Saborska zastupnica Radničke fronte Katarina Peović često je zbog svojih političkih stavova na meti uvreda i diskvalificirajućih poruka, pa joj je tako HDZ-ova Majda Burić nedavno u Saboru poručila da ima "rusoljubno, a vrlo vjerojatno i srboljubno srce".
Kako se nosite sa kvalifikacijama da ste "jugonostalgičarka", "rusofilka", "antihrvatica", sa "rusoljubnim", a "vrlo vjerojatno i srboljubnim srcem"? Podsjećanja radi, riječi Majde Burić bile su upućene nakon vašeg izlaganja o novom Zakonu o pomorskom dobru.
Idemo redom – jugonostalgija – nitko ne zna što bi ona danas zapravo bila, ali se nju poteže kao opasno oružje. Ako je riječ o svjesnosti o tome da živimo u regiji koja je pokidala sve veze između najbližih zemalja, onda sam jugonostalgičarka. No najčešće o regiji ne govorimo jer nisu zadovoljene temeljne pretpostavke za suradnju; našim zemljama vladaju nacionalisti i šovinisti koji podgrijavaju mržnju kako bi osobno profitirali. Za nas sve bi bilo dobro da u svoje politike ugrađujemo suradnju, da širimo svijest da je upravo nacionalizam funkcionalni alat za obespravljivanje većine jer kada se radnika uvjeri da je problem u drugom radniku koji je jednako obespravljen ali je Srbin, onda je izgrađen odličan paravan za bogaćenje manjine. I to manjine kojoj je do nacionalnih razlika, nacionalne kulture, jezika uistinu najmanje stalo, ali im nacija služi kao zgodno pokrivalo za zgrtanje i osobnu korist. Činjenica je i da u Saboru o Jugoslaviji i Titu najviše govore desničari i to u negativnom kontekstu. Gongov "Parlametar" pokazuje da su na prva četiri mjesta frekventnosti spominjanja ovih pojmova od četiri zastupnika njih tri desne orijentacije.
Što se tiče "proruske linije", upozoravali smo već na samom početku, s deklaracijom koja je sadržavala neprihvatljive dijelove, da će rat poslužiti HDZ-u za militarizaciju društva. Samo smo mi glasali suzdržano zbog dijelova koji su nekritički promovirali rat, militarizam i NATO. Tada je ostatak opozicije gurao glavu u pijesak, valjda smatrajući da je dovoljno iskazati solidarnost s Ukrajinom pa će ostale negativnosti nestati. Od tada nije prestala politizacija tog rata u korist Plenkovića i HDZ-a pa su vrlo brzo svi iz opozicije proglašeni ruskim špijunima i to od vladajućih koji nisu imali problema, a ni danas nemaju, s ruskim kapitalom, na koji smo mi iz RF-a upozoravali davno prije ruske agresije. Istina je da me HDZ pokušava ocrniti, prestrašiti i ušutkati. Zadnji pokušaj dolazi zbog mojeg upozoravanja na najnoviji HDZ-ov pokušaj da nam se oduzme obala koja mora ostati dostupna svima. Schengen se sada plaća, evropski tajkuni očekuju isplatu u obliku Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama koji im treba osigurati "privatne plaže, njihove plaže", kako je to jedan investitor već počeo oglašavati novim kupcima vila na Ugljanu.
Plenkovićeva nemoć
No teške riječi etiketiranja nisu u tom momentu ni primijećene, do reakcije vaših kolegica i kolega zastupnika došlo je tek kasnije.
Neki kolege zastupnici su reagirali odmah, no neki su reagirali kasnije. Svima na tome zahvaljujem. Nije mi se svidjelo što su se neki kasnije busali u prsa "srboljubna", a ne samo da ih nije bilo da stanu uz mene, kao što nisu stali ni u nizu drugih mojih istupa koji su naišli na oštricu desnice, već su neki od njih relativizirali nacionalizam, šovinizam, a onda se ukrcavali u vlak antinacionalizma kada su vidjeli da je to oportuno.
Dokazuje li to da je HDZ-ova Majda Burić samo javno izrekla ono što veći dio HDZ-a i njegovog biračkog tijela zaista misli?
Sigurno je tako.
Plenković je na zadnjem aktualcu u Saboru stalno prozivao oporbu, tko je glasao "za Rusiju, za agresiju, a protiv Ukrajine". Koji je domet te njegove politike prozivanja?
Takvim stalnim ponavljanjem nečega što se opire zdravoj logici Plenković pokazuje svoju nemoć. Nije mu preostalo ništa drugo nego da vergla o nekim proruskim igračima. Njemu nije bitno da to zvuči uvjerljivo, već da se prava pitanja prikriju tim evidentno promašenim optužbama. Ukoliko netko dio oporbe financira i ukoliko je ta oporba navođena, kako on to tvrdi, onda bi on trebao javno objaviti dokaze za tu tezu. No Plenkoviću je to samo zgodna ispričnica za "put prema dolje" kojim nas vodi sigurno i vrlo uporno. Iako treba biti pošten i reći da je to put kojim su išle sve vlade do sada: na začelju Evrope našli smo se zbog okoštale privredne strukture, deindustrijalizacije, odustajanja od privrednog razvoja temeljenog na industriji, znanosti i tehnologiji, a svođenja na malo i srednje poduzetništvo, uništavanja velikih privrednih subjekata, skučenosti na uslužne djelatnosti i turizam. To je najbolje opisao sam investitor čije sam slogane citirala u pitanju koje je izazvalo buru u Saboru, koji garantira kupcima vila njihov "rezervirani" prostor na plaži, a jednom je prilikom rekao da će Hrvatska biti "evropski Karibi". Inače su sve zemlje Kariba, kao uostalom i sve države čiji je osnovni prihod turizam, u pravilu siromašne, bez vlastite industrije, snažno oslonjene na uvoz. To su, uostalom, zemlje velike društvene raslojenosti, s visokom stopom siromaštva stanovništva.
Mi ne zagovaramo domaću valutu zbog nekog praznog "suverenizma". Naši su razlozi za protivljenje uvođenju eura vezani uz činjenicu da je gotovo nemoguće u trenucima krize provoditi autonomne politike koje bi zaštitile radnu većinu od nametnutih mjera štednje
Ali sve dosadašnje hrvatske vlade upravo na turizmu temelje održivost države. Znači, Hrvatska igra na krivu kartu?
Da, iako nije to neko igranje na krivu kartu, koliko linija manjeg otpora. Za bilo što drugo država bi trebala biti uključena u privredni razvoj prema potrebama stanovništva, privreda bi trebala biti u svrhu proizvodnje za potrebe stanovništva, ne bismo trebali biti rezervat jeftine radne snage i tržište za proizvode zapadnih bogatih kapitalističkih zemalja. Trebali bismo jačati našu poljoprivredu, farmaceutsku industriju, osnažiti, vratiti velike privredne subjekte koji su imali potencijala za izvoz, poput brodogradnje koja je sustavno i prema nalogu uništena, trebalo je braniti domaću valutu, a HNB je trebao voditi autonomnu i zbilja "narodnu" politiku.
U jeku političkih kuhinja oko hrvatske vojne pomoći Ukrajini, pri inflatornom udaru, ušli smo u eurozonu i Schengen sa zemljama koje imaju mnogo veći životni standard nego što je naš. Kako će obični hrvatski građani to preživjeti? Hoćemo li biti zaštićeniji u euro-području?
Nažalost, postoji ogromno nerazumijevanje koraka koji smo poduzeli i što znači gubitak vlastite valute. Valuta nije tek novčanica u džepu, niti je monetarna politika kupoprodaja deviza i stabilnost tečaja, kako je to HNB provodio godinama. Ulaskom u eurozonu mi ne ulazimo u fiskalnu uniju, ona bi značila zajedničko skupljanje poreza, dok bi se zajedničkim budžetom financirale zajedničke javne politike koje bi imale za cilj prevladavanje ekonomskih i socijalnih nejednakosti. Nejednakosti se ne mogu prevladati zajedničkom valutom. Dapače, tretiranjem različito razvijenih kao jednakih pred novcem, eurom, jačaju se postojeće razlike. "Načelo zaštite potrošača" ne znači pitanje zaokruživanja cijena, već pitanje odnosa razvijenih i nerazvijenih u EU-u i prevladavanja ekonomskih i socijalnih nejednakosti, konvergencije do koje ne dolazi niti će doći. Evropska monetarna unija ne uključuje nikakav oblik kompenzacije između zemalja članica koje imaju vrlo različite razine konkurentnosti i svaki oblik transfernog plaćanja za pomoć manje konkurentnim tržištima rada. U nas je sve usmjereno prema liberalizaciji tržišta rada kao jedinom mehanizmu prilagodbe i osiguranja konkurentnosti, posebno zadnjim izmjenama Zakona o radu. Vlada konkurentnost misli postizati snižavanjem cijene radne snage i povećavanjem pritiska na radnike. Mi nećemo biti konkurentni razvijenom industrijom, znanstveno-tehnološkim napretkom, već jeftinim radom. Zašto se netko ne zapita zašto Češka i Poljska nisu ušle u eurozonu, a to su zemlje koje su ostvarile najveću konvergenciju prema najrazvijenijima. Iz te perspektive demokratske uračunljivosti, dobrobiti za sve, ne samo za bogate, govorili su mnogi kritičari ulaska u eurozonu, nobelovci i stručnjaci, poput Josepha Stiglitza, Paula Krugmana, Wolfganga Streecka, Janisa Varufakisa...
Vaši stavovi oko uvođenja eura na tragu su sličnih stavova desnice, Domovinskog pokreta. Kako to da su ljevica i desnica na istoj liniji?
Mi ne zagovaramo domaću valutu zbog nekog praznog "suverenizma" koji je povezan s kunom kao "hrvatskom" valutom – desnici je čak veza s NDH srcu draga – a nema nikakvog uporišta u ekonomiji u korist radne većine. Naši su razlozi za protivljenje uvođenju eura vezani uz činjenicu da je gotovo nemoguće, što smo vidjeli iz grčkog scenarija, u trenucima krize provoditi autonomne politike koje bi zaštitile radnu većinu od nametnutih mjera štednje i pozivanja na rezanje socijalnih transfera, plaća, reduciranja javnih usluga, privatizacije, deregulacije i ostalih neoliberalnih mjera u trenucima krize. Ukoliko nemaš vlastitu valutu, puno je teže nametnuti politike u korist društvene većine, a pritisak kapitala je puno jači.
Zadnji u EU-u
Premijer ima svoju statistiku kojom se hvali, navodi smanjenje nezaposlenosti, porez na dobit, ekstraprofit, brojne potpore kojima je pokrio skoro sve slojeve društva.
Premijer se često hvali rastom plaća, minimalne plaće, a često i dosegnutim udjelom od 60 posto minimalne plaće u prosječnoj plaći. Minimalna plaća u odnosu na bruto medijalnu jest u postotku porasla, no to je zato što imamo niske i prosječne plaće. Ključno je to da Hrvatska ima neke od najnižih plaća u EU-u i da su naše plaće rasle neznatno u odnosu na plaće u Uniji. Hrvatska je u skupini zemalja u EU-u s najnižom minimalnom plaćom, a ta je plaća skoro najmanje rasla između 2011. i 2021. godine u odnosu na sve druge zemlje EU-a. Dakle, kada premijer kaže da su plaće rasle, onda ne laže, ali ne kaže da su drugdje rasle puno više, tako da mi realno zaostajemo.
Udio mirovine u plaći je tek oko 39 posto, u EU-u je 52 posto. Osobito je licemjerno pozivanje na smanjenje nezaposlenosti jer se ono zbiva dobrim dijelom zbog iseljavanja. Iz Hrvatske se iselilo 17,6 posto radno sposobnog stanovništva, EU prosjek je tek 3,3 posto! Dok se nezaposlenost smanjuje, stopa zaposlenosti nam je niska. Imamo jednu od najnižih stopa zaposlenosti u EU-u, oko 66 posto, što je znatno niže od EU prosjeka. Što se tiče poreza, udio poreza na kapital u ukupnom poreznom opterećenju u Hrvatskoj je nizak, a porezi prema kapitalu su ionako najniži upravo u siromašnim zemljama kao što su Bugarska, Makedonija, Albanija itd., a najviši u razvijenim poput Nizozemske, Austrije, Malte, Italije... Trebalo bi uistinu oporezovati kapital i one najbogatije, no pet "Marićevih" poreznih reformi je išlo za tim da daje olakšice onima koji imaju najviša primanja. Porezne olakšice su također namijenjene poslodavcima – na "nagrade", regrese, božićnice – što uopće ne garantira da će poslodavci dati veće plaće radnicima, a ako ih i daju, to će im povišenje de facto oteti od mirovine. Što se tiče potpora, one su se davale horizontalno pa su i lanci kladionica dobivali potpore, kao i oni koji su imali ogromne profite.
Hrvatska ima neke od najnižih plaća u EU-u i naše su plaće rasle neznatno u odnosu na plaće u Uniji. Dakle, kada premijer kaže da su plaće rasle, onda ne laže, ali ne kaže da su drugdje rasle puno više, tako da mi realno zaostajemo
Deset je godina otkako smo dio Evropske unije. Jesmo li postali kao društvo razvijeniji, ravnopravniji sa ostalim državama EU-a?
Mi smo zadnjih deset godina utvrdili svoje mjesto na začelju EU-a, a to smo mjesto "zaslužili" deindustrijalizacijom i svođenjem na uslužne djelatnosti... Danas se više ne možemo uspoređivati s nekada usporedivim zemljama: Slovačkom, Poljskom, Češkom, Slovenijom.
Da li bismo bili u još goroj poziciji da nismo dio EU-a? Kada smo bili autonomni, izvan Jugoslavije i Evrope, Hrvatska je samu sebe više pokrala nego itko drugi. Sada nam koruptivne afere otkrivaju evropski istražitelji. Izgleda da Hrvatskoj treba neka stega izvana?
Postoji mit da samo u nas ima korupcije. Najveći korupcijski skandali zbivali su se u "srcu Evrope", recimo Luksemburgu gdje je Jean-Claude Juncker bio akter jedne od poznatih afera. Juncker je kao premijer Luksemburga pogodovao privatnim kompanijama manjim porezima, njih preko 300, među kojima su bili i Amazon, Apple, Pepsi. No mit o "našem mentalitetu" i sklonosti korupciji, "to je tako samo u nas", također je dio problema i upravo takve "mantre" osiguravaju da se ne postavljaju prava pitanja i ne rješavaju pravi problemi. Naravno, postoji korupcija, ali ona je posljedica, a ne uzrok zaostalosti, siromaštva... Ne postoji niti jedna zemlja koja je riješivši korupciju gospodarski napredovala, dapače. Klijentelizam je način zapošljavanja u zemlji u kojoj nedostaju dobro plaćena kvalitetna radna mjesta. U bogatim zemljama radnik može mijenjati radna mjesta, birati ih, u nas smo sve više ograničeni na poslove niske složenosti, poslove za slabo obrazovanu radnu snagu, neosnažujuće poslove.
Zastupate radništvo, koje je svakako žrtva tranzicije. Trideset godina nazadujemo i ekonomski i društveno, ali radništvo, čini se, još nije sazrelo, nego se i dalje hrani nacionalizmom i često bira desne, a ne lijeve politike, poput one RF-a. Je li nacionalizam zaista, kako se to zna reći, za sirotinju?
Radnici nisu glupi, oni često odabiru ono što im je oportuno. Sloboda izbora samo je prividna, vezani su uz radno mjesto, obećanje da će im netko zaposliti dijete. Svjetonazori se ne biraju baš slobodno. Jasno je koji je od ponuđenih odgovora točan i s kojim će radnik/radnica imati najmanje "problema". Puno je članova i članica Radničke fronte koji ne smiju na poslu ni reći da su članovi naše stranke, da ne bi imali problema. Naravno, riječ je i o godinama indoktrinacije, ali i vezanosti uz desnicu, odnosno HDZ, bilo radnim mjestom ili na drugi način. Oni imaju sve resurse u svojim rukama, ali i ideološke aparate države, prije svega školstvo, a tu je i Crkva sa svojim utjecajem.
Ima li na začelju EU-a uopće mase koja bi Hrvatsku pokrenula ili ju je pojela klijentelistička politika?
Najveći neprijatelj za pojavu organskih društvenih pokreta su one političke opcije koje obećavaju promjene po principu smjene jednih lica drugima. Stalno se pojavljuju nova politička lica koja ponavljaju kako je dovoljno da izaberemo njih i onda će oni, za nas, donijeti promjene. Zašto? Zato što su oni pošteni, za razliku od onih koji su danas na vlasti i koji su – nepošteni. Ova infantilna logika, "samo ti meni daj vlast", dovodi do razočaranja, a onda i do trajne apstinencije ogromnog broja ljudi koji u konačnici ne izlaze više na izbore jer procjenjuju da svojim glasom ne mogu ništa promijeniti. Takva mantra o poštenima i nekorumpiranima je jednostavna, ali je lažna i to mnogi, ispravno, shvaćaju.
Nije stvar u tome da smijenimo klijenteliste, već sustav koji je po sebi klijentelistički, koji dozvoljava i potiče ekonomske razlike i klasnu podjelu. Potpuno se pogrešno u javnosti čuje da je dovoljno da "ortački kapitalizam" zamijenimo "pravim" kapitalizmom pa će nam biti kao u Švedskoj, Danskoj i Njemačkoj. Bogatstvo ovih bogatih evropskih zemalja povezano je s našim siromaštvom i naša deindustrijalizacija i okoštala privreda posljedice su nekritičke integracije u financijske tokove i institucije Evropske unije, kojoj nije potrebno da Hrvatska bude, recimo, svjetska brodograđevna sila ili da proizvodimo vlastite solare i provedemo solarizaciju Hrvatske. Evropski fondovi se često uzimaju kao temelj razvoja, što oni ne mogu biti i zbog visine sredstava koja su nam na raspolaganju – u pretkriznoj 2008. godini više je investicija bilo u javnom i privatnom sektoru zajedno nego u sedmogodišnjem financijskom ciklusu 2013-2020. – i zbog karaktera tih sredstava koja privilegiraju nabavku visokosofisticirane opreme i usluga iz već razvijenih i bogatih zemalja, a nisu namijenjena za razvoj domaće industrije i privrede općenito.
