Dva dana prije odlaska u Napulj, na stranicama talijanskih lokalnih medija osvanula je vijest da Flegrejska polja, veliku vulkansku kalderu zapadno od grada, trese ozbiljan seizmički val, s najjačim potresom od 4,4 po Richteru. Na stranicama naših medija, vijest je brzo potonula iz "udarne" na drugu ili treću stranicu od objave, ali to me nije obeshrabrilo od otkazivanja smještaja.
Ne idem, eto tako sam to posložila, iako se potresa ne bojim, onaj prvi zagrebački me dočekao u Splitu, a drugi sam doživjela na ulici u trenutku neke slabosti, pa sam podrhtavanje zemlje shvatila kao solidaran čin ove planete u nevolji mi. Nije me prepao potres, prodiskutirala sam to naknadno sama sa sobom, prepala me ideja o kraju moje priče, o smrtnosti. Ako i proradi Kampanijski vulkanski luk, pomislila sam, ti ko Plinije Mlađi na neki brežuljak s olovkom i papirom, i struži.
Valjalo je rezervirati drugi smještaj, koji sat prije polaska, i to se složilo na rubovima Rione Sanita, mentalitetni pandan, recimo, radničkoj Dubravi ili Sućidru, ali s dosta drugačijom arhitekturom, i opet blizu Centre Storica, samog povijesnog središta Napulja odakle dolazi većinski nam poznat turistički imaginarij grada. Via dei Tribunali pravi je tourist trap, tamo ćete platiti kanoli i po 5 eura, a poslije i zubara ako na vrijeme ne odustanete od njega.
Malo obilazimo reda radi, i dalje se šuljamo prema našim uličicama. "I love Rione Sanita", piše na majicama konobara koji nam serviraju prvi ručak i pizzu u gradu, u razvikanoj (doslovno) piceriji Concettina ai Tre Santi, gdje se dvije minute od našeg dolaska čitavo osoblje na sastanku tako zakačilo da su nas premjestili na kišu i raspalili neku glasnu muziku samo da ih ne čujemo dok se dretaju vafankulima. Tamo je mojoj suputnici i supatnici R. i meni palo na pamet da napravimo karijerni zaokret i postanemo food blogerice.
Mi to možemo, mi znamo kako uživati u životu, samo neka nam se da prilika! I eto prilike. Potrajbane! Shvatile smo već po sredini puta da sva spiza što nam dođe na stol nestane kao da su je potamanila dva gladna guštera. Pijate vraćamo prazne i čiste, kave posrkane, a komentarić na gušt obično se svede na neku uspomenu iz djetinjstva. Mene u Napulju, naime, nije razvalila ta pizza s tankim tijestom, nego ona iz škrovade. Pokucam konobaru na vitrinu i na hrvatskom pitam: Šta je ovo? Ha, pogleda me i kaže intuitivno, pi-zza. Podignem kažiprst i naručim: Jednu, jedan komad.
Ta pizza iz škrovade je okus djetinjstva svih nas koji smo s Bača išli doma sa šugamanom preko ramena, i po vrućem asfaltu vukli borolete do pothodnika, di bi ti gospoja u bilome na vitrinu u razini čela stavila tvoj komad i ti bi ga do Pazara, prve stanice za do doma, pokusa... Pa ko gušter, ako baš oćeš, govorim R. Materine se spize, iz tog vrimena, ni ne sjećam. Samo ovog nauljenog tijesta, konče od konšerve, ma kakva poma iz važa, uživim se, i onda taj najtopljiviji mogući sir, ko žvaka.
Da sam u sustavu neke ozbiljne paranostalgije, shvatila sam na putu prema Rione Luzzatiju, gdje smo R. i ja odlučile kratko skoknuti i ispoštovati Elenu Ferrante. R. se osjeća malo bolje jer se makla iz šporkice, i zapravo joj je prvi dojam grada bio šok. Ulice mazut crne, a balkoni stalno puni tek razastrte robe, primjećuje i dodaje, ljudi iz Zagreba su kronično nenaputovani. Kako to misliš, pitam. Pa to, žale se kako je grad šporak, infrastruktura u kolapsu, ubija ih imigracija, strani radnici, ovo-ono, odgovara. A misliš li, pitam je oprezno da izbjegnem generaliziranje, misliš li da samo ne žele preispitivat svoju ksenofobiju i rasizam iz pozicije historijskih žrtava?
To je dosta defanzivna pozicija, ne moraš ništa raditi dok te se nešto ne takne. A što te taklo, to sam odlučiš. Bijes je onda disproporcionalan, kao i sve druge emocije. Samo stavljam na stol, za buduću raspravu, kažem joj, i eto nas na stanici Gianturco, kojih pedesetak metara od tunela kroz koji su Lila i Lenu prvi put iz svog siromašnog naselja probile u svijet. Tunel je zatrpan beskućnicima, i Napulj ih je generalno pun. Ne i ovi bogatiji, zapadniji predjeli grada poput Vomera, Posillipa ili Chaiaije di sam prije koju godinu, prvi put u Napulju, kupila nešto skuplje čizme od prvog velikog književnog honorara.
Da Ferrante nešto znači tom rajonu govore grafiti i street-art od stanice do srca kvarta. Putem nas prati jedan mladi par i zastaje na svim mjestima kao i nas dvije. Ferrante, pita ih R., Ferrante, odgovaraju. Pod jednim od prozora s kojih nas gleda Lila, jedan se japanski turist naslikava s američkim izdanjem "Genijalne prijateljice". Zamisli ti matere, odakle nas sve skuplja, pomislim. Je l' ti čudno da kod Ferrante u toj knjizi gotovo uopće nema Vezuva, pita R., vidi se iz čitavog rajona. Zašto misliš da je tako, pitam. Pa ne znam, ne želi od grada raditi razglednicu, ali i ti likovi su stalno u sebi, oko sebe.
Misliš li ti o Mosoru svaki dan, pita me, ili o Medvednici. Pa mislim, jer sam geografski, ova moja podijeljena ličnost, pod obe planine. Ali baš tako eksplicitno, pita me. Pa tako eksplicitno baš i ne, kažem. Znaš šta meni fali u tim knjigama, kažem joj, bar jedan dobar nogometni navijač, ili neki muškarac s nekim hobijem, neka žena s nekim interesom, da je malo ubacila radničke kulture unutra, muškarci su većinom funkcionalni, ili arhetipovi, da podebljaju nasilje, žene su stalno u nekim čarkama i spletkama. Šta, pa moga je Pasquale tu i tamo otić na neku utakmicu, nije samo mora čitat Gramscija i podebljavat antifašističku crtu.
Lunjanje gradom vodi nas i na izložbu Artemisie Gentileschi, najpoznatije ovdašnje barokne slikarice, karavađistice. Izložba je centrirana oko jedne jedine slike: "Maddalena" je otkrivena, zajedno s još jednom slikom pripisanoj Artemisiji, nakon eksplozije plina u Beirutu 2020., i par sitnih umjetničkih diskusija oko autentičnosti poslije, dovedena u Napulj, 400 godina od njezine smrti.
Na putu do izložbe, u uličicama oko Piazze del Gesú Nuovo, pa sve do njezina srca, autentična je i napuljska solidarnost s Gazom. Palestinske zastave vijore se u većem broju od talijanskih, a ne treba podsjećati i da je Maradona, (polu)bog ovog ludog grada, bio zakleti antiimperijalist i ljevičar, "Palestinac u srcu", kako je sam svojedobno izjavio. Grafit "Rapino il turista" pokraj "Free Gaza" više na nas ostavlja dojam, kao, ajde, kompromisa mora biti.
Na raskrižju gdje se Sanita i Centre Storico spajaju, nalazimo kafić koji obilazimo svako jutro. Pogled s naše pošte pruža se na osmrtnice velike koliko i naslovnice dnevnih novina. R. tamo time-lapsea raskrižje jer joj je nevjerojatno da takav prometni nered funkcionira gotovo intuitivno. Ubila bi se da ode moram vozit, kažem joj. To ti je zbog polupanih auta, kaže R., znam ja šta tebe muči. Ali zamisli živit u strahu od toga da te neko ne zbomba, kažem joj i dodajem, ma ja bi se odma prvi dan zabila u neku banderu i oslobodila se sve muke!
U Il Mattinu koji čitam otkako smo došle, vijesti o potresima smjenjuju one o festivalu u Cannesu i nogometu. Znaš li ti da je Gattuso, trener Hajduka u odlasku, bija trener Napolija, kažem R. I s njima je osvojia neki kup. R. to ne zanima, pa nastavljam pričati sama sa sobom. E je*i ga, dodam, s nama neće. Ali mene nije briga, kažem joj u kratkom blicu dok nam slaže itinerer prema Herkulaneumu i Ischiji, više ničeg u životu nisam željna, sve imam.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
