Nije još ni podne, a u zraku su trideset dva stupnja. Nastave li se velike vrućine i u narednim danima, Miljka Marić učinit će isto što i prošlog ljeta. Na dvorište će iznijeti stara, drvena vrata i položiti ih na kameno korito iz kojeg je do prije rata hranila životinje. Potom će na sve to naslagati komade spužve.

- Tako sam lani kada je upeklo spavala šest dana. Nema mi druge jer je u kontejneru neizdrživo - govori 72-godišnja Miljka.

Poučena dugogodišnjim, skromnim životnim uvjetima, koje je banijski potres učinio još težima, naša sugovornica pazi na uštedu energije. Na njen kontejner spojen je klima-uređaj, ali ga Miljka odbija upaliti.

- Treba čuvati struju. Nek' je badava, ali šta je sigurno, sigurno je - objašnjava.

Tvrdi da je nije strah spavati pod otvorenim nebom jer joj ljudi ne predstavljaju nikakvu opasnost. Boji se samo zmija. Otkada je prije nešto više od godinu i pol dana udario potres, u njeno selo Martinoviće više ne navraćaju ni paraglajderi koji su tu ranije hvatali zalet s jednog brda. Ostalih dvadesetak, također mahom starijih stanovnika, od Miljke su udaljeni kilometrima, pa joj društvo u zaselku Lebrnica uglavnom pravi pet mačaka koje za našeg posjeta love hlad u sjenama ruševne kuće.

- Sve živo je polomljeno. Popucali su zidovi, plafoni, krov, ispao je dio cijevi, zamutilo bunar, uništilo mi kuhinju, peć prepolovilo napola, puk'o krevet, uzdrmalo i staru Mirnu (šivaća mašina, op. a.) - nabraja penzionerka oštećenja na staroj brvnari kojoj su statičari dodijelili crvenu naljepnicu.

Ljeti noći iznad kamenog korita – Miljka Marić (Foto: Tamara Opačić)

Budući da zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa nije uspjela prikupiti svu potrebnu dokumentaciju za rušenje po život opasne skalamerije, a time ni ostvariti pravo na državnu obnovu, Miljka Marić je stvar preuzela u svoje ruke. U prvim danima nakon potresa sama je iznijela preko 70 kanti šute i promijenila polomljene crjepove, a onda se bacila na sanaciju ostale štete. Za krpanje zidova koristi sve što joj se nađe pod rukom: u razvaljeni kut onoga što je nekada bilo predsoblje zabila je sjekiru koja sada koliko-toliko spaja dva zida, a preko rupe koja se otvorila u spavaćoj sobi navukla je vreću pijeska.

- Valjda će red za obnovu doći i na mene. Nadam se jer nisam ja ta koja je kriva za potres. Valjda ima nekog zakona da mi pomogne - govori zabrinuto.

- Ako ništa drugo, dobro bi mi došla drvena kućica kakvu je jedan iz sela dobio iz donacija. Meni dosta, a i lijepo izgleda - domeće Miljka, kojoj se život trenutno svodi na limeni kontejner, malo vrta i dvorišta te ostatke brvnare u kojima boravi preko dana.

Svjesna je da je to opasno jer se žbuka trusi sa svakim novim potresom, a oni još uvijek drmaju Baniju. Objašnjava nam da isto čine i drugi kojima su dodijeljene crvene i žute naljepnice jer je u kontejneru neizdrživo ljeti, a još više zimi. Preko dana kuhaju, kupaju se, rashlađuju ili griju u ruševinama, jer drugog izbora nemaju ni oni koji imaju pravo na obnovu. Naime, u 570 dana, koliko je prošlo od najjačeg potresa, država je u glinskim selima sanirala dio prometnica, trafostanica i većinu dimnjaka, a u međuvremenu započetu obnovu kuća doslovno se može nabrojati na prste jedne ruke.

Kontejner joj nagriza vlaga – Zorka Božić (Foto: Tamara Opačić)

Potvrđuje nam to i Miljkina vršnjakinja Zorka Božić, koju u Martinovićima zatičemo ispred kućnog broja 44. Uvodi nas u oštećenu visoku prizemnicu, kojoj je u danima nakon potresa dodijeljena crvena oznaka. Poslije još jednog pregleda statičari su prošlog proljeća preko nje nalijepili žutu.

- Tada su odlučili da kuća nije za rušenje nego za konstrukcijsku obnovu. Kada će biti, šta će biti, samo da mi nešto srede - tumači Zorka koja je pred nas, na kuhinjski stol, iznijela svu dokumentaciju.

Razgovor nakratko prekida novi, jedva primjetni potres koji nije previše uznemirio Zorku ni njenog djevera i suvlasnika kuće Đuru. Zavaljen u smeđu fotelju, stari nas pogledom pita je li zbilja zatreslo. Kimamo u znak potvrde.

- A isto me malo strah. Pogotovo po danu. Zbog toga spavam samo noću, i to isključivo u kontejneru - iskreno će Zorka.

- Je li u limenci gore ljeti ili zimi? - pitamo.

- Ne zna se. Zimi je nikako zagrijati, a u ljeti izgaramo. Ne valja ni kada pada kiša jer je naša počela prokišnjavati - veli ona.

Zorki je brat pomogao da kontejner prekrije najlonom, ali se u unutrašnjosti pojavila vlaga zbog koje se počeo podizati laminat. Za prvu ruku nekako ga je skrpala ljepilom, ali se boji da zbog truleži ne propadne zajedno s krevetom.

- Stalno nas nešto muči. Više ne znam đe sam, u kući ili ovdje. A nigdje nije dobro - govori Zorka dok nam u limenci pokazuje rezultate uradi sam tehnike.

Na rastanku se raspituje imamo li kakvih informacija o požarima koji ovih dana bukte Dalmacijom.

- Pa kud sve po jadnom narodu. Prvo potres, sad požari - zaključuje.

Bolje budućnosti ima, ali pitanje je za koje generacije. Nadam se da ću makar u mirovini dočekati perspektivniju situaciju. Promjena je neminovna, a vjerujem i da nakon svih tih silnih katastrofa dolaze neka bolja vremena – govori Ljuba Vrga

Kako živi narod na području Gline saznajemo i iz razgovora s Ljubom Vrgom iz Odjela za socijalna i humanitarna pitanja Srpskog narodnog vijeća, koja svakodnevno obilazi teren. Još prije potresa bila je angažirana na projektu "Od vrata do vrata", u sklopu kojeg je starije od 65 godina, s niskim primanjima, prevozila do administrativnih središta, doktora, trgovine i apoteke, a nakon prirodne katastrofe uključila se i u podjelu humanitarne pomoći.

- Banija je i prije potresa bila u potresu. Sela su napuštena, a infrastruktura loša. Nema vodovoda, javne rasvjete, putovi su u katastrofalnom stanju, pa je potres na neki način samo skrenuo pažnju ostatka Hrvatske na ovo područje - govori Vrga.

Dodaje da je država u prvim danima nakon katastrofe organizirala obilaske statičara i onih koji su unesrećenima pomagali u podnošenju zahtjeva za obnovu. Do danas je, kaže, sve više-manje ostalo na tome.

- Da nije bilo udruga civilnog društva koje su rješavale privremeno stambeno zbrinjavanje, na ovom terenu bi situacija bila još gora. A još uvijek je katastrofalna. To je naprosto vidljivo. Što se tiče državne obnove, pomaci su primjetni jedino u nekonstruktivnim popravcima. Primjeri konstruktivne obnove ili gradnje kuća svode se na par slučajeva. Po selima obnova većinom stoji, negdje iz opravdanih, ali bome i iz neopravdani razloga - kaže Vrga i domeće da većina ljudi ipak nije iznenađena postojećim stanjem.

- Dobar dio starijih očekivao je da će sve ići teško jer su već poučeni ranijim negativnim iskustvima. Mi mlađih generacija na početku smo bili zaneseni i zbilja smo se nadali da će obnova biti brža. Nažalost, dio mladih obitelji se nakon svega odlučio na odlazak iz ovog kraja - objašnjava aktivistkinja SNV-a, koja ipak optimistično gleda na predstojeći period.

- Bolje budućnosti ima, ali pitanje je za koje generacije. Nadam se da ću makar u mirovini dočekati perspektivniju situaciju. Promjena je neminovna, a vjerujem i da nakon svih tih silnih katastrofa dolaze neka bolja vremena.

Naznake boljih vremena, makar kada je u pitanju obnova, zatičemo u selu Dragotina koje obilazimo u Ljubinom društvu. Autom se jedva probijamo po makadamskom putu koji je s obje strane obrastao u šipražje. Nakon par minuta vožnje pred nama se ukazala nova, mala jednokatnica s potkrovljem. Na prvi pogled vidljivo je da je narančasta fasada friško postavljena. Dočekuju nas supružnici Milan i Ljiljana Maričić i uvode u novi dom koji odiše mirisom karakterističnim za salone namještaja.

Ponosni vlasnici nove kuće – Milan i Ljiljana Maričić (Foto: Tamara Opačić)

- Ovakve kuće nama na terenu. Em fasada dobra, em izolacija, ploča jaka, temelji čvrsti. Polako je namještamo, ima tu još posla. Pošto nemamo novaca, gledali smo da bude efikasno, ali da ne bude skupo - govori nam Milan nakon što nas je proveo kroz prizemlje novogradnje.

Budući da kuhinja još nije do kraja završena, Ljiljana nam odlazi skuhati kavu u garažu u kojoj je ovaj par donedavno živio. Bez stare kuće ostali su dvije godine uoči banijskog potresa. Toga 27. kolovoza 2018., kada se malo iza podne u dvorištu Maričića otvorilo klizište, Milan je ležao na kauču u dnevnom boravku.

- Skočio sam, žbuka mi je pala na trbuh, bio sam se prepao. Vidio sam da je cijeli ćošak kuće načet. Kada sam shvatio da su počele pucati grede i krovište, odlučio sam da se iselimo -prisjeća se 68-godišnjak.

Četiri mjeseca živjeli su u potleušici od 12 kvadrata koja nije imala prednji zid, vrata ni prozore. Prvo su ulaz prekrili ceradom, a kada se primakla zima, zadužili su se i sagradili zid i još jednu sobu. U potresu su ostali i bez kupaone, jedine prostorije na staroj kući koju nije uništilo klizište.

- Palo je i pola crijepa s garaže pa smo se ponovno našli u neriješenoj situaciji - dodaje Ljiljana.

Zbog svega što ih je zadesilo Maričići su se prije svih drugih na Baniji imali priliku uvjeriti kako funkcionira državna obnova u 21. stoljeću. Kažu da su ih predstavnici državnih i lokalnih institucija počeli obilaziti nedugo nakon prve katastrofe. Uskoro je napravljen i predračun za građevinski materijal.

- I prije sam bio bolestan, a otkada sam dobio rak debelog crijeva, živim na socijali. Svu tu bijedu potrošio sam na vađene potrebnih papira. Pošaljem ih u Zagreb, a oni me odbiju. Ista stvar i u Glini. Zamalo sam digao ruke od svega - prisjeća se Milan, koji je od državne obnove odustao kada mu se ukazala prilika da novu kuću sagradi preko međunarodnog projekta, Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja.

Gradnja je počela ujesen 2021. godine, a završena je prije pet mjeseci. Zbog toga su Milan i Ljiljana među prvim koji u razrušenom glinskom kraju imaju novi krov nad glavom.

- Nakon potresa su mijenjani uvjeti gradnje pa je projekat morao ići na doradu. To je malo prolongiralo priču, ali nema veze, sada smo prezadovoljni. Majstori su se jako trudili, kuća je odlično napravljena. Toliko da u njoj uopće ne osjetimo nove, slabije potrese - zaključuje Milan Maričić.