Srijeda ujutro 22. rujna 1999. počela je kao bilo koji drugi dan u sudnici Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Toga dana se sudilo Goranu Jelisiću, Srbinu iz Bosne i Hercegovine. U sudnicu je ušao predsjedavajući sudac Claude Jorda, jedan od trojice sudaca koji su vodili slučaj, uz Fouada Riada i Almira Simoesa Rodriguesa. Jorda je tada bio u ranim pedesetim godinama, opušten Francuz lakog osmijeha na vrlo ozbiljnom zadatku prvog međunarodnog suda za ratne zločine nakon sudova u Nürnbergu i Tokiju.
Vodio je računa o kolegama, posebno o prevoditeljima, znajući koliko su važni za proces koji se vodio na više jezika. Ponekad bi pitao obranu ili tužitelje jesu li dobro spavali. Kada se jednom šalio, a obrani to baš nije sjelo, rekao je u svoju obranu: "Pokušavam dosegnuti nivo legendarnog britanskog humora, ali nisam siguran da sam to u stanju."
"Možda mi možete pomoći da shvatim nešto što mi se čini vrlo zbunjujućim. Ovdje imamo najmanje deset slika za koje sam se pitao kako su snimljene. Kako osoba koja ubija na ovakav način može sa sobom povesti fotografa da to slika? Imate li neko objašnjenje?" pitao je sudac Fouad Riad na suđenju Goranu Jelisiću
Toga se dana nije pokušavao šaliti. Znao je da će uskoro u sudnici biti prikazane fotografije na kojima se plastično vidi kako Jelisić ubija čovjeka.
U deset minuta iza deset sati zamolio je prisutne da sjednu i da se uvede optuženik. U sudnicu je ušao 31-godišnji Goran Jelisić u zelenkastom pletenom džemperu, plahog izraza lica. Potom je sudac Jorda pozdravio – uobičajenim redoslijedom – prevoditelje, tužiteljstvo, obranu i optuženika.
Do tada je suđenje Jelisiću trajalo već gotovo godinu dana. Jelisić se izjasnio krivim, između ostalog, za ubojstva 13 ljudi za vrijeme rata. Tužitelj Geoffrey Nice nastavljao je prethodnog dana započeto ispitivanje haškog istražitelja Bernarda O'Donnella. Potom je na mjesto svjedoka došao drugi istražitelj tužiteljstva, Paul Anthony Basham.
I O'Donnell i Basham su godinu ranije iscrpno ispitivali Gorana Jelisića u sklopu istrage. Između 25 i 30 sati ukupno. Prije nego što toga jutra kao dokazni predmeti zavedeni pod oznakom P67 fotografije budu prikazane u sudnici, sudac Jorda je upozorio posjetitelje koji su pratili suđenje da su uznemirujuće i da izađu ukoliko su osjetljivi.
Tužitelj Nice opisuje prvu fotografiju: optuženik je s desne strane u plavoj košulji kratkih rukava, s pištoljem s prigušivačem u spuštenoj desnoj ruci. Njemu slijeva je muškarac u vojnoj uniformi i s automatskom puškom. Pred njima su dvojica muškaraca, jedan u smeđoj kožnoj jakni, drugi u bež džemperu. Svi koračaju slijepom, kratkom ulicom na kraju koje beživotno leže muška tijela.
Na sljedećoj fotografiji je Jelisić uperio "škorpion" u leđa muškarca u smeđoj jakni. Obojici je glava uvučena u ramena i tijelo pogureno.
Na sljedećoj je Jelisić podignuo "škorpion" do razine muškarčeve glave, koja je još uvučenija u tijelo, a ramena su mu podignuta i sabijena uz vrat.
Na sljedećoj mu je tijelo savijeno u struku prema naprijed, a ruka podignuta do glave, kao da se pokušava zaštititi. Još uvijek korača.
Na sljedećoj je fotografiji zabilježen trenutak pada. Muškarac je na tlu, jedna mu je noga podignuta u zraku. Jelisić je iza njega s još uvijek uperenim "škorpionom". Puno je fotografija, svaki trenutak smaknuća je zabilježen.
Na osmoj i devetoj fotografiji muškarac leži licem na betonu. Očito je još živ jer su mu noge u različitom položaju na tim dvjema fotografijama i jedna mu je ruka u zraku. Jelisić i dalje puca u njega.
Sljedeća fotografija izbliza prikazuje muškarca u džemperu: bočno leži na tlu, iz glave mu se širi velika lokva krvi.
Fotografija koju je World Press Photo nagradio, a Haški sud koristio kao dokazni materijal (fotografiju ustupio Mehanizam za međunarodne krivične sudove)
Na sljedećoj su pak obojica muškaraca na tlu u lokvama tamne krvi.
Nakon toga se prikazuju fotografije mrtvih nabacanih u zemljanu raku. Tijela su isprepletena. Nekima se vidi lice. Najmanje ih je 12, svi su muškarci. Poviše rake je kamion koji je očito dovezao tijela i bager spreman da ih zatrpa zemljom. Nakon što su fotografije prikazane i opisane, predsjedavajući sudac Jorda je zaključio da je potrebna pauza, od 11.21 do 11.45.
U nastavku suđenja sudac Riad se javio za riječ. Egipćanin Fouad Abdel-Moneim Riad tada je imao 71 godinu i bogato međunarodno pravno iskustvo. "Možda mi možete pomoći da shvatim nešto što mi se čini vrlo zbunjujućim. Ovdje imamo najmanje deset slika za koje sam se pitao kako su snimljene. Kako osoba koja ubija na ovakav način može sa sobom povesti fotografa da to slika? Imate li neko objašnjenje?" pita sudac Riad.
Uto ga prekida tužitelj Geoffrey Nice. Kaže da bi istražitelju moglo biti lakše odgovoriti na to pitanje u privatnoj sesiji. Prijedlog je odobren tako da iz transkripta suđenja ne saznajemo moguće objašnjenje kako su nastale te fotografije.
Suca Riada očito kopkaju te fotografije. Još je godinu ranije, 1. decembra 1998., pokušao saznati tko i kako ih je mogao snimiti.
"Ljudi koji su ubijali ljude; jesu li se ponašali kao nacisti i fotografirali svoje zločine?" pitao je zaštićenog svjedoka A.
Svjedok A nije znao odgovor.
Ovo je odgovor na ta pitanja. Priča o tome kako je došlo do tih fotografija, jedinih iz višegodišnjeg rata u bivšoj Jugoslaviji koje prikazuju čin smaknuća. Rijetkih u povijesti profesionalne ratne fotografije uopće. Ni jedne takve još nema primjerice iz rata u Ukrajini.
* * *
Kao i suca Riada, godinama me uznemirava blizina kamere koja je očita iz tih fotografija. Mrtvih u medijima smo vidjeli previše, nažalost, pogotovo iz rata u bivšoj Jugoslaviji. Odsječene glave, granatama raznesenu djecu, kokoši koje kljucaju leševe. Ali, kamera nije zabilježila precizan trenutak njihove smrti.
Stoga me zanima čijim i kakvim pogledom su nam posredovane te sekvence ubijanja. Razgovarala sam neformalno s fotografima i reporterima, nailazila na nepouzdane informacije i tračeve, a onda sam prije tri godine odlučila da ću ta pitanja postavljati kao novinarka, pokušavajući složiti sliku toga događaja.
Sudac Riad se pita nisu li počinitelji dokumentirali svoja zlodjela kao što su to radili nacisti pa su onda neplanirano iscurile u javnost. To bi bilo logično objašnjenje. Žanr ratnih trofejnih fotografija star je gotovo koliko i sam medij fotografije. Kao suvenire ih snimaju obično anonimni fotografi, pripadnici jedne od zaraćenih strana.
Dokazi zavedeni pod oznakom P67 – fotokopija negativa 23 fotografije (fotografije ustupio Mehanizam za međunarodne krivične sudove)
Te su fotografije dokazi moći počinitelja i poniženja neprijatelja. Iza Trećeg Reicha ostalo je oko 1,5 milijuna takvih fotografija. Iza rata u Jugoslaviji ostala je jedna video snimka srpske postrojbe "Škorpioni" dok ubijaju šestoricu Bosanaca 1995. Smaknuća je snimio sam pripadnik "Škorpiona" i godinama je kružila među članovima postrojbe dok konačno 2005. nije izašla u javnost.
No, smrt u Brčkom je snimio profesionalni fotograf i fotografije su objavljene širom svijeta preko Reutersa, velike i cijenjene novinske agencije.
Kako je fotograf mogao snimiti ubojstvo toliko izbliza i toliko puta? Nije li ubojica morao vidjeti kameru? Zašto je dopustio fotografiranje? Zašto je pustio da fotograf zadrži film? Profesionalno fotografiranje u ratu je čin neuplitanja. Postaje li ovdje kamera ipak oblik sudjelovanja?
Ohrabruje li tako bliska kamera ono što se događa? Jesu li pitanja suca Riada morila Reutersove urednike koji su fotografije kupili i poslali u svijet? Što su o njima mislili ratni fotografi koji su tada izvještavali iz Jugoslavije? Je li takva pitanja postavljao žiri fotografske nagrade World Press Photo koji je 1993. fotografa nagradio? Je li bilo ikakve sumnje među nizozemskim medijima koji su fotografa dočekali kao reporterskog heroja kada je 1993. iz Beograda pobjegao u Amsterdam?
Da bismo znali što je zapravo fotografirano i, najvažnije, kako, treba prijeći put unatrag: od fotografija nazad prema stvarnosti. Napraviti zoom out od tih fotografija. Ako je dobra, fotografija može izazvati 1000 emocija, ali ne govori 1000 riječi.
* * *
Iza rata u Jugoslaviji ostalo je stotine tisuća fotografija. Prvi rat u Europi nakon Drugog svjetskog rata privukao je gomilu reportera. Mnogima su tu započele karijere. Rat je bio dostupan, jeftin i bez puno pravila za reportere. U ratovima na Grenadi i Panami, kao i u prvom Zaljevskom ratu, mnogi su civili umirali, ali medija gotovo nije bilo. Američka vojska je strogo kontrolirala tko može izvještavati, kao i britanska za vrijeme Falklandskog rata.
Kasniji Drugi zaljevski rat je za reportere uveo system of embedding. To znači da su morali dobiti dozvolu američke vojske da bi išli u Irak te bi bili raspoređeni uz vojnu jedinicu i izvještavali i snimali ono što bi im bilo dozvoljeno. Za rat u Jugoslaviji je bilo dovoljno sjesti u auto ili avion i koji sat kasnije stići na prvu crtu ratišta.
Rat se događao pred fotoaparatima i kamerama, no to nije pomoglo da kraće traje. Pet godina u Hrvatskoj, četiri godine u Bosni i Hercegovini i onda još godinu dana na Kosovu. Više od 2500 novinarskih tekstova, snimaka i fotografija iz rata u bivšoj Jugoslaviji koristilo se na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, prema podacima Media centra u Sarajevu. Često su u najvećim predmetima najvažniji dokazi bili upravo novinarski materijali.
Fotografija Eddieja Adamsa snimljena 1968. u Saigonu osvojila je Pulitzera i World Press Photo, ali i potaknula proteste protiv rata u Vijetnamu (Foto: Wikipedia)
No od svih tih snimaka i fotografija ovo su jedine profesionalne fotografije koje prikazuju direktnu egzekuciju. Ni u povijesti fotografije ih nema puno. Jedna od najpoznatijih fotografija 20. stoljeća jest ona iz Saigona 1968. na kojoj južnovijetnamski policijski šef Nguyen Ngoc Loan ispaljuje metak u glavu gerilcu Vijetkonga Nguyenu Van Lemu. Snimio ju je američki fotograf Eddie Adams za agenciju Associated Press (AP) i osvojio Pulitzera i World Press Photo.
Adamsu je fotografiranje dopustio ubojica, uvjeren u ispravnost uličnog pogubljenja. Ta je fotografija postala poznata upravo po tome što pokazuje ono što se u ratovima često događa, ali se rijetko prikazuje. Adamsova fotografija je potaknula proteste protiv rata u Vijetnamu, što fotografu nije bilo po volji jer je bio bivši marinac i navijao je za američke vojnike koji su se borili na strani Južnog Vijetnama. Smatrao je da je egzekutor bio heroj jer je smaknuo ubojicu američkih vojnika.
Japanski fotograf Keiichi Akimoto s udaljenosti je 1965. u Saigonu snimio policiju dok na tržnici pogubljuje također gerilca Vijetkonga.
Fotografi agencije AP Horst Faas i Michel Laurent su 1971. osvojili i Pulitzera i World Press Photo za fotografije javne i masovne egzekucije bajunetama na ulici glavnog grada Bangladeša Dhake za vrijeme građanskog rata.
No okolnosti nastanka tih kultnih fotografija su poznate u tančine. Uostalom, snimljene su pred mnoštvom svjedoka. Ove u Brčkom nisu. Dvojica ubojica, dvojica žrtava, dvojica fotografa. Ili je bilo još nekoga?
* * *
Fotografije su snimljene 6. ili 7. svibnja 1992. Točan datum nije utvrđen na suđenju. Snimljene su u Brčkom, koje je tada imalo 41.046 stanovnika, među kojima je bilo 55,5 posto Bošnjaka ili Muslimana, kako se tada u medijima nazivalo Bošnjake, 19,9 posto Srba, 6,9 posto Hrvata i 17,5 posto ostalih etničkih skupina. Rat je tek mjesec dana ranije počeo u BiH, a u praskozorje 30. travnja zahvatio je i Brčko. U to doba godine je temperatura danju dosizala 20 stupnjeva, radnici su čekali godišnje odmore, djeca da završi škola, a oni hrabriji su već skakali u nečistu rijeku Savu, koja je grad i Bosnu spajala s Hrvatskom. No tog su jutra uništena dva mosta preko rijeke dok su se ljudi i automobili kretali njima. Točan broj mrtvih nije utvrđen jer su mnogi leševi nestali u rijeci.
Goran Jelisić je istog tog dana došao u Brčko kao dobrovoljac iz Bijeljine gdje je živio. Tada 23-godišnjak, otac malog sina, sa završenom osnovnom školom radio je kao traktorist na poljoprivrednom imanju. Tri mjeseca ranije je izašao iz zatvora jer je služio kaznu zbog krivotvorenja čekova. Volio je novac, to je utvrđeno i na suđenju. Otimao je sve što je mogao od zatvorenika – novac, satove, nakit – za što je i osuđen. U Brčkom je zadužio jugoslavensku plavu policijsku uniformu, pištolj marke "škorpion" s prigušivačem i Motorolu. Kodno ime mu je bilo Adolf. Zaštićeni svjedok L na suđenju se prisjetio Jelisićevih riječi: "Hitler je bio prvi Adolf. Ja sam drugi."
Jesu li pitanja suca Riada morila Reutersove urednike koji su fotografije kupili i poslali u svijet? Je li takva pitanja postavljao žiri nagrade World Press Photo koji je 1993. fotografa nagradio? Je li bilo ikakve sumnje među nizozemskim medijima koji su fotografa dočekali kao reporterskog heroja kada je 1993. iz Beograda pobjegao u Amsterdam?
Jugoslavenska narodna armija je granatirala grad i već 1. svibnja zauzela poštu, bolnicu, radioteleviziju i policijsku postaju. Brzo su se razne srpske postrojbe slile u Brčko – govori se o čak 22 različite uniforme. Sve se kontroliralo, i prilaz gradu i grad. Bili su tu vojnici JNA, pripadnici raznih srpskih policijskih i paravojnih snaga poput "Tigrova" i "Crvenih beretki". S njima nije bilo labavo. Već su mjesec dana ranije u Bijeljini u brzinskoj akciji pobili nesrpske civile i praktički bez otpora zauzeli taj većinski bošnjački grad.
Sličan je scenarij bio namijenjen i Brčkom. Bošnjački i hrvatski muškarci starosti između šesnaest i šezdeset godina pritvarani su u sabirnim centrima. Neki su odvedeni u Sekretarijat unutrašnjih poslova (SUP), kako se službeno zvala policijska postaja u samom centru grada na tadašnjem Trgu maršala Tita. U mračnoj sobi broj 13 je bilo nagurano dvadesetak pritvorenika. Sastav se stalno mijenjao. Neki su odvođeni drugdje, neki su pušteni, neki ubijeni.
Goran Jelisić je iz "trinejske", kako su je zvali, izveo čovjeka u smeđoj jakni. Zašto baš njega, ne zna se. Možda je bio prvi kada je otvorio vrata, možda je imao dobar sat na ruci, možda se nekome nije sviđao. Jelisić se nije sjećao koliko je puta pucao u njega, mada je rekao da je to bilo njegovo prvo ubojstvo. Vatreno krštenje, izjavio je na suđenju.
"Možda dva ili tri metka", rekao je.
Već je tada uspostavio obrazac ubijanja: i druge njegove žrtve su pogubljene "škorpionom" s prigušivačem iz neposredne blizine i sleđa. Ljudi koji su poznavali Jelisića kažu da je bio plašljivac pa nije mogao gledati žrtve u oči. Pucao bi najčešće u potiljak. Tako je utvrđeno tijekom suđenja u Hagu. Kasnije je ipak bilo manje krvi nego na tim fotografijama. Jelisić je od žrtava tražio da sagnu glavu nad šahtom kako bi im se krv odlila da bi nakon strijeljanja bilo što manje čišćenja.
Jelisić je osuđen za ubojstvo 13 ljudi. Koliko ih je ukupno ubio u samo tri tjedna koliko je u maju 1992. bio u Brčkom, ne zna se. Točna brojka nije ustanovljena ni na suđenju. Pošto je priznao ubojstva za koja je optužen, tužiteljstvo nije utvrđivalo daljnje žrtve. Zatočenicima je govorio da je njihov život u njegovim rukama. Prema zaštićenom svjedoku L, Goran Jelisić je izjavio da svako jutro mora smaknuti dvadeset do trideset ljudi da bi mogao popiti kafu.
Drugi je svjedok rekao da je već 8. svibnja govorio da je ubio 68 ljudi, a 11. svibnja se hvalio sa 150 ubijenih. Svjedok A je rekao da dobro pamti Jelisićev glas jer ga je deset do 15 puta dnevno čuo kako naređuje: "Lezi i nasloni glavu na rešetku!"
Propusnica na kojoj se Jelisić potpisao kao Adolf (fotografije ustupio Mehanizam za međunarodne krivične sudove)
Na suđenju su svjedočili i bivši zatočenici koji su ga vidjeli dok je ubijao i od kojih je tražio da tijela ubijenih stave na gomilu da bi ih se moglo odvesti hladnjačom za prijevoz mesa tvrtke Bimeks u masovnu grobnicu. To je masovna grobnica s fotografija. Neki svjedoci su izjavili da su tijela vožena i u fabriku stočne hrane Farma, gdje su prerađivana u stočno brašno.
Svjedok N je procijenio da je na okupu za odvoz vidio stotinjak tijela, "naslaganih kao drva za ogrjev".
Tužiteljstvo je procijenilo da je Jelisić mogao ubiti stotinjak ljudi, možda i više.
Rat u Bosni i Hercegovini je trajao dugo i proizveo brojne ubojice. Predratni učitelji, policajci, poljoprivrednici postajali su zločinci u ratu. No rijetki su kao Goran Jelisić ubijali individualno i tako masovno, a pojedinačno, čovjeka po čovjeka. I to nenaoružane, bezopasne ljude. Zato je i dobio do tada najdužu kaznu na ICTY-ju: 40 godina zatvora.
U njegovu su obranu svjedočili njegovi predratni znanci. Kažu da je bio tih, pristojan mladić i da nije pravio razliku između Srba i Bošnjaka. Neki su Bošnjaci svjedočili da im je pomogao za vrijeme rata.
Svjedok koji je na suđenju u Hagu rekao da Jelisićevo lice neće nikada zaboraviti, opisao ga je kao nekoga tko bi mogao biti bilo tko: "Mladić u dvadesetim godinama, smećkaste kose, srednje visine, srednje težine, prilično živahan."
Iza ratova često ostaju rupe u faktografiji. I onda kada su provedena iscrpna suđenja kao za zločine u Brčkom. Neidentificirane žrtve. Nepoznati počinitelji. Neprecizni datumi. Nerazjašnjena zapovjedna odgovornost. Nejasne okolnosti zločina. Čak i neslaganja kada je rat počeo, a kada završio. Tako se ni ukupan broj žrtava u Brčkom ne zna. Identificirano je 472 ubijenih u dva mjeseca od svibnja do srpnja koliko je bio otvoren tamošnji najveći logor Luka, koji se nalazio u najvećoj predratnoj riječnoj luci u Bosni i Hercegovini.
Tu je bilo dovoljno hangara za zatvorenike, a i praktično je bilo bacati tijela ubijenih u obližnju rijeku Savu. Logorom je jedno vrijeme upravljao Jelisić, barem se tako predstavljao. Sud nije utvrdio koja mu je formalna pozicija bila. Ubijeni su bili nenaoružani, prisilno zatvoreni, nije bilo borbi. Procjenjuje se da je u Brčkom ukupno ubijeno i nestalo između 2000 i 3000 ljudi. Najmanje svaki dvadeseti stanovnik Brčkog.
* * *
Bojan Stojanović je tada bio 22-godišnji fotograf iz Beograda koji je radio za dnevni list Večernje novosti. Fotografirao je svašta – od sportskih događaja do ponude na tržnici. Večernje novosti su bile tabloidne i tada i sada, zbog čega ih u novinarskim krugovima zovu Venerične bolesti. Tako su 1994. objavili realističnu sliku Uroša Predića "Siroče na majčinom grobu" iz 1888. i predstavili je kao recentnu fotografiju srpskog dječaka iz Bosne i Hercegovine koji na grobu oplakuje obitelj koju su ubili Muslimani. Večernje novosti su bile i glasilo Slobodana Miloševića pa su tako 2000. na naslovnici objavili fotografiju s Miloševićevog predizbornog skupa na kojoj su uvećali broj njegovih podržavatelja. Manipulacije u medijima nisu bile rijetke za rata u Jugoslaviji.
Bojan i njegov prijatelj i kolega iz Večernjih novosti Srđan Petrović su početkom tog svibnja 1992. po zadatku za Reuters išli u Sarajevo, ali su u Beograd poslali fotografije egzekucije iz Brčkog. Obojica su povremeno surađivala s Reutersom.
Emil Vaš radio je tada kao fotograf za Reuters u Beogradu i prvi je dobio u ruke fotografije iz Brčkog. "Kada sam ih vidio, nisam mogao da verujem. Čovek ne može da veruje da netko tako nešto slika. Nismo znali uopšte da li je to istina. Nismo znali ni šta da radimo sa tim", rekao nam je u razgovoru.
Jura Nanuk, fotograf Reutersa iz Hrvatske, također se tada zatekao u uredu Reutersa u Beogradu i sjeća se da je Vaš bio van sebe. "Meni nije bilo toliko šokantno jer sam se već do tada svega nagledao u ratu u Hrvatskoj."
Šaht nad kojim je Goran Jelisić ubijao svoje žrtve u logoru Luka (Foto: Barbara Matejčić)
Jednom je, prepričava, sjedio s hrvatskim vojnicima kada ga je jedan od njih upitao: "Hoćeš da ti pokažem glavu mrtvog četnika? Čuvam je u rakiji." Kaže da mu se želudac preokrenuo. Nudio mu je da fotografira tu glavu, ali je Nanuk nije htio ni vidjeti ni fotografirati. Hrvatski vojnici su ga na položaju znali pitati želi li da opale iz haubice jer je tada fotografija efektnija, sukne vatra i dimi se, ali je, kaže, svaki put odbio jer mu je bilo jasno da će ta granata negdje pasti i možda nekoga ubiti. "Ako se ispaljuje u jeku borbe, slikat ću, ali da se to radi zbog fotografije, ne dolazi u obzir." Nudili su mu i da puca, ali nije htio dirati oružje.
Tadašnji šef fotografa Reutersovog biroa u Beogradu bio je Petar Kujundžić, koji je za Reuters radio sve do 2015. u raznim dijelovima svijeta. U noći je dobio informaciju o fotografijama. Kada ih je vidio, prvo je pomislio da se radi o glumi. Pitao je Bojana i Srđana kako su ih snimili. Odgovorili su da su bili u prolazu, naletjeli na neke ljude i onda se to desilo. "Bilo mi je sumnjivo jer sam znao da nitko normalan ne bi dozvolio da se to slika. Nije to kao s protestima: izađete iz auta, fotografirate i idete dalje.
Taj što drži pištolj bi u jednom trenutku rekao fotografu: 'Hoćeš da tebe ubijem?'" kaže Kujundžić. On nije imao iskustva da se takve situacije događaju slučajno, kao ni bilo tko od ratnih fotografa koje poznaje, a koji su, kao i on, proveli godine izvještavajući s ratišta. Sjeća se puno fotografija tog događaja, sigurno dva filma, kaže. Vidio je i film Srđana Petrovića i kaže da su to bile slične fotografije.
Bojan Stojanović i Srđan Petrović zajedno su bili u Brčkom, zajedno su fotografirali, zajedno su prodali fotografije, zajedno su ih potpisali. Fotografije su izašle s neznatnim varijacijama opisa: "Srpski policajac strijelja muslimanskog snajperistu u potiljak nakon što je uhvaćen pored Brčkog i optužen da je pucao na srpski izbjeglički konvoj"
Kujundžić je fotografije odnio Donaldu Forbesu koji je te 1992. bio Reutersov šef ureda za Jugoslaviju, sa sjedištem u Beogradu. U pismenoj komunikaciji Forbes nam je napomenuo da je postojala vrlo bliska suradnja između srpskih novinara i policije i vojske te da sumnja da bi fotografu sa Zapada bilo dozvoljeno da svjedoči egzekuciji. No nije ulazio u to kako je do fotografija došlo, već načelno kaže da su se fotografije prihvaćale temeljem povjerenja. "Nije dolazilo u pitanje da nećemo poslati te fotografije u naš ured u Londonu s obzirom na to da su predstavljale legitiman materijal za izvještavanje", kaže Forbes.
Bojana se sjeća kao dobrog fotografa i lose cannon, što je termin za nekoga tko se ponaša nepredvidljivo i drugima stvara probleme. "U jednom je trenutku nabavio bijeli Golf ukraden iz VW tvornice u Bosni i na auto samoinicijativno nalijepio znak UN-a, čime je doveo sebe i sarajevski ured Reutersa u probleme s UN-om", prepričava. Iako je na početku naše prepiske naveo da bi svakako bio uključen u donošenje odluke, kasnije je napisao da je odluku o objavi fotografija donijelo Reutersovo uredništvo u Londonu i da je na njima bilo da procjenjuju njihovu etičnost.
Pat Benic je u to vrijeme bio u Londonu Reutersov foto urednik zadužen za Europu, Bliski istok i Afriku. Na pitanje je li u Reutersu u Londonu bilo kakvih dvojbi u vezi tih fotografija, kaže: "Sjećam se da smo u Londonu držali te detaljne prikaze prije nego što smo ih odaslali dok nismo sve provjerili preko Beograda. To je trajalo satima, a ne danima, jer je informacija provjerena." No nije pojasnio kako su provjeravali informacije ni što je provjereno.
Viktoria Teisenhoffer, Reutersova viša menadžerica za odnose s medijskim klijentima za srednju i jugoistočnu Europu, na prvi, opći upit promptno nam je odgovorila nudeći pomoć, no kada smo naveli što nas točno zanima – tko je odlučio objaviti te fotografije i je li pritom bilo kakvih dvojbi – više nismo dobili nikakav odgovor na višekratne upite tijekom godinu dana.
Fotografije je s oznakom "Yugoslavia out" Reuters pustio van. To je značilo da nisu išle Reutersovim korisnicima na području nekadašnje Jugoslavije, već su od 9. svibnja nadalje objavljene širom svijeta i potpisane samo imenima u varijantama Bojan Srdjan /Reuters i Srdjan Bojan /Reuters.
Kujundžić kaže da su fotografi tražili da ih obojicu potpišu. Zajedno su bili u Brčkom, zajedno su fotografirali, zajedno su prodali fotografije, zajedno su ih odlučili i potpisati. Fotografije su izašle s neznatnim varijacijama opisa: "Srpski policajac strijelja muslimanskog snajperistu u potiljak nakon što je uhvaćen pored Brčkog i optužen da je pucao na srpski izbjeglički konvoj."
* * *
Bojan i Srđan su nastavili ići po ratištu i fotografirati. Bojan je fotografiju iz Brčkog prijavio na natječaj World Press Photo. Onu gdje je žrtva još na nogama, a ubojica mu je "škorpion" uperio u potiljak. World Press Photo je prestižna svjetska nagrada za novinsku fotografiju koju od 1955. dodjeljuje nezavisna organizacija sa sjedištem u Amsterdamu. U veljači 1993. je objavljeno da je dobio nagradu u kategoriji Spot News. Istog je mjeseca otišao iz Srbije u Nizozemsku. Nikada se više nije vratio u rodnu zemlju. Preko trideset godina.
U Nizozemskoj je zatražio politički azil. Naglašavao je da nije ratni izbjeglica, već da ga vlasti u Srbiji proganjaju i da mu je život ugrožen. Ondje je dočekan kao fotografski disident, sudeći prema medijskoj arhivi s intervjuima koje je tada dao nizozemskim medijima, uglavnom u ožujku 1993. Na javnoj televiziji su ga usporedili sa Salmanom Rushdiejem. U intervjuima je objašnjavao kako je došlo do fotografija. Verzije se ponešto razlikuju, ali svuda kaže da je uspio nezamijećen fotografirati i potom nezamijećen otići.
Za nizozemske novine De Stem od 30. ožujka 1993. objašnjava da se 6. svibnja 1992. vozio s prijateljem iz Beograda za Sarajevo kada su začuli pucnje. Stojanović je parkirao, objašnjava, zgrabio aparat Nikon i ušao u uličicu zatrpanu leševima. Ispred njega su hodala dvojica srpskih vojnika s dvojicom nenaoružanih Muslimana. Trenutak kasnije, jedan od vojnika je hladnokrvno podigao ruku i pucao u glavu Bosancu ispred sebe. "Stojanović ne oklijeva ni trenutka i drži prst na okidaču. Nema vremena fokusirati svoj 35-milimetarski objektiv. Prije nego što vojnik shvati da ga se fotografira, Stojanović bježi." Tako piše u članku.
U intervjuima kaže da mu je nakon objave fotografija koje srpske snage prikazuju kao ubojice bomba bačena na zgradu u kojoj je živio s roditeljima. U nekim intervjuima kaže i da je dvaput bačena bomba. U jednom da je i triput. Kaže i da je ispražnjen kalašnjikov iz automobila na njegovu zgradu. Da je dobio stotine telefonskih prijetnji. Za De Stem kaže: "Vođa srpske vojske je stavio cijenu na moju glavu, 20.000 dolara. Jer sam izdajica domovine. Nalog za moj pretres je prikazan na srpskoj televiziji i pojavio se u novinama." U studenom 1992. je uhapšen pod sumnjom za pokušaj ubojstva žene koju nije ni poznavao, kaže. U drugom pak intervjuu tvrdi da je uhapšen zbog "navodne pljačke".
Nizozemski dokumentarac prikazuje Stojanovića dok na izložbi WPP-a promatra uvećanu svoju nagrađenu fotografiju s potpisom kakav ju je pratio i u medijima. Kaže čovjeku koji je po svemu sudeći dio organizacije izložbe: "Zapravo, ovaj čovjek nije bio snajperist. On je običan civil." Čovjek kima glavom i kaže: "Jea"
U pritvoru su ga ispitivali o fotografijama i optuživali za špijunažu, navodi. Nakon što je poslije dva mjeseca pušten iz pritvora, otkrio je, tvrdio je tada, da su mu iz stana nestali sva fotografska oprema, 4000 negativa i dokumenti. Onda je odlučio pobjeći, ali kako nije imao pasoš, ilegalno se prevezao preko granice s Bugarskom na krovu vlaka, kaže. U više intervjua spominje da mu je Reuters pomogao da pobjegne.
Na naš je upit nadležno Drugo opštinsko javno tužilaštvo u Beogradu prošlo kroz registre za 1992. i 1993. i nisu pronašli informacije o napadima na Bojana Stojanovića. Nitko od niza ljudi – novinara i fotografa koji su mu bili bliski – s kojima smo razgovarali ne zna da su mu bombe bačene na zgradu. Takvi događaji se pamte, tim više što u Beogradu bombe nisu bile svakodnevica. Šef Reutersa u Beogradu Donald Forbes ne pamti potjernicu ni objavu na televiziji. "Sumnjam da bi ga srpska televizija prikazala, a da to ne bih znao. Naši su zaposlenici pratili vijesti", kaže.
Urednici Forbes i Pat Benic tvrde da mu Reuters nije pomogao da pobjegne. "Bilo je pravilo tvrtke da ako vlasti u bilo kojoj zemlji traže nekog od našeg osoblja iz bilo kojeg razloga, bit će tu kako bi u potpunosti surađivao. Nikada nisam dobio nikakav službeni upit u Srbiji ni u vezi fotografa ni u vezi fotografija", izjavio je Forbes.
U travnju 1993. nizozemski mediji pišu da su dvojica Srba kidnapirala i pokušala ubiti Stojanovića u Amsterdamu. Tako nizozemske dnevne novine NRC Handelsblad od 21. travnja 1993. izvještavaju: "Uz prijetnju pištoljem bio je prisiljen ući u automobil. Otmičari su odvezli novinara u Mauritskade. Tamo su ga pokušali zadaviti komadom čelične žice. 23-godišnji Stojanović muškarce je udario kamerom. Svojim ubojicama je uspio pobjeći roneći u kanalu."
Nizozemska javna televizija VPRO je tada, 1993., snimila i emitirala polusatnu emisiju o Bojanu pod naslovom "De prijs" ("Cijena"). Bojan je visok, mršav, guste tamne valovite kose, velikih smeđih očiju i punih usana. Dok jede šopsku salatu, lomi tost i glasno žvače, Bojan pokazuje fotografije iz rata. Ranjeni vojnici, mrtva tijela civila. Za nagrađenu fotografiju iz Brčkog kaže: "Ovaj tip je Musliman. Zašto je umro, ne znam. Samo sam bio tamo i u trenu se sve desilo." Ponavlja da ubojice nisu vodili računa o njemu, iako je, kaže, bio tri metra iza Jelisićevih leđa.
Dokumentarac ga prikazuje dok na izložbi World Press Photo promatra uvećanu svoju nagrađenu fotografiju s potpisom kakav ju je pratio i u medijima. Kaže čovjeku koji je po svemu sudeći dio organizacije izložbe: "Zapravo, ovaj čovjek nije bio snajperist. On je običan civil." Čovjek kima glavom i kaže: "Jea." Ne djeluje iznenađeno što upravo saznaje da je tu izložena laž o ubijenom čovjeku. Bojan nastavi: "Tip iz Reutersa je to stavio jer se možda plašio. Ali, nema veze." Čovjek sluša i potom pita Bojana hoće li kavu.
Razgovarali smo s koredateljem filma Thomasom Doebeleom. Rekao nam je da nisu provjeravali Bojanove izjave s Reutersovim uredom u Beogradu niti su radili ikakvu drugu provjeru. "Ekipa filma je pretpostavila da je Bojan bio pristojan fotograf i da je njegov rad legitiman s obzirom na to da je osvojio prestižnu nagradu World Press Photo", pojasnio je Doebele. Nije se sjećao tko je čovjek kojem Bojan kaže da žrtva nije snajperist. To nisu znali ni u fondaciji World Press Photo.
Stranica WPP-a s napomenom da je raniji potpis izmijenjen (Foto: Screenshot)
Na stranicama World Press Photo je sve ove godine uz tu fotografiju pisalo: "Nemilosrdno ubojstvo na ulicama početkom ljeta. Muslimanski civil, optužen za pucanje na kolonu srpskih izbjeglica, zarobljen je od strane uniformiranog srpskog policajca i ubijen hicem u potiljak."
Nakon što sam poslala snimku dokumentarca fondaciji World Press Photo, izmijenili su potpis pod fotografijom na svom sajtu. Trideset godina nakon što je to već rečeno na nizozemskoj javnoj televiziji prilikom pripreme njihove izložbe. Pritom su mi iz WPP-a rekli da je još tada, 1993., istraživački tim konzultirao različite izvore kako bi provjerili točnost informacija za nagrađene fotografije, no nisu mi naveli koje su izvore kontaktirali niti su mi htjeli dati imena tima kako bih provjerila kako je tekao proces verifikacije. Višestruke zahtjeve za razgovor s direktoricom fondacije WPP u želji da joj predočim informacije koje sam prikupila, njihova press služba mi je uporno odbijala, dok na kraju nisu prestali odgovarati na moje upite.
No sada makar uz fotografiju i nekadašnji potpis na stranici stoji i: "Ovaj je opis prethodno identificirao žrtvu kao snajperista. Međutim, dobili smo video u kojem fotograf navodi da to nije točno. Zbog toga je opis izmijenjen 21. jula 2022. godine."
Provjera Stojanovićevih izjava u nizozemskim medijima pokazala je da je točno da je krajem 1992. bio u pritvoru u Beogradu. Bio je i njegov kolega Srđan Petrović. Ali ne zbog lažnih optužbi i namještenog procesa, nego zato što su s Petrom Vujanićem, koji je također tada bio, a i danas je fotograf i s kojim smo razgovarali, i Dejanom Veličkovićem opljačkali stariju gospođu u Beogradu. Suđeno im je i osuđeni su. Viši sud u Beogradu nam je potvrdio da je Veličković osuđen na godinu dana zatvora, što je odslužio.
Vujanić na godinu i dva mjeseca, što je također odslužio. Godinu i dva mjeseca je dobio i Petrović, dok je Stojanović dobio najvišu kaznu – godinu i četiri mjeseca. Fotograf Kamenko Pajić nam je rekao da je bio prisutan kada je Bojan Reutersovom šefu u Beogradu Donaldu Forbesu priznao da je opljačkao "babu" i da ne želi u zatvor. Nije išao u zatvor i nije odslužio kaznu. Nije ni mogao. Pobjegao je iz Srbije i više se nije vratio.
Petar Vujanić za Stojanovića i Petrovića kaže da su bili "predani ratni fotografi, koji su trčali za dobrom fotografijom". Kod tih fotografija iz Brčkog mu zapravo smeta što su obavile loš publicitet za Srbiju, a sumnja da će to i naše istraživanje ponoviti, jer se radi o srpskim fotografima, a sve priče o ratu se, kako kaže, frejmaju kroz nacionalnost. Odgovorila sam mu da se ne radi o tome jesu li fotografi Srbi, Hrvati, Ukrajinci, Rusi, žirafe ili Marsovci, nego o ulozi reportera u ratu i etičkim granicama koje se ne prelaze jer onda postajemo propagandisti, sudionici, a možda i počinitelji.
Ni Vujanić nikada nije čuo da je Bojan bio proganjan i da su bombe bačene na njegovu adresu stanovanja.
U nizozemskim medijima Bojan Stojanović prikazan je kao reporterski heroj
Bojan Stojanović je imao rastezljivo shvaćanje uloge reportera u ratu. Tadašnji Reutersov fotograf u Hrvatskoj Nikola Šolić pamti ga po tome što je bio lijep, visok, zabavan i što ga je trebalo spašavati iz zatvora kada su ga na početku rata u Hrvatskoj kod Bosanskog Broda pritvorile hrvatske snage jer je bio u kamionu sa srpskim postrojbama i nosio uniformu. Nije bio vojnik, već fotograf, no volio je nositi naoružanje i uniformu i u redakciji Večernjih novosti. To su potvrdili i drugi fotografi.
Imre Szabo, fotograf iz Srbije koji je za vrijeme rata radio za brojne strane medije, pamti da je na početku rata u Hrvatskoj1991. bio s drugim kolegama kada je sreo na ratištu na Baniji Bojana i Srđana. "Hvalili su se da im je super. 'Šta je super?' pitamo, oni kažu: 'Pucali smo.', 'Iz čega ste pucali?', 'Iz automata', kažu oni. 'U šta ste pucali?' pitamo. Kažu: 'U Hrvate'", prepričava. Szabo im je tada rekao: "Aman ljudi, pa vi ste fotografi, možete samo da uperite objektive, nemojte to da radite." Szabo kaže da su bili puni "mladenačkog entuzijazma, adrenalina i želje da se dokazuju".
Miloš Cvetković, također srpski fotograf koji je za rata objavljivao u mnogim prestižnim magazinima te bio i stringer za Reuters, odbio je razgovarati s nama, ali je dao fotografkinji Sandri Vitaljić intervju koji je objavljen u njezinoj knjizi "Rat slikama; suvremena ratna fotografija" iz 2013. Tamo kaže da su Bojan i Srđan pored Sarajeva sami sebi izrešetali auto da dobiju na značaju kada se vrate u Beograd. U vezi fotografija iz Brčkog kaže: "Prvo kada analiziraš tu fotografiju pogledaš s kojim je objektivom snimljena."
Snimana je širokokutnim objektivom. To nije samo tehnički podatak, već može biti i sredstvo interpretacije. Bliska pozicija kamere sugerira da fotograf možda nije samo promatrač.
"Automatski si suučesnik, ako ne i podstrekivač", smatra Cvetković.
"Iz fotografija je jasno da je to namještena slika", rekao nam je u telefonskom razgovoru iz Washingtona, gdje živi, fotograf Kamenko Pajić. Za vrijeme rata je fotografirao za Reuters, New York Times i SIPA Press. Kaže da mu je 1992. u Bosni i Hercegovini ponuđeno da pred njim "roknu" nekoga pa da on fotografira, ali je odbio. I Cvetković kaže da je u Bosni dobio ponudu da fotografira ubojstvo Muslimana, ali je i on odbio.
"U Bosni se moglo naći takvih budala, ali je bilo pitanje na kakve će reportere naići", kaže Kamenko Pajić.
A reporteri su, pogotovo mladi i lokalni koji nisu prethodno imali iskustvo izvještavanja iz rata, nepripremljeni nailazili na ekstremne situacije. Dok su kao njihovi vršnjaci diljem svijeta preslušavali tek izašli album "Nevermind" Nirvane, rat je buknuo i postavio pred njih odrubljene glave. Kada je počeo rat, Jura Nanuk je imao 23 godine i kaže da nije imao pojma ni o čemu, kao ni mnogi drugi reporteri. U Reutersu su mu rekli osnovna pravila poput kojim informacijama opremiti fotografije, ali nikakve upute ni trening nije dobio o novinarskoj etici, na primjer. "To je bilo prepušteno vlastitoj savjesti svakoga od nas", kaže.
* * *
Stephen Mayes je bio šef žirija nagrade World Press Photo te 1993. godine kada je Stojanović nagrađen. Mayes redovito piše i objavljuje o etici fotografske prakse i bio je vrlo otvoren za razgovor.
Sjeća se fotografije, ali ne i bilo kakve diskusije žirija u vezi nje. Jasno mu je da se može postaviti pitanje je li se fotografija dogodila zbog toga što je fotograf tamo bio. Ili: bi li se taj prizor dogodio da fotografa tamo nije bilo.
Te je godine ukupno 1.969 fotografa iz 84 zemlje konkuriralo za nagrade s 19.428 fotografija, dobili smo podatak od WPP-a.
U kategoriji Spot News, u kojoj je Stojanović nagrađen, može biti bilo što – od vjenčanja javnih osoba do političkih izbora širom svijeta. Mayes kaže da je devetero članova žirija u prvom krugu pregledavanja na svaku fotografiju utrošilo možda sekundu. To ide "bang bang bang, da ili ne", kaže. Nema informacija ni o fotografijama ni o autorima. U sljedećem krugu imali su par sekundi po fotografiji, a u treći i finalni krug dospjelo je tek nekoliko desetaka fotografija i tek tada je žiri dobio informacije. "To je 'buka' od gomile fotografija i one koje se probiju u toj gužvi obično imaju neku instantnu dramatičnost", kaže Mayes.
Povodom 40 godina nagrade WPP Thames and Hudson je objavio knjigu "This Critical Mirror" koju je uredio Mayes. U njoj je usporedio Stojanovićevu nagrađenu fotografiju s kultnom fotografijom Eddieja Adamsa iz Vijetnama.
"Rečeno je da je slika Eddieja Adamsa pogubljenja na ulici Saigona natjerala nacije da preispitaju svrhu rata u Vijetnamu. Pa ipak, ista okolnost je zabilježena na filmu dvadeset pet godina kasnije u Bosni, a svijet sliježe ramenima govoreći 'Koga briga?' Razlika ne leži u događaju ili fotografiji, već u našoj percepciji njihovog značaja", piše Mayes.
Rat balkanskih plemena, kako je Zapad često percipirao rat u bivšoj Jugoslaviji, a koji globalno, geopolitički ništa važno nije mijenjao, svakako nije bio interesantan svijetu kao rat u kojem su sudjelovali i ginuli Amerikanci. Tu Mayes ima pravo. No razlika između tih dviju fotografija jest i u tome što za Adamsovu znamo okolnosti nastanka u detalje.
Zadnjih petnaestak godina povremeno se raspravlja o vjerodostojnosti dokumentarnih fotografija, no uglavnom u vezi naknadne obrade digitalnih fotografija, čak i ako te promjene nemaju utjecaj na sadržaj i značenje fotografije. Tako je na primjer World Press Photo 2010. diskvalificirao Stepana Rudika, dobitnika treće nagrade u kategoriji sportske fotografije, zato što je s jedne od fotografija iz svoje serije uklonio dio stopala osobe koja se vidjela u pozadini, a pritom to stopalo ni ta osoba nisu bili važni za fotografiju.
Te se godine prvi put tražilo da fotografi pošalju neobrađene fotografije ako žiri posumnja da su obrađivane više nego što standardi profesije dopuštaju. Talijanskom fotografu Giovanniju Troilu je 2015. oduzeta nagrada World Press Photo nakon što je utvrđeno da je netočno naveo mjesto na kojem je jedna od njegovih fotografija snimljena.
Tek je 2015. World Press Photo donio etički kodeks prema kojem, između ostalog, potpisi pod fotografije moraju biti točni i fotografi moraju biti otvoreni i transparentni u vezi cijelog procesa nastanka fotografija.
(Nastavlja se)
* U istraživanju su sudjelovali i Natalija Jovanović (Srbija) i Ruben Brugnera (Nizozemska), a provedeno je uz podršku programa Journalismfund.
