Njemačka, Njemačka, govori se o njoj i njezinom U-Bahnu, toj podzemnoj željeznici kao nekom svjetskom čudu ubrzo nakon što se voz s banjolučke stanice zahuktao prema Doboju. Sivo jutro, kišno, hladno kao kasnojesensko, jedno od onih kada bi čovjek ostao u krevetu i ne bi radio ništa, ne bi razmišljao ni o čemu; nema ni osam sati. Crvena sjedala kupea u boji majskih ruža. Putuju radnici Željeznica Republike Srpske, kondukteri i prometnici, na posao na neke druge seoske stanice ili možda svojim kućama na odmor poslije smjene. A dotad...

"Bio sam ja u Njemačkoj, vidio sam više ljudi u U-Bahnu nego na cesti. Vidio sam: ljudi čitaju novine i čekaju na polazak. Prva linija, recimo, polazi u šest ujutro i većina ljudi se prevozi željeznicom, to je kod njih tako riješeno – imaju karte koje vrijede i za željeznicu i za tramvaj i za autobus", kaže radnik Željeznica, utegnute kravate i ispeglanog odijela. Šuti se nakratko, a onda se opet javi:

"A gdje su to, molim vas lijepo, pruge profitabilne?" reče. "Svugdje vlade izdvajaju iz budžeta da pomognu željeznice."

Jednom sam se vraćala s posla, naravno da smo se u zagrebačkom susjedstvu svi poznavali i sad jedan od njih veli: "Gle one šešeljeve četnikuše, hoda po hrvatskoj zemlji, a gledati je ne može." To je bio samo dio neugodnosti – priča prodavačica koja je 1992. izbjegla iz Zagreba

Treskaju se i ulaze u krivine smederevski Gošini vagoni, kažu neki da su najbolji, nestaju u mračnim tunelima u kojima se povremeno osjeti pritisak na ušne bubnjiće, zatim jure poput konja galopom pokraj natopljenih njiva, i ništa tu kompoziciju ne može zaustaviti. Unutra je toplo, sanjivo. U jednom kupeu spavaju dvojica mladića. Ne treba im budilica jer po zvuku lokomotive poznaju trenutak kada će vlak pristati u njihovu stanicu, pa će hitro, zijevnuvši, izaći. U drugom neka starija žena i djevojka – okreće glavu. Zatim, prolazi kondukter na radnom zadatku i cvika kartu.

- Nema baš putnika - reče značajno.

Vani, kroz prozor vlaka, prizori siromaštva: kuće srušene od zadnjeg rata, druge ulegnute, žalobne; goveda i svinje s papcima duboko u blatu. Netko se dotakne migranata.

- Gled'o sam nema dugo neku emisiju o Zagrebu – isto ljudi odoše dalje, a dolaze Nepalci, Filipinci. Eno i po Beogradu voze autobuse - kaže.

- A ja sam od 1985. na željeznici, trenutno sam jedan od najstarijih radnika, četrdeset godina i uskoro za penziju - dometne onaj prvi, najrazgovorljiviji.

Belaj, belaj. Voz huči i kao da ponavlja tu riječ krupnim izdahom sa šina.

Mlinska Rijeka, Snjegotina, Umka... same puste stanice; tek prometnici vani uspravni poput šiba u stavu vojnički mirno, puhnu u zviždaljku, i ples se može nastaviti.

- Što se nas tiče, mi smo seljaci - kaže jedan putnik i povuče dim cigarete. Puši se u tim starim vagonima, patina dima zavukla se u svaku poru kupea.

- Ne znam šta bi rek'o drugo. Vidite i sami u svijetu šta se događa - dovrši misao umornim glasom.

Zatim odmahne glavom, kao da se njega i njegovih suseljana sve to previše ne tiče. Razmišlja on o svojem stadu, ali i potopljenim poljima kukuruza nakon zadnjih kiša. Na njima se ništa neće moći raditi prije nego što dobrano zagrije.

Vraća se iz Banje Luke kući nakon noćne smjene – Dobrinko (desno) (Foto: Anto Magzan)

Vraća se iz Banje Luke kući nakon noćne smjene. Dobrinko je zaštitar u željeznicama.

- Neću ni ostatak dana spavati - kaže jedva čujno. - Ne znam ni sam kako izduram budan do večeri. A vidiš ovo - pogleda preko stakla prema poplavljenim poljima. - Od ovih njiva nije ostalo ništa. Stara poslovica kaže: Uskrs skupa, slaba godina.

- A kuda ide ova Bosna? - priupitam.

- Nemoj to - reče mirno. Pogleda me, čini se da bi ipak nešto rekao.

- Ne ide nikud - kaže - vidiš i sam kuda ide.

Vidim: ide dalje tokom rijeke Bosne, niz prugu.

- Treba misliti samo da se živi u miru i da se radi. A ovo šta se radi ne nosi nikome dobro. Prošli smo svega, ja bih volio da je mir. Da živimo skupa normalno. Bilo je svašta, možda bi neki željeli nešto tako opet, a sirotinja što nema penzija, nema plata, o tome nitko ne govori - ispovijeda se Dobrinko.

- Reci ti, ima li u Popovićima svijeta? - netko upita dok je vlak cvileći nakratko zastao negdje.

- Nema u Popovićima svijeta. Mlađarija o'šla sva. Ja sam najmlađi u selu - jedva čujno odgovori Dobrinko.

Popovići, Stanari, Ljeskove Vode... vlak se uglavnom prazni. Stanovi, Srpska Kostajnica...

Teško je bilo spremiti stvari u kofer

Prvo što sam kasnije doznao bilo je da je prije neki dan netko nepoznat ili više njih na stanici u Doboju, na 37. kolosijeku, zapalio brze vagone marke Olimpik. Istraga je u toku i šteta se utvrđuje. Dogodilo se to za bijelog dana. A prije toga, koncem veljače, direktoru Željeznica RS-a Slađanu Joviću je zapaljen džip. Zatim kriza, kriza. Napetosti u Republici Srpskoj sporadično se spominju i te riječi uglavnom dolaze od visokih europskih predstavnika. Čelnicima Republike Srpske zamjeraju osporavanje ustavnog poretka u Bosni i Hercegovini, što je kulminiralo nakon prvostupanjske presude Miloradu Dodiku. Kolodvorska kafana mala je jazbina, zarobljena u osamdesetima. Tiho radi televizor, kroz žaluzine vanjski svijet zamalo ne postoji. Ovdje se okupljaju gotovo isključivo radnici s dobojske željeznice. Nadzornik željezničke pruge bio je i otac velikog pjesnika Izeta Kike Sarajlića, rođenog u Doboju. Doboj nek se ne ljuti/ ali za Doboj/ sem mog rođenja/ nikad me ništa nije vezivalo, niti veže...

Domaćica, jer scenografija više izgleda kao u nekom privatnom kućnom boravku pa je ne možemo nazvati službeno personalom ili konobaricom, tursku kafu kuha na plinskom rešou, a šljivovicu toči iz rinfuze, iz plastične boce. Kakvih li prohujalih vremena i pridržavajućih običaja! Ona je sigurno pomalo iznenađena došljacima poput nas, stoga joj govorim da je bilo pravo zadovoljstvo nabasati na ovakav jedan lokal, kakve treba tražiti svijećom u moru onih koji nalikuju jedni drugima u svojoj običnosti i nemaštovitosti. Kada joj rekoh da sam dojma da je u kafani vrijeme stalo u 1985., činilo se da je tom konstatacijom zadovoljna i da smo i mi na putu da postanemo za pet minuta dragi gosti. Onda pomalo i o okusu jake Bosne i šljivovice, jer da citiram milog Venjičku Jerofejeva: "Iz iskustva znam da za jutarnje zagrijavanje ljudi nisu izmislili ništa bolje." Zatim eto i radnika, nezadovoljnih plaćama. Piju pivo, polako, s dozom i mjerom. Najavljeni štrajk željezničara odgođen je za neko skorije vrijeme. Čujemo i ovo: "Ne voli ih Dodikova država."

Stanislav Đuričić sa zastavama svih vrsta (Foto: Anto Magzan)

- Mi smo SDS-ovci - domeće jedan od njih.

Zarađuju u prosjeku 700 maraka, državne vlasti namire im na to još 200 i eto ti 900 maraka, odnosno ukupno oko 450 eura plaće.

- Da ti kažem nešto - skrene pažnju jedan radnik. - Umjesto željeznicom, voze kamionima teret na željeznicu jer je, kako oni misle, kamionom jeftinije. To je promašena poslovna politika.

- Što ćemo mi k'o bijednici obični na to reći? Ništa - dometne drugi.

U Doboju je nacionalno izmiješan svijet. Dio prijeratne općine Doboj politika je nakon Dejtonskog sporazuma 1995. podijelila na općine Doboj Istok i Doboj Jug, koje pripadaju entitetu Federacija BiH. Općina Jug, koja spada u jednu od najsiromašnijih u BiH, udaljena je samo pet kilometara od grada Doboja, što pokazuje koliko su te entitetske granice blizu. Od čega se živi u gradu? Tržni centri, kladionice, kockarnice... Osmrtnice na gradskim panoima, bošnjačke i srpske – u smrti su svi jednaki. Netko izdaje stan, drugi oglašava njegovu prodaju. Opor i oštar miris iz dimnjaka kuća u jednoj uličici štipa za grlo, a oči zasuze. Prodavač uz tamošnju tržnicu okružio se zastavama svih vrsta: srpskim, hrvatskim, bosanskohercegovačkim, ruskim, pa i onim Herceg-Bosne, a prodaje i poneka klupska navijačka obilježja. Zastave koštaju od 20 do 40 maraka, posebno one veće. Te zastave, kupuju li se one uglavnom za vjenčanja?

- Kupuju - reče pomalo nostalgično taj prodavač - ali nema ni vjenčanja. Narod iselio. Prazna je i pijaca, propada, ima robe, ali nema naroda, kako da kažem.

- Kakav je život u entitetu?

- Nikakav - reče i pogleda me skrušeno.

- Kako nikakav?

- Kakvi će biti. Nema industrije, proizvodnje, nema ničega, a ono što je i bilo pokrali su. Pa tako i odavde idu raditi sezonski na more - podvuče rođeni Dobojlija i prodavač Stanislav Đuričić.

- Koja je razlika između prijeratnog i današnjeg grada?

- Vel'ka. Doboj je uvijek zaostajao. Derventa je grad, ratom razrušen, pa je bolji milion puta od ovog. Ali tko se nakrao, njemu i ne treba. Političari moraju da žive, a ovo... - ne dovrši rečenicu.

Ovdje nas stalno bombarduju politikom, ali ja imam vlastiti ventil. Odem u planinu, pastrmka reš pečena s dobrim prilogom. Tamo gdje ja idem na pastrmku, 1908. godine mog'o si da dođeš iz Beča vozom, odnosno u to selo Očauš – priča Radomir Ristić

Slika tog dijela grada, dio oko tržnice doista izgleda zapušteno. Zemljano parkiralište, lokve, sive oronule fasade zgrada, to uvelike objašnjava sliku šireg centra grada. Čovjeku dođe da pobjegne u onu kafanu i sakrije se iza žaluzina. Trgne nešto ljuto. Prodavačice na tržnici pak nepovjerljive. Tko smo, što smo? Što i koga snimamo? Putujemo, snimamo i pišemo. Još nešto? Prate svaki naš korak, osjećam ga za leđima kao sjenu. Jedna žena veze pletivo, blage je naravi, nema problema da se fotografira u svrhu ilustracije gradskog života.
Jedna bivša Zagrepčanka prodaje također ovdje, živjela je u glavnom hrvatskom gradu od 1975. do 1992., kada je izbjegla i nastanila se u Doboju, otkuda joj je suprug. Inače je podrijetlom iz banjolučke krajine. Kaže da u Zagrebu nije imala problema na radnom mjestu, ali jest među susjedima iz zgrade. Pokušavamo zapodjenuti razgovor, anonimno dakako, po želji. Na vlastitu konstataciju da je pravoslavka odgovora protupitanjem: Što si ti po nacionalnosti? Ili: Gdje ti stanuješ u Zagrebu? A zašto intervjuišete? Zatim kaže: "Svi smo mi normalni, iako teško se živi jer male su plate."

- Jednom sam se vraćala s posla, naravno da smo se u zagrebačkom susjedstvu svi poznavali i sad jedan od njih veli: "Gle one šešeljeve četnikuše, hoda po hrvatskoj zemlji, a gledati je ne može." To je bio samo dio neugodnosti - kaže ona.

- Jeste li im ikakav povod dali za takve objede?

- Zašto bih dala?

- Po čemu su onda takvo što zaključili?

- Zato što sam pravoslavne vjeroispovijesti. Imala sam problema, rekoh, ali na radnom mjestu nisam. Direktor poduzeća u kojem sam radila, nakon što sam ga obavijestila da idem u drugu zemlju, rekao mi je da se slobodno vratim ako mi tamo ne bude dobro. Bila sam dobar radnik. Radila sam u trgovini. A kako se firma već raspadala, mislila sam da i neće više moći posla pronaći, a tu su bila i djeca i tako. Bila sam u međuvremenu jednom u Zagrebu, osjećaj je bio kao da sam ondje rođena, prekrasno. Ondje sam provela svoje mlade dane. Teško je bilo spremiti stvari u kofer i napustiti susjedstvo u kojem više nisam imala ni dobar dan ni kako ste - govori nam.

Podozrivi prema englezima

Podno gradske tvrđave ulica je Meše Selimovića i jedna kuća bez prozora i vrata, išarana, i bez budućnosti. Na drugoj grafit: "J'ebla vas prašina, dajte nam hepove". Niz tu mahalu, dvojica podižu suhozid. Mlađi, koji je već prije zamijetio da smo prošli ulicom, kao što smo i mi njega, znatiželjnim susjedima koji su se zapitali "tko su dvojica što su maločas prošla", u šali je kazao da mora da smo engleski agenti. Na prvi pogled smiješna dosjetka, ali zapravo optužba za agenturu može biti ozbiljna i opasna kvalifikacija. Naime, krajem veljače Narodna skupština Republike Srpske (NSRS) po hitnom je postupku usvojila Zakon o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija, poznat kao "zakon o stranim agentima". Zakon je donesen neposredno nakon što je Dodik nepravomoćno osuđen na godinu dana zatvora i šest godina zabrane obavljanja dužnosti predsjednika RS-a. Dodik je već prije kazao da će tim zakonom biti utvrđen status stranih agenata za sve one koji primaju novac stranih vlada kako bi podrivali RS. Kritičari su pak upozorili da će njegovim usvajanjem doći do stigmatizacije i kriminalizacije organizacija koje se bave istraživačkim novinarstvom, ljudskim pravima i borbom protiv korupcije koja je u RS-u, barem prema kazivanju brojnih građana, nemala. Ali zašto engleski agenti? Možda zato što je Velika Britanija najavila uvođenje sankcija Republici Srpskoj, kao i zbog Dodikove nedavne izjave da ne postoji nijedna loša stvar koja se dogodila srpskom narodu a da u nju nije bila umiješana Velika Britanija. Sada su svi, u najmanju ruku, podozrivi prema englezima.

Radomir Ristić: Mirovina je ovdje nula bodova. A da bih preživio, ja zidam i gradim (Foto: Anto Magzan)

Na konstataciju Radomira Ristića, podizača suhozida, onog bliže cesti, koji je tu šalu iznio, kolega fotoreporter i ja isprva smo se kiselo nasmijali. Nakon što smo se uvjerili da su Ristićeve šale doista uvrnute i na granici dobrog ukusa, ali i dojma, stečenog nakon dužeg razgovora, da taj čovjek nema nikakvih loših namjera, odlučio sam poslušati njegov mahom monolog. Na liniji tog stvarnog života Ristić je lucidan promatrač, njegov svijet ne mora biti i vaš, ali da tako kažem, pažljivo ga promatra i sebi na svojstven način tumači.

- Mirovina je ovdje nula bodova. Vidiš, ja primam 170 eura ili 314 maraka domaćih. A da bih ja tu preživio, ja zidam i gradim. U životu sam bio i komercijalist i profesionalni vozač. Studirao sam u Rijeci, na Fakultetu industrijske pedagogije. Pravi vlasnik ove kuće ispred koje radimo, a ovaj bauštelac do mene ima 83 godine, jedna je mlada dama, vlasnica privatne manekenske agencije u Londonu. Ona živi u Cannesu i ondje ima desetine apartmana. Ja sam inače životom između Doboja i Modriče, stari put. Oblast Trebava - govori Ristić.

O današnjoj Bosni, o entitetu, o još koječemu, dometne:

- Bosna? Uglavnom rata neće biti. Ovdje su se izgleda uhvatile sve Trumpove ideje: biznis i samo biznis. Prije tri dana Kinezi su objavili da su kupili još jedno brdo kod Bora u Srbiji, otkrivši još veći rudnik bakra. Oni nemaju vremena da prerađuju, već trpaju sirovinu i voze na brodove na Dunav, a ti brodovi onda voze istu sirovinu u Crno more na njihov prekookeanski brod koji pak vuče dvije 'iljade tone rude i voze je dalje u Kinu i tamo je prerađuju. Našli su nalazište zlata od 700 do hiljadu tona u tom brdu. Kinezi su, dakle, našli najjači rudnik bakra u Europi - zadivljen je Ristić.

- Kakve to veze ima s ovim ovdje? S entitetom, s ovdašnjim ljudima? - pitam.

- E, vidiš, ovdje je sve puno litijuma pod zemljom, ruda, mesinga. Pa gore iznad ovih brda buše Slovenci dan i noć. Ovo može biti bogato i za deset godina prestići Švicarsku, samo bitan je vođa koji će to sve skupa prepoznati i realizirati - konstatira.

Potom, kao da se opravdava zbog nečega, a zapravo nije tako, kaže:

- Ja sam pacifista. Imam dva sina, udovac sam preko 20 godina. Zato ganjam "babusije". Jedan sin brani doktorat u oktobru u Beogradu, diplomirao je na kruški, magistrirao na trešnji, a doktorirat će na grožđu. Čudesno, zar ne? Mlađi je inženjer šumarstva. I još nešto da kažem:
Ovdje nas stalno bombarduju politikom, ali ja imam vlastiti ventil. Odem u planinu, pastrmka reš pečena s dobrim prilogom. Tamo gdje ja idem na pastrmku, 1908. godine mog'o si da dođeš iz Beča vozom, odnosno u to selo Očauš. Naći ćeš ga. I pazi, i taj voz ne može nikud dalje, već kada bi došao na taj kolosijek, lokomotiva se morala okrenuti i nazad za Beč.

Pozitivno smo ga se dojmili i to nam daje do znanja, pa ako ga hoćemo pronaći i s njim divaniti, još je mjesec dana u Doboju, a poslije ga možemo potražiti na izlazu iz grada preko ceste.

Kiša je započela sve jače i trebalo se ubrzo skloniti, dok su ulicama ranog poslijepodneva prolazili uglavnom automobili. Poneka gradska obilježja skretala su mi pažnju na antifašističku prošlost grada. Na ploči na jednoj zgradi, koju je onomad postavio Savez boraca Narodnooslobodilačkog rata Doboj, piše da je "u ovom domu mjeseca septembra 1941. ustaški prijeki pokretni sud osudio na kaznu smrti 111 učesnika narodnog ustanka". Vanjski haustor jedne zgrade otkriva mural glumcu Ljubiši Samardžiću. U jednom pristojnom kafiću grupa mladića gleda snimku posljednje prvenstvene nogometne utakmice domaće FK Sloge. Barem njima ove sezone ne ide tako loše.

Prvi dio reportaže pročitajte na ovom linku.