>

novosti logo

Labuđi gnjev

Plenkovića su izbori za Europski parlament preko noći izbacili na brisani prostor i on odjednom više nije u poziciji da diktira vrijeme i način borbe. Sada je primoran da brani svoj položaj, da povlači poteze, da se ponaša proaktivno i da otvori gard, a to podrazumijeva i primanje neugodnih udaraca, s čime se dosad uglavnom nije susretao

Andrej Plenković povjerovao je, čini se, da je trajni ljubimac sreće i da, u skladu s time, ‘može što god hoće’, kao što je eksplicitno objavio prije nekoliko mjeseci. Nije da nije imao razloga da se oda takvom vjerovanju. Pobijedio je na parlamentarnim izborima u rujnu 2016. i na lokalnim izborima u svibnju 2017. godine. Razvrgnuo je koaliciju s Mostom nezavisnih lista i ostao na vlasti zahvaljujući koaliciji s Hrvatskom narodnom strankom, a dodatno se osigurao glasovima nekolicine prebjega u saborski klub Milana Bandića. Imao je, i još uvijek donekle ima, nejaku lijevo-liberalnu opoziciju, čemu je uvelike doprinijelo slabljenje SDP-a, dok su protivnici zdesna bili, i donekle još uvijek jesu, nekonsolidirani, isposvađani i neartikulirani. Istaknutije i ambicioznije unutarstranačke oponente izbacio je iz HDZ-ovih redova, ili ih je marginalizirao, ili je s njima uspostavio prešutne paktove o nenapadanju. I sve to bez vidljivijeg otpora i suprotstavljanja iznutra, izuzev parlamentarnog glasanja o ratifikaciji Istanbulske konvencije. Imao je rast BDP-a, poboljšanje kreditnog rejtinga, proračunski suficit dvije godine zaredom, kakav-takav porast plaća i pad nezaposlenosti. Uživa ugled u najvišim europskim političkim krugovima. Izišao je, barem dosad, kao pobjednik iz vrlo dubiozne državne operacije u koncernu Agrokor, a nije mu naročitu štetu nanijelo ni neispunjeno obećanje o otkupu dionica INA-e od mađarskog MOL-a, ni blamaža s pokušajem kupovine izraelskih borbenih aviona, ni praktična propast brodogradnje u Puli i Rijeci, ni odgađanje donošenja odluka kao temeljna politička karakteristika…

Plenkovićev ključni promašaj jest u zamisli da potpunu kontrolu nad hdz-om uspostavi na europarlamentarnim izborima umjesto na onim unutarpartijskim, a tome valja dodati i toleriranje afera koje proizvodi prvi ešalon njegovih suradnika

Da, nakon svega toga čovjek zaista može povjerovati da će ishod, što god napravio, na kraju ispasti u njegovu korist, odnosno na štetu njegovih izvanstranačkih i unutarstranačkih suparnika. No svakome tko razumije politiku trebalo bi biti jasno da ta vrsta političke bajke ne može vječno trajati, preciznije, može trajati samo dok se nižu pobjede i ostvaruju visoki postoci u istraživanjima javnog mnijenja, samo dok su i lojalni i nelojalni pripadnici stranačke mašinerije na dobitku od politike stranačkog vrha ili dok očekuju da će im se isplatiti poslušnost i podrška aktualnom vodstvu. Kad se dogodi prvo veće posrtanje, kad kola skrenu na nizbrdicu i kad dođu u pitanje očekivanja zainteresiranih, bajka se počinje pretvarati u noćnu moru, a arogantna nedodirljivost u akcije čiji je cilj političko preživljavanje. Plenkovića su izbori za Europski parlament preko noći izbacili na brisani prostor i on odjednom više nije u poziciji da diktira vrijeme i način borbe, da strpljivo sjedi na obali i čeka da pravosudna ili medijska ili glasačka rijeka donese neprijateljska tijela. On je sad primoran da brani svoj položaj, da povlači poteze, da se ponaša proaktivno i da otvori gard, a to podrazumijeva i primanje neugodnih udaraca, s čime se premijer dosad uglavnom nije susretao. Tek ćemo vidjeti kako će se snaći u novoj ulozi u koju je dospio ponajprije vlastitom zaslugom.

Ostavimo li po strani deklarativnu proeuropsku politiku i bojažljiv odmak od nacionalističko-klerikalne desnice, što je pozitivan doprinos današnjeg HDZ-a relativnoj normalizaciji političkih prilika u Hrvatskoj, Plenkovićev ključni promašaj jest u zamisli da potpunu kontrolu nad HDZ-om uspostavi na europarlamentarnim izborima umjesto na onim unutarpartijskim, a tome valja dodati i toleriranje afera koje je proizvodio i proizvodi prvi ešalon njegovih suradnika. Pritom se afere toleriraju zbog toga što se šef stranke osjeća nesigurno: misli da će eventualne smjene i potresi pokazati da je slab, pa da će mu to umanjiti ionako dvojben autoritet u partiji u kojoj je, objektivno, završio stjecajem okolnosti. Ne zanima ga što tako šalje poruku da su nemoral i svakovrsno muljanje dopušteni i opravdani kad je riječ o ljudima pod njegovom zaštitom.

Plenković je htio pokazati da može uvjerljivo pobijediti na izborima bez sudjelovanja Milijana Brkića, svog stranačkog zamjenika i čovjeka kojeg bije glas da je vješt u terenskom predizbornom djelovanju i da ima sposobnost da maksimalno mobilizira aktiviste i članstvo, te mimo ikakve pomoći Davora Ive Stiera i Mira Kovača, skrajnutog dvojca koji ne odobrava umjereniji politički i idejni kurs Plenkovićevog HDZ-a. Htio je demonstrirati da je HDZ-u za pobjedu dovoljan samo predsjednik stranke, a da su svi ostali nebitni i da na listi može biti bilo tko i ništa se loše se neće dogoditi. To je trebala biti uvertira u završni čin Plenkovićevog obračuna s Brkićem, obračuna koji traje već šest-sedam mjeseci i kojem premijer – zajedno s Davorom Božinovićem i Robertom Kopalom, dvojicom svojih najbližih suradnika – posvećuje veliku pažnju i važnost. Sad kad je taj plan neslavno skončao, voditelj HDZ-ove kampanje i premijerov savjetnik za nacionalnu sigurnost Kopal dosjetio se ‘crnog labuda’, što je zapravo šifra za protuhadezeovsku izbornu sabotažu koju su organizirali protivnici sadašnjeg rukovodstva, a pritom se, prema svemu sudeći, ponajprije misli na Brkića i Kovača, a zatim i na još neke stranačke funkcionare u Dalmaciji, Slavoniji i Zagrebu. ‘Bojkot u smislu samostalne odluke birača potpuno je legitiman. Ali kad imate situaciju da netko organizira, savjetuje i potiče, onda imate sabotažu. Sigurno neću izlaziti s imenima i neću iznositi zaključke prije nego što stranka dođe do zaključaka i zauzme stav’, izjavio je Kopal u intervjuu za N1 televiziju. Ogradio se da ne upire prstom ni u Brkića ni u bilo koga drugog. Brkić je, pak, s podsmijehom reagirao na Kopalove teze i nazvao ga je lažnim prorokom, no Plenković je zatim podupro razmišljanja svog savjetnika o unutrašnjoj izbornoj uroti.

Premijer je samome sebi znatno suzio manevarski prostor i za njega više nema dobrog i bezbolnog rješenja. Postoje samo loše i manje loše opcije, pod uvjetom da nema u rezervi neku važnu funkciju u Bruxellesu

Još uvijek je neizvjesno hoće li Kopal doći do čvrstih dokaza da su Brkić i drugi sumnjivci smišljeno iznutra opstruirali napore HDZ-a da osvoji što više glasova, no ako takvih dokaza ne bude, a teško je vjerovati da ih može biti, Plenković će opet morati odgoditi završni udarac. To će onda dodatno poljuljati njegov autoritet i ohrabriti unutrašnji pokret otpora koji se sad uvjerio da je Plenković ranjiv. Brkić je, nakon višemjesečne defanzivnosti, proteklih dana opet počeo pokazivati znakove živosti i spremnosti za borbu. Sama činjenica da Brkić, kao ni Stier i Kovač, nisu dali doprinos HDZ-ovoj eurokampanji nije dovoljna za degažiranje iz stranke: jasno je, naime, da Plenković nije htio Brkića u kampanji, jer je, rekosmo, bio nakanio trijumfirati na izborima mimo ikakvog doprinosa svog zamjenika i potpredsjednika Sabora. Tako je Plenković samome sebi znatno suzio manevarski prostor i za njega više nema dobrog i bezbolnog rješenja: postoje samo loše i manje loše opcije, pod uvjetom da nema u rezervi neku važnu funkciju u Bruxellesu.

Ako pokuša izbaciti Brkića iz HDZ-a pod tankim optužbama, to će mu sigurno izazvati veće nevolje nego što je to bilo u slučaju isključenja ličkog župana Darka Milinovića, jer se Brkićeva strategija sve ovo vrijeme zasniva na tome da po svaku cijenu ostane u HDZ-u i da dočeka Plenkovićev pad. Ako, pak, premijer odustane od Brkićeva izgona iz stranke, to će praktički biti kapitulacija i priznanje da nema snage da dovrši posao kojim se intenzivno bavi posljednjih šest-sedam mjeseci. Ukoliko skrene radikalnije udesno e da bi vratio izgubljene glasove birača, bit će to očajnički skok u vlastita usta i poništenje svega što je govorio u protekle tri godine. Ako pokuša sklopiti antibrkićevski pakt s Davorom Ivom Stierom i na taj način vratiti dio klerikalno-suverenističke desnice pod svoje skute, pokazat će da se sasvim izgubio, jer Stier nema nikakvog razloga da uskače u pomoć Plenkoviću u situaciji kad se za najduže godinu dana moraju održati unutarstranački izbori, a on, Stier, nesumnjivo ima predsjedničke ambicije. Raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora do kraja ove godine, pod uvjetom da Plenković može osigurati podršku HDZ-a za takav korak, opet bi bio pogrešan pokušaj da se unutarstranački problemi rješavaju na općim izborima, a HDZ-ov koalicijski potencijal je na vrlo niskim granama. Rekonstrukcija Vlade također je opcija koja stoji na raspolaganju šefu HDZ-a i premijeru, ali Plenković za takav zahvat mora biti siguran u podršku svih HDZ-ovih zastupnika u Saboru, a on u to nije siguran i neće steći tu sigurnost u idućih nekoliko mjeseci u kojima ga čekaju i sve neizvjesniji predsjednički izbori.

To je začarani krug u koji se Plenković sam zapleo, a može se neokrznut iskobeljati samo zahvaljujući još jednom poljupcu neobjašnjive sreće. Na tu se soluciju, međutim, nije mudro kladiti.

Strah od Borga

Premijer Plenković posegnuo je za očajničkim rješenjem da izbjegne izricanje pravorijeka Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa u slučaju njegove, Plenkovićeve, upletenosti u netransparentno angažiranje neformalne skupine Borg u pisanju zakona o Agrokoru: odjednom se domislio da zatraži izuzeće Nataše Novaković, predsjednice rečenog povjerenstva, zbog toga što je nekoć bila zaposlena u Hrvatskoj udruzi poslodavaca, a Todorićev Agrokor sudjelovao je u financiranju HUP-a. Premijer se, naravno, boji odluke povjerenstva, jer zna da je to tijelo prije tri godine svojim rješenjem doprinijelo padu tadašnjeg šefa HDZ-a Tomislava Karamarka, pa aktualnim manevrom želi na duže staze paralizirati komisiju na čijem je čelu gospođa Novaković. To nije ništa drugo nego politički kukavičluk i nastavak ciničnog izbacivanja elementarnog morala iz javnih poslova. Mimo toga, Plenković hrvatskoj politici dosad i nije dao puno više.

1/2