvo) i poboljšaju ukupne uvjete života. Standard je porastao i okolnim obiteljima koje nisu izravno dobile novac, procvjetali su obrti i oživjela je ekonomija.
Eksperiment su provela poznata američka sveučilišta Berkeley i Princeton, a njegova svrha je lako razumljiva i vrlo aktualna. Živimo naime u svijetu u kojem je golemo bogatstvo koncentrirano u rukama malog broja ljudi. Podaci, objavljeni također kao zanimljivost povodom prošlogodišnjeg savjetovanja u Davosu, kažu da samo jedan posto čovječanstva posjeduje koliko preostalih 99 posto, a da 62 milijardera posjeduje koliko i 3,7 milijardi ljudi, što je polovica čovječanstva. Istraživanje američkih sveučilišta u Keniji pokazalo je sada da to nije samo pitanje socijalne pravde i elementarne ljudske solidarnosti, već istovremeno i ekonomski problem. Raspodjela novostvorenog bogatstva kakvu je uspostavio suvremeni kapitalizam zakočila je ekonomsku aktivnost. Kapitalizam je počeo jesti sam sebe i to po vlastitim sakrosanktnim pravilima.
Nalazi američkih ekonomista, inače, spadaju u jedno od najstarijih ljudskih iskustava na koje vrijedi podsjetiti, pogotovo u vremenu u kojem svatko dovoljno bogat i moćan vjeruje da povijest počinje od njega. Prije 2,3 milenija Aleksandar Makedonski je sa svojom vojskom prodirao kroz današnji Iran, rušeći niz dotad samostalnih satrapija. Svaka od njih imala je glavni grad i u njemu dvorac u kojem je stolovao satrap. Strogo čuvana, u dvorcu se nalazila riznica, a u njoj, naravno, satrapovo blago. Povremeno, satrapi su međusobno ratovali, a pobjednik bi postupao po istom ritualu. Čim bi osvojio protivnikov dvorac, provaljivao bi u njegovu riznicu i sve što je u njoj našao prenosio u svoj dvorac i svoj trezor. Zlato i srebro selili su se iz jednog mraka u drugi. Sve do Aleksandra Makedonskog. I on je otvarao riznice, ali je njihov sadržaj ostavljao na svjetlu dana. Kovao je novac i dijelio ga svojim vojnicima. Poslije je sve teklo kao sada u Keniji. Oni su se ženili, zasnivali obitelji, gradili kuće, kupovali i trošili, pa se njihovo novo bogatstvo ubrzano prenosilo na okolno stanovništvo. I tu su procvjetali obrti i trgovina i oživjela ekonomija golemih područja. Uz ostalo, i zbog toga je Aleksandar stekao naziv Veliki. Umjesto sustava satrapija uspostavljao je oblik helenske demokracije, a ekonomski rast bio je njen temelj.
Skoro dva milenija poslije na sličan način stvoreni su uvjeti i za industrijsku revoluciju u Europi, sa žarištem u Engleskoj. Španjolski konkvistadori otvorili su vladarske riznice u Americi i prenosili njihov sadržaj u trezore svojih vladara. Njihove brodove presretali su i pljačkali engleski gusari koji su u svojoj domovini bili vitezovi, rado viđeni na dvoru Elizabete I., s kojom su dijelili plijen (Sir Francis Drake, Sir Walter Raleigh i drugi junaci holivudskih filmova). Od tog gusarskog plijena (pretežno srebra, a ne zlata i dragulja koji dominiraju pučkom predajom) kovao se novac, što je oživjelo englesku ekonomiju i tako omogućilo ulaganja u industrijsku revoluciju. Bilo je novca za parne strojeve i mehaničke tkalačke stanove. Američko srebro izazvalo je i određenu inflaciju u Europi i tako dovelo do poremećaja u ekonomiji, ali koristi su bile neusporedive veće.
Kako je Aleksandar Makedonski rušio stari, neefikasni sistem, zabilježeno je u (apokrifnoj?) priči o gordijskom čvoru. Treba li uopće reći da ga nije rasplitao, već prerezao mačem? Od tada su se svi takvi problemi, bez iznimke, rješavali na isti način. Zadnja dva premijera Luja XVI. uoči Francuske revolucije, svjesni stanja u zemlji, nudili su opsežne reforme, ali povlašteni staleži su ih rezolutno odbili i ostali nepokolebljivi sve dok nije pala Bastilja, a onda počelo padati i sječivo giljotine. Svojevrsna je ironija povijesti da je sam Luj XVI. pomogao dr. Joseph-Ignaceu Guillotinu da dizajnira sječivo svog morbidnog izuma.
Poslije revolucije Pariz je imao oko pola milijuna stanovnika. Iako je ona vođena pod zastavom jednakosti, odmah je uveden imovinski cenzus pa je pravo glasa dobilo samo 15.000 ljudi. Mladoj buržoaziji je trebala nacija i jaka država koja će štititi njene interese i spriječiti povratak na staro. Ali to ne znači da sirotinja, raja i fukara smije odlučivati tko će voditi državu. Oni su svoje odigrali na barikadama. Da bi i žene glasale, nije, naravno, nikome bilo ni na kraj pameti, iako su u revoluciji, na pariškim ulicama, imale vidnu ulogu. Tek pri kraju devetnaestog stoljeća, koje je ostalo zabilježeno kao stoljeće revolucija, kad je postalo jasno da ruku birača ne vode samo njegovi interesi već mnogo više stare vrijednosti kao što su otac, nacija ili domovina, pravo glasa se počelo širiti. (Ali ne u cijeloj Europi. Za zastupnike Hrvatskog sabora, koji je postojao sve do godine 1918. i u kojem je ban Khuen Hedervary dobio čuveni vritnjak, imalo je pravo glasati manje od dva posto pučanstva.) To je i jednog Friedricha Engelsa (Marx je već bio na londonskom groblju) navelo na misao da revolucije više neće biti potrebne.
S istim pitanjem danas se suočavaju mnogi ekonomisti i filozofi u svijetu. Mogu li se goleme socijalne razlike, koje koče i ekonomski razvoj, smanjiti bez nasilja? Reformom, a ne revolucijom. Očajnički (riječ nije preteška) se traži potvrdan odgovor. Najradikalnije rješenje koje se nudi (Piketty) je uvođenje progresivnog oporezivanja. Dakle, grubo rečeno, da država počne mnogo više uzimati bogatima i davati siromašnima. Sve, međutim, djeluje protiv toga. Kapital bježi iz države u državu i tako izbjegava poreze i izaziva dodatne lokalne poremećaje. Porezne oaze se množe, umjesto da se ukidaju. (Govori se da bi se nakon Brexita i Velika Britanija mogla svrstati u tu kategoriju.) Ni Europska unija ne može uvesti zajednički porezni sustav za svoje članice, a u politici su mnogo utjecajniji oni koji tvrde da pravi put vodi u suprotnom pravcu. Da se samo smanjivanjem poreza može potaći ekonomski rast. Koncentracija bogatstva i raslojavanje društva za njih nisu problem.
Neki su se dosjetili da se time davno bavio i učitelj Aleksandra Makedonskog, Aristotel. Po njemu, od tadašnjih gradova-država najstabilnije su bile one s najbrojnijim srednjim slojem. Dakle, one u kojima su socijalne razlike najmanje. Ali kako to postići? Odgovor na to on je prepustio svom učeniku.
