>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Katolički kalifat

Naravno da nije moguće da se u Hrvatskoj u dogledno vrijeme pojavi neka srpska Ana Brnabić, ali to ne znači da je Srbija po političkoj kulturi ispred Hrvatske. To samo znači da je u Beogradu danas na vlasti odvažnija i inteligentnija vlast od ove naše u Zagrebu

Jasno, odmah su pale usporedbe. Nakon što je Aleksandar Vučić odlučio na mjesto nove srbijanske premijerke postaviti ‘Hrvaticu’ Anu Brnabić (zapravo se žena deklarira kao Srpkinja, iako ne niječe svoje hrvatsko porijeklo), usto deklariranu lezbijku, u Hrvatskoj se smjesta počelo razglabati je li to i kod nas moguće. Vjerojatno ste čuli ta mišljenja, pa da ih ne ponavljam, ostat ću kod onog kojem sam osobno najbliži. Naravno da je nezamislivo da bi danas i u dogledno vrijeme u sam vrh hrvatske izvršne vlasti mogao dospjeti neki Srbin ili Srpkinja, a ako bi usto bio deklarirani homoseksualac, to je jednostavno, jedan kroz jedan, isključeno. Impossible mission! Ali ne treba se zalijetati ni s velikim i pretencioznim generalizacijama. Tko bi iz ovoga izvukao zaključak da je Srbija po političkoj kulturi pretekla, a pogotovo debelo pretekla Hrvatsku i da slučaj Brnabić to nepobitno dokazuje, nije u pravu – ne dokazuje zapravo ništa. Takvoga je dovoljno podsjetiti na svima dostupnu činjenicu. A to je da su gej parade u Srbiji i dalje događaji visokog, najvišeg rizika, koje osigurava teško naoružana žandarmerija na konjima i u bornim klima, što u Hrvatskoj već dulje nije slučaj. Ili drugi primjer, da su Srbi u vrhovima hrvatske vlasti zastupljeni puno šire nego Hrvati u srbijanskoj (što ne znači da im je i položaj generalno bolji, štoviše, kunst je u tome da je zapravo gori).

Pa u čemu je onda stvar?! Zašto je Brnabić moguća u Srbiji, a u Hrvatskoj nije, zašto tamo prolazi i ono što ovdje ne postoji ni kao najobičnija misaona imenica? Pitanje zvuči zaguljeno i komplicirano, ali je odgovor zapravo krajnje jednostavan. Radi se o dva različita tipa državne vlasti, ovdje u Zagrebu i ondje u Beogradu, a ta razlika nije nimalo umanjena činjenicom da te vlasti personificiraju dva izrazito, čak podjednako proevropska političara, Andrej Plenković i Aleksandar Vučić. Doduše, ovaj drugi ima u rukavu i važnu rezervnu rusku kartu, koja mu omogućava da se s više komoditeta nosi s obavezama prema Bruxellesu. Ali i obratno, da iznosi rezerve recimo prema ruskom preuzimanju Krima bez opasnosti od batina koje svaki put dobije iz Moskve Plenković kada progovori o toj temi. U svakom slučaju, tip vlasti kakvom raspolaže Vučić doima se otprve kao nešto puno čvršće i autoritarnije, u objašnjenju čega možda mogu pomoći i neke povijesne paralele baš s Rusijom, jer poznato je da su se neki ruski carevi u modernizaciji i evropeizaciji zemlje koristili bez pardona metodama biča i čizme. Koliko god izgledalo da jedno nije spojivo s drugim. Ali eto, bilo je. Osim toga, u tradiciji je istočnog pravoslavlja da država i nacija imaju neupitan primat pred crkvom, što se vidjelo i u ovom najnovijem slučaju Brnabić. Srpska pravoslavna crkva žestoko se protivila da ta ‘Hrvatica’ i homoseksualka sjedne u stolac srbijanske premijerke, ali to protivljenje dovelo je u pitanje senioritet države nad crkvom i jednostavno nije moglo proći.

O, kako i koliko se to razlikuje od primjera koji se paralelno dogodio u Hrvatskoj, gdje je sisački biskup Vlado Košić malo je reći kritizirao, prije bi se reklo kočijaški ispsovao Andreja Plenkovića nakon što je sklopio koaliciju HDZ-a s ‘neprijateljskim’ HNS-om. Ali hrvatski premijer ne samo što mu nije uzvratio istom mjerom, nego nije zucnuo ni slova da mu bilo što odgovori. Naprosto je odšutio. A to je neizreciva, u nebo vapijuća sramota. I to bi bilo tako neovisno o onome što se sada događa u Srbiji. Uostalom, imenovanje za premijerku ‘hrvatske pederuše’ Ane Brnabić vjerojatno je najtočnije okvalificirati kao samopromociju prodornog i inteligentnog Aleksandra Vučića, koji ovim šalje poruku svugdje gdje treba (Bruxelles, Moskva, ali i Beograd) tko je glavni gazda u srbijanskom dvorištu. I koga se za sve pita. Ono što hrvatsku situaciju čini čemerno lošom je da je tako nešto kod nas nezamislivo čak i na toj propagandnoj, marketinškoj razini.

Jednostavno, Plenković ovako nešto ne može napraviti ni da se postavi na glavu i koaliranje s desetkovanim i izblijedjelim ostacima nekadašnjih ‘liberalnih demokrata’ gornja je granica njegove političke i osobne hrabrosti. Hrvatska je postala stožerna zemlja, nazovimo ga tako, katoličkog kalifata u Evropi, jer i u najkatoličkijim evropskim zemljama – Poljskoj, Španjolskoj, Irskoj – imate barem nešto (puna legalizacija homoseksualnih brakova, masovni protesti protiv zabrane pobačaja, dolazak na čelne državne funkcije deklariranih gejeva). Samo u Hrvatskoj nema ništa. A i to je samo početak priče. Hrvatska je jedina evropska zemlja u kojoj Katolička crkva otvoreno zagovara revizionističke, profašističke stavove (tu je sličnost sa Srbijom vjerojatno i najveća), a od jedinog izuzetka, kada je relativno afirmativno govorila o tekovinama antifašizma, prošlo je više od dva desetljeća. Bilo je to za života Franje Tuđmana, za kojim se do danas vuku brojni loši repovi, uključujući i sadašnji privilegirani položaj Katoličke crkve u društvu, zapečaćen Vatikanskim ugovorima. Ali jedno se znalo i tu nije bilo odstupanja. Crkvenom vrhu na Kaptolu nije padalo na pamet orkestrirati paracrkvene udruge i sljedbe, kao danas, kada je samo pitanje vremena kada će se službeno zatražiti zabrana pobačaja.

Usto, tipovi kao sisački biskup Košić držali se rep među stražnjim nogama i nisu se usudili ni pomisliti režati na svjetovnu vlast, kako ovih dana slušamo. Ukratko, Tuđmanova država bila je loša, ali je ipak bila nekakva država, što se za ovu sadašnju ne može reći. U njoj antiklerikalizam postoji još samo kroz oštru i britku kritiku bliskoistočnih i srednjoistočnih islamskih teokracija, ali se zato o vlastitom teokratizmu šuti do granice muka. Zato je i bljesnula ova epizoda s Anom Brnabić na čelu srbijanske vlade, iako je Vučić time samo spretno prikrio da su i u Srbiji teokratski trendovi otišli toliko daleko da se čuju peticionaški zahtjevi čak i u akademskim krugovima da se zakonom zabrani Darwinova teorija evolucije. Dakle nema tu nekih suštinskih razlika, ili ih barem nema toliko da bi ih vrijedilo ozbiljno razmatrati. Zapravo bi se moglo reći da obje zemlje, jedna s katoličke, druga s pravoslavne strane, potkopavaju temelje sekularne države, tako da se gotovo već postavlja pitanje nisu li i jedna i druga već sazrele za neku vrstu nove prosvjetiteljske revolucije. No u Srbiji je na vlasti bistri Vučić, koji vidi što je na stvari i ne dopušta da mu one izmaknu kontroli, tako da status religiozno najzadrtije evropske zemlje ostaje sigurno u hrvatskim rukama. Oduzmite tome što god hoćete, ali to je jednostavno tako i nikako drukčije.

1/1