>

novosti logo

Društvo Društvo

Kontra klijenata i pacijenata

Studija Veselina Golubovića predstavlja ‘zagrebačku filozofiju prakse’ kao samosvojnu i samostalnu suvremenu filozofsku orijentaciju, prepoznatljivu u svjetskim razmjerima, prikazujući detaljno pozicije njenih glavnih predstavnika Milana Kangrge, Gaje Petrovića i Vanje Sutlića

Kao dugogodišnji iskušani kroničar i sumišljenik filozofa praxisa, Veselin Golubović u ovom se svome novom pokušaju, knjizi ‘Zagrebačka filozofija prakse; Na putu k povijesnom mišljenju novog’ (izdavač Plejada, Zagreb2018.), potrudio dokazati da nastojanja zagrebačkih filozofa – prije svih ona Milana Kangrge, Gaje Petrovića i Vanje Sutlića – predstavljaju originalni doprinos filozofiji prakse u Jugoslaviji, ali i u svijetu. I to u mjeri da s pravom možemo govoriti o postojanju zagrebačke filozofije prakse. Radi se dakle o jednoj samostalnoj i samosvojnoj suvremenoj filozofskoj orijentaciji, prepoznatljivoj u svjetskim razmjerima.

Opravdanost ovoga termina, iza kojega stoji sklonost stvaralačkom ili otvorenom marksizmu, a što se odnosi na cijelu grupu filozofa i sociologa praksista ili praksisovaca, kako su ih kolokvijalno zvali i njihovi poštovaoci i negatori, a koji su djelovali u Zagrebu, ali i u Beogradu i još nekim gradovima, treba dokazati. I to ova knjiga i čini. Jer, i u struji filozofskog umovanja, za koju Golubović kaže da joj najbolje odgovara karakterizacija ‘samosvojnog filozofskog mišljenja u duhu i na tragu Marxove intencije’, prepoznajemo velike individualne i grupne razlike. Ali i mnoge sličnosti i srodnosti, koje nam daju za pravo da se o njoj govori kao o jedinstvenoj orijentaciji. Prije svega postoje, uvjetno govoreći, dvije varijante filozofije prakse, ona zagrebačka i ona beogradska (iako i u Beogradu postoje pojedinci bliži onoj zagrebačkoj). No za autora je odlučnije nešto drugo, a ne geografija ili možda čak nacionalna pripadnost. On je siguran da su se najplodnija nastojanja filozofije prakse razvila u Zagrebu, a to su ona koja su praksu dosljedno i radikalno razumijevala kao re-evoluciju, mišljenje revolucije i povijesno mišljenje.

Ne radi se, sumira Golubović, o nekoj klasičnoj filozofskoj školi koja bi imala svoje vođe i sljedbu, već o otvorenoj zajednici ravnopravnih ličnosti i originalnih mislioca

Da bi stvorili bolje mogućnosti za razvijanje svojih filozofskih i transfilozofskih pogleda zagrebački su filozofi i sociolozi u razdoblju od 1964. do 1974. g. održavali Korčulansku ljetnu školu i izdavali filozofski časopis Praxis. A te su dvije institucije bile najplodnije i najuglednije međunarodne tribine i naš doprinos na karti napredne misli u tadašnjem svijetu. Značajno je primijetiti da svi predstavnici filozofije prakse polaze od bitnih Marxovih ideja, ali ih onda samostalno i samosvojno dalje interpretiraju i analiziraju. Oni nastoje originalno razviti mogućnosti koje ta misao sadrži, naslućuje ili anticipira, stvaralački promišljajući bitna pitanja suvremenog čovjeka i svijeta. Sve započinju radikalnom kritikom staljinizma, dogmatizma i birokratskog socijalizma, ali ne s antikomunističkih i disidentskih pozicija, već zalaganjem za samoupravni demokratski i humanistički socijalizam.

Bili su otvoreni prema djelima svih relevantnih suvremenih mislilaca, u čijem radu nastoje pronaći poticaje za razvijanje vlastitih filozofskih shvaćanja. Oni također kritički preispituju filozofsku baštinu, i to u formi njenih najboljih plodova u klasičnom njemačkom idealizmu. To im pomaže dokazati da je filozofsko umovanje samostalna i samosvojna duhovna djelatnost, što ne znači da ju treba odvajati od drugih oblika slobodnog stvaralaštva, poput znanosti, umjetnosti i književnosti, ali i same društvene prakse. Filozofija jest cjelina, koja se ne može mehanički dijeliti na međusobno posve neovisne ili čak suprotstavljene discipline. Ali ta cjelina jest i neistina, kako bi rekao njemački filozof Adorno, tj. ona ne može biti apstraktna općenitost ili kako piše Veselin Golubović ‘nepokretni tamni totalitet’, a niti neki zatvoreni i dovršeni sistem filozofskih znanosti u Hegelovom smislu. Suvremena filozofija može biti samo jedno novo, otvoreno i diferencirano jedinstvo. Zagrebački filozofi prakse bave se zato svim područjima filozofske problematike, ali u svoje bavljenje mogu uključiti i mislioce koji nisu mislili u tradicionalnim filozofskim kategorijama i pojmovima, niti su se izražavali uobičajenom filozofskom terminologijom. Za njih filozofija nije puka ili ‘čista’ teorija ravnodušna prema čovjeku, društvu i svijetu, već je i sama bitan dio revolucionarnog pregnuća koje stremi izmjeni svega postojećeg, dovršenog i konačnog, postvarenog i otuđenog.

Ne radi se dakle, sumira uvodno Golubović, o nekoj klasičnoj filozofskoj školi koja bi imala svoje vođe i sljedbu, već o otvorenoj zajednici ravnopravnih ličnosti i originalnih mislilaca. U njihovim filozofskim i znanstvenim nastojanjima postoji ono zajedničko, srodno i slično, ali postoji i ono različito, međusobno nespojivo, pa i nepomirljivo. Svatko je išao svojim individualnim, slobodno izabranim putem i zato je uvijek mogao biti ili ne biti u zajednici s drugima. Stoga bit te zajednice ne čini toliko tematska sličnost i srodnost mišljenja, koliko razina promišljanja u jednom općem misaonom vidokrugu i rangu svoga vremena.

Praksisovci započinju radikalnom kritikom staljinizma, dogmatizma i birokratskog socijalizma, ali ne s antikomunističkih i disidentskih pozicija, već zalaganjem za samoupravni demokratski i humanistički socijalizam

Središnji metafilozofski pojam, koji ujedinjuje sve zagrebačke filozofe prakse jest upravo praksa. Ali oni se, kroz svoje najistaknutije predstavnike, razlikuju baš u stupnju radikalnosti promišljanja toga pojma. Na početku svi se slažu da je praksa bitno određenje osnovnog ustrojstva čovjekova bitka. Može se reći, kako to čini i Golubović, da jedni pojam prakse razumiju više ‘ontološki’, a drugi više ‘antropološki’, a postoje i takvi koje bismo mogli svrstati u ‘ontološko-antropološko’ gledanje na praksu. Uvjetno možemo reći kako su se neki od njih usredotočili na ‘teorijsko’, drugi na ‘praktičko’, treći na ‘poietičko’, a četvrti na ‘povijesnofilozofsko’ umovanje. Za neke je ostalo otvorenim pitanje, a time se Golubovićeva studija razrađeno ne bavi, može li novovjekovni pojam prakse (a ne grčki praxis) biti nosivi pojam jedne konzistentne filozofske pozicije, a da se ne izgubimo u neodređenostima, poput onih koja naročito danas prate npr. pojam kulture?

Kada govorimo dakle o pitanju mogućnosti čovjeka i svijeta, tom bitnom pitanju prakse kao bitka čovjeka, najbolje nam je konzultirati radove Milana Kangrge, Gaje Petrovića i Vanje Sutlića na te teme. U uvodu ove svoje studije Veselin Golubović ovako opisuje svoj interes za glavne radove ova tri mislioca: ‘Tako se vodeće pitanje ili stvar mišljenja kao mogućnosti samostvaranja čovjeka i svijeta Milana Kangrge ukazuje kao pitanje mogućnosti re-evolucije, Gaje Petrovića kao pitanje mogućnosti revolucije, a Vanje Sutlića kao pitanje mogućnosti novog povijesnog odnosa.’ Vladajućim pitanjima u ovih mislilaca primjereni su i njhovi pristupi i rješenja. Metafilozofiju ili spekulativno mišljenje prakse u Kangrge možemo nazvati i mišljenjem re-evolucije, pošto za njega nema niti evolucije bez revolucije, a ta su dva procesa dijalektički povezana. Za razliku od toga Gajo Petrović zastupa, a tako je naslovio i svoju možda najvažniju knjigu, mišljenje revolucije. Je li ono dobro povijesno ili samo metafizički utemeljeno, predmet je rasprave i u ovoj knjizi. U Vanje Sutlića, gdje ponajviše moramo razlikovati rane od kasnih radova – ne samo u smislu sazrijevanja, koje je u svih prisutno, već i u smislu promjene u nekim osnovnim intencijama od kojih su svi krenuli – Golubović naglašava mišljenje povijesnog odnosa ili samo povijesno mišljenje.

Uvodni dio Golubovićeve knjige ‘Zagrebačka filozofija prakse’, nakon obrazloženja imena i pojma iz naslova, navođenja glavnih predstavnika, pitanja i razdoblja, okreće se obrazloženju sadržaja studije, podijeljene u tri poglavlja. Prvi dio knjige bavi se kritikom staljinizma, te s njom povezanom kritikom dijalektičkog materijalizma u staljinističkoj izvedbi. Sve to dovodi, puno prije pokretanja časopisa i škole sredinom 60-ih, već u 50-im godinama do polaganog nastajanja filozofije prakse. Na te teme Veselin Golubović već je objavio zapaženu knjigu ‘S Marxom protiv Staljina’, pa se ovdje radi o svojevrsnoj rekapitulaciji toga sadržaja. Drugi dio pokušaj je sistematske rasprave s ovim misliocima, na primjerima koji ilustriraju mogućnosti njihovih filozofskih i metafilozofskih nastojanja. U trećem, završnom dijelu, donijete su ocjene o dometima u promišljanju glavnih momenata. Radi se ponajviše o pitanjima svijesti, mišljenja, spoznaje i istine, u svrhu razumijevanja moralno-etičkog, estetskog, socijalnog i političkog pitanja, a putem kritike čovjekove otuđene društvenosti, duhovnosti i duševnosti. Knjiga je napisana, kaže autor, kontra svih današnjih klijenata, komitenata i pacijenata, koji u vječnoj sadašnjosti nemaju problema s prošlošću, niti budućnošću, jer su odavno odustali od pjesničke Njegoševe zapitanosti: ‘Što je čovjek, a mora bit’ čovjek?’. I nagovora, zajedničkog njemu i generaciji studenata i profesora iz 60-ih godina okupljenih oko Praxisa, da ‘bude što biti ne može’.

U trećem dijelu knjige, pod naslovom ‘Kritika otuđene duhovnosti, duševnosti i društvenosti’, autor Golubović piše o tretiranju problema ideologije i istine u djelima Milana Kangrge, Vanje Sutlića i Gaje Petrovića, zatim o kritici moralne svijesti u Milana Kangrge, koju on razvija ponajprije u suočenju sa radovima Kanta, Hegela i onda Marxa. Još se tu govori o umjetnosti s onu strane estetike, čime se bavio Danko Grlić, te mogućnosti slobodne ljudske zajednice, na temelju radova koji promišljaju čovjekovo društveno otuđenje i mogućnost njegova povijesnog oslobađanja Gaje Petrovića i Predraga Vranickog.

Govoreći o ideologiji kao obliku i načinu čovjekova opstanka, Milan Kangrga raskrinkava tradicionalno, uobičajeno i dominantno razumijevanje ideologije kao neadekvatne i netočno odražene svijesti. Tu se istina određuje čisto spoznajnoteorijski, kao svojstvo suda o predmetu, pri čemu se sam predmet ne stavlja u pitanje. A na otuđenje, koje je tu na djelu, ne može se gledati iz same sfere otuđenosti! Svijest i bitak izvorno nisu u ontološkoj razlici, nego u bitnom jedinstvu. Zato je svijest ili svijest istinitog ili svijest neistinitog bitka. Tu nije riječ o lažnoj svijesti kao takvoj, već o neistinitom ili lažnom svjesnom bitku. Ideologijska pozicija je pozicija razdvojenosti svijesti i bitka. No svijest se može suprotstaviti bitku, i to sa stanovišta onoga što još nije a može, pa onda i treba da bude. To stanovište, koje Kangrga pripisuje Marxu, je stanovište budućnosti, a u njemu postojeće, tzv. zbilja, ne može igrati ulogu kriterija lažnosti i istinitosti, jer je sama uvijek iznova postavljena u pitanje. Nije li Marxova kritika Hegelove filozofije i filozofije uopće odličan primjer raskrinkavanja ideološkog karaktera svijesti, i to ne bilo koje, već one na vrhunskom nivou? Zato Kangrga može zaključiti da ‘ideologija nije lažna svijest’, nego da je ona ‘točna svijest, adekvatna spoznaja, znanost primjerena otuđenom, neistinitom, bitku i biću, dakle podudarna s prividnošću ljudskog života, odnosno njegova egzistentna neistina.’ Osnovno određenje ideologije je da je ona samopotvrđivanje svoje vlastite otuđenosti, te oblik i način čovjekova opstanka na pretpostavkama postojećeg, Dakle, na osnovama starog svijeta, koje su svuda oko nas danas uskrsle! Ideolozi nisu sposobni vidjeti da se bave predmetima koji su proizvodi ljudskog rada, otuđene ljudske djelatnosti. Pitanje ideologije zato je primarno pitanje istine bitka ili istinske ljudske prakse, pa pitanje istine prerasta u pitanje čovjekovog istinskog opstanka. Zbiljsko prekoračivanje ili trancsendiranje postojećega zato je bitni povijesno-revolucionarni preduvjet ne samo za ukidanje ideologijskog, nego i za njegovo određenje. Ovakvo Kangrgino mišljenje, zaključuje Golubović, utemeljeno je u njegovoj metafilozofiji prakse ili kako bi on sam u svojoj zadnjoj knjizi rekao ‘spekulaciji’, kao mišljenju re-evolucije.

U ‘Epilogu’ knjige Golubović konstatira da ga je u pisanju vodilo duboko osjećanje duga prema filozofskim i ljudskim naporima praksisovaca, te da bi ga radovale nove knjige o zagrebačkoj filozofiji prakse. To se na neki način i događa, npr. u zborniku ‘Aspekti praxisa’ što su ga uredili Borislav Mikulić i Mislav Žitko (FF, Zagreb 2015.).

1/4