>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Čehov, naš suvremenik

Tri sestre (r: Bobo Jelčić), Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb: Čehovljev sjetni seoski pejzaž pretvoren je u hrvatske vrišteće društvene probleme

Moderno kazalište danas, baveći se naročito klasičnim dramskim tekstovima, ima potrebu nadograđivati predloške, kreirajući trenutke iz današnjeg života i stvarajući tako paralelne svjetove koji pokušavaju pulsirati u međuigri s originalom. Svaka nova generacija ima potrebu za nekim svojim Hamletom, kaže Jan Kott u knjizi ‘Shakespeare, naš suvremenik’, a tako je i s drugim klasicima čija se djela iz dubine povijesti danas zovu u pomoć kako bi se govorilo o onome što nas baš sada muči. Lista redatelja, inozemnih i domaćih, od Thomasa Ostermeiera i Dimitera Gočeva do Olivera Frljića i Boruta Šeparovića, koji od tekstova starih više stotina godina stvaraju potpuno nove konstrukcije, prilično je duga i jedino pitanje koje se na kraju tiče prvenstveno publike jest kako taj kemijski spoj originala i današnje intervencije funkcionira i koji je njegov smisao.

Primjer takvog kazališta koje ne slijedi nužno pisca nego prema njegovim motivima stvara novi scenski organizam su ‘Tri sestre’ u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba, prema motivima drame Antona Pavloviča Čehova i u autorskoj obradi redatelja Bobe Jelčića. Predstava je najavljivana prije više mjeseci kao izvedba u nastajanju, što znači da smo ovog proljeća prvo gledali rezultat dosadašnjeg istraživačkog rada, a na jesen slijedi njegovo finale. Verzija predstave koju smo dakle ovih dana vidjeli u dvorani za probe ‘Lado’, preko puta HNK-a, od početka je usmjerena na oštru aktualizaciju problema koje su imale Čehovljeve ‘Tri sestre’ prije više od stotinu godina: život u provinciji, apatija, želja za svijetom (‘u Moskvu, u Moskvu’) i nemogućnost da se postignu željeni životni ciljevi. Čehovljev sjetni seoski pejzaž tako je smjesta u ovoj predstavi pretvoren u hrvatske vrišteće društvene probleme pa se tako glavne junakinje i svi oko njih rugaju idealu rada koji je danas totalno obesmišljen, govore o hitnom iseljavanju iz Hrvatske, o čamotinji koja je ovdje nepodnošljiva, o bogu kao protezi da ne poludimo i o školskom sustavu koji ništa ne valja. Aludira se na Srbe, ekavicu i sve one koji odudaraju od nacionalnog standarda, i sve protječe kao mali porodični rusvaj na rubu živčanog sloma, među rasklimanim namještajem, gdje svima pucaju filmovi jer ne mogu izdržati (hrvatsku) stvarnost. Pritom su glumci beskrajno groteskni, cinični i samoironični, poigravajući se i iluzijom vlastitog posla ‘u ozbiljnom komadu’ te sipajući vrelo ulje aktualne društvene kritike publici koja je došla gledati pristojnog i tankoćutnog Čehova.

Publika se izuzetno dobro zabavlja i predstava dobro funkcionira ponajprije na mjestima gdje glumci, u prvom redu Nina Violić, Krešimir Mikić, Jadranka Đokić, Siniša Popović i Daria Lorenzi, tako superiorno uspijevaju izaći iz svojih uloga na otvoreno polje gotovo bezobrazne društvene parodije (‘Je li i vama pun kurac provincije? Šutite? Znači nije?!’) i onda se ležerno u njih vraćaju kao da se ništa nije dogodilo. Obratno, predstava zapinje tamo gdje glumci mlađe generacije ne uspijevaju u dovoljnoj mjeri ekvilibrirati između ozbiljnog i crnohumornog pa takve scene djeluju preglumljeno, nategnuto i grubo. Zbog toga onda trpi i bazični odnos originalnog Čehova i hrvatske stvarnosti pa umjesto finog prožimanja, koje je u programu označeno pitanjem ‘Što je nama Čehov danas?’, u nekim se dijelovima predstave čini kao da je Čehov zaboravljen na račun ne baš uvijek najboljih glumačkih gegova na temu Hrvatske danas. Prijedlog za finalnu izvedbu na jesen: trebalo bi ujednačiti instrumente glumačkog orkestra i izbalansirati odnose između teške drame i lake društvene satire.

1/1