Ah, taj dijalektički odnos liberalnih medija i Crkve: dok se drži patriotska linija i ne propituje dubina čuvenih Vatikanskih ugovora, između ovih društveno-tržišnih instanci nema ozbiljnijeg razmimoilaženja u suštinskim pitanjima. Međusobne nesuglasice svode se na površinsko kulturno ratovanje. Tako se dnevni listovi, koji po starom receptu ‘za svakog ponešto’ uredno zapošljavaju smjerno katolički nastrojene kolumniste, svako malo izruguju svećenicima koji si dadnu oduška svojim konzervativnim nagnućima.
Pod standardno nabrijanim naslovom ‘Zaprepašteni svećenik naveo sedam smrtnih grijeha na vjenčanjima u Dalmaciji’ ovaj se put na tapeti našao don Stanko Jerčić, generalni vikar hvarske biskupije. On je za potrebe župskog lista opisao nepristojno ponašanje svadbara u crkvenim hramovima. Pa kaže: mladenci izmišljaju ceremonijal po uzoru na TV sapunice, ukrašavaju unutrašnjost crkve kao da dolazi Djed Mraz, fotografi i snimatelji bacaju se po podu ne bi li uhvatili bolji kadar. U crkvu se ulazi s flašama rakije, galami se i cereka na sav glas. ‘Uzalud skupa garderoba kad je neukusna’, piše don Stanko, puritanski tumačeći da uzvanice otkrivaju više nego što je uobičajeno na svetome mjestu. Pijani svadbari nakon izlaska iz crkve bacaju rižu: to nije u redu jer se ‘hrana ne baca’, to je ‘poganski običaj’.
Sva je sreća da don Stanka ne zanimaju svadbe po ulicama: uz opće podvriskivanje, škripu kočnica i neizbježno mlataranje zastavom, automobil na čelu kolone krivuda dok mrtvopijani barjaktar napola visi kroz prozor… Scena histerične srpske svadbe iz filma Gorana Paskaljevića ‘Bure baruta’, koja se u svoje vrijeme činila karikiranom, prema ovome je koncert Bečkih dječaka. Konzumeristička industrija ljudima je isprala mozgove, pa se svatko nastoji istaknuti što originalnijom šablonom svadbenog pira. Dolaskom kapitalizma nadmašen je Balaševićev stih o ‘paradi pijanstva i kiča’: vjenčanja su postala stožerni malograđanski ritual, svesrdno reklamiran u novinama koje se, eto, u isto vrijeme sablažnjavaju nad konzervativizmom svećenstva.
Radi se i o važnom sociološkom pitanju: vjera je postala jedan od glavnih načina društvene mimikrije i konformizma, dok je u zbilji samo manjina ozbiljno prakticira, pa se mladenci primjerice čudom čude kad ih svećenici ne žele vjenčati dok ne prođu famozni zaručnički tečaj. Takvo ponašanje već spada u domenu one poznate vulgarne uzrečice po kojoj bi ljudi nešto radili, a ne bi da im uđe. Još kad bi se don Stanko ovako ljutnuo na druge pojave i osobe koje haraju crkvama, poput Darija Kordića ili kolege Vlade Košića, gdje bi mu bio kraj?
