Dolazak predsjednika Vlade i HDZ-a Andreja Plenkovića u Varivode, gdje je 28. rujna 1995. godine, mjesec i pol dana nakon ‘Oluje’, ubijeno devetero starijih srpskih civila, nesumnjivo je važan simbolički čin. Poruke koje je Plenković iz Varivoda odaslao, izrazivši žaljenje i sućut zbog stradalih te naglasivši da je priznanje zločina vlastite strane preduvjet za pomirbu i izgradnju zajedničke budućnosti, važan su doprinos normalizaciji međunacionalnih odnosa. Plenković nije prvi šef Vlade i HDZ-a koji ide tim putem nastojeći ponuditi pristojnije i evropskije lice Hrvatske. Njegov je korak prema Srbima na tragu onih što su ih u svoje vrijeme učinili Ivo Sanader i Jadranka Kosor. Dugačak je put koji se tim koracima prevaljuje, jer vrh je vlasti i HDZ-a u Varivodama trebao biti 25 godina ranije, kada su zločini počinjeni. No nije ga bilo, kao što ga nije bilo ni mjesec dana prije toga u Gošiću ili Gruborima, jer da ga je tamo bilo i da je na te zločine adekvatno reagirao, onaj u Varivodama možda se ne bi ni dogodio, kao što možda ne bi bilo ni Gošića ni Grubora da je reagirao na brojne zločine počinjene tokom same ‘Oluje’.

Umjesto toga, tadašnji je vrh vlasti i HDZ-a, personificiran u Franji Tuđmanu, obilazeći ta područja držao ushićene govore hvaleći se brzinom kojom je odatle nestalo Srba, poručujući neka im je sretan put i prebrojavajući koliko ih je još u pojedinim hrvatskim gradovima ostalo previše. Dok su uokolo gorjele tisuće srpskih kuća, taj je vrh vlasti i HDZ-a, iskazujući povijesno razumijevanje za osvetničke porive, pozivao da ih se ipak ne uništava, zato što je to sada ‘vlasništvo hrvatskog naroda i hrvatske države’ u koje će trebati smjestiti izbjegle Hrvate. Skrojio je tada propise koji su trebali osigurati da se izbjegli Srbi više ne vrate, ako već vijesti o zločinima nad onima koji su ostali nisu bile dovoljne.

Nijedan od tih zločina hrvatsko pravosuđe nije osudilo u ovih 25 godina, provodeći najminimalnije moguće procesuiranje u odnosu na međunarodne zahtjeve. Toliko se puta na obljetnicama u Kninu moglo čuti da je ‘Oluja’ bila ‘čista kao suza’. Danas, kada je smisao takve politike odavno ostvaren, kada je broj Srba sveden na trećinu prijeratnog, kada zbog protoka vremena nema opasnosti od pokretanja novih procesa, kada glavni kreatori te politike više nisu među živima, moguće je u Varivodama priznati stradanja srpskih civila. Nastupila je ne kaznenopravna, nego faktična zastara. Kao što je jedan hrvatski general u odnosu na pljačku iz 1990-ih slavno zaključio ‘tko je jamio, jamio je’, tako u odnosu na ratne zločine zaključak glasi: ‘tko je ubio, ubio je’.

Ono što još nije palo u faktičnu zastaru i što bi se još moglo osuditi, to je politički kontekst u kojem su zločini počinjeni, ali takvom pak iskoraku nećemo još svjedočiti. Utoliko je Plenkovićev dolazak u Varivode, gdje je zločine nad Srbima stavio u kontekst akata pojedinaca, ekskulpirajući tadašnji vrh vlasti i HDZ-a od bilo kakve odgovornosti, najviše korak naprijed u odnosu na Tomislava Karamarka, njegovog prethodnika na čelu stranke, koji je sporom hodu HDZ-ovih šefova bio obrnuo smjer. Plenković je obnavljanjem suradnje s predstavnicima srpske manjine i najnovijim gestama učinio krupnu stvar za smirivanje tenzija i obeshrabrivanje nacionalističkog radikalizma čijem smo buđenju svjedočili posljednjih nekoliko godina. Doprinoseći osjećaju sigurnosti i prihvaćenosti, ovogodišnje geste u Kninu, Gruborima i Varivodama imaju za Srbe stvarno značenje, kao što je, kada je lani etnički motivirano nasilje ponovno eskaliralo, stvarno značilo to što su napadači iz Splita, Supetra i Uzdolja brzo pronađeni i okrivljeni za zločine iz mržnje.

Nisu hrvatske vlasti prije 25 godina tako odlučno reagirale. No Plenković je u Varivodama osudio ratnu politiku Slobodana Miloševića i lokalnih srpskih zavojevača, koji takvu osudu svakako zaslužuju, a da, za razliku od priznavanja pojedinačnih zločina s hrvatske strane, odgovornost vrha vlasti i HDZ-a nije priznao ni u najmanjem segmentu. ‘Rat je gotov, okrenimo se budućnosti’, poručio je jedan drugi hrvatski general, i to je slogan koji je sada na snazi. Umjesto potpune istine, Srbima se danas velikodušno nudi da postoje dvije. Važni su smjer i obnova suradnje, pa pomalo, korak po korak dalje, važno je da se ide naprijed.