Rad i radni odnosi već nekoliko desetljeća – kako kod nas, tako i vani – ne predstavljaju presudno poprište politike. Stranke čiji se programi vrte oko rada i radnih odnosa uglavnom su marginalne, a one koje su osnovane upravo kao političko sredstvo za izražavanje interesa radnika – socijaldemokratske partije – davno su odustale od baze i okrenule se drugim interesnim grupama, kako stvarnim, tako i fantomskim. Razlozi iza tih procesa i trendova brojni su i kompleksni, a za naše potrebe navest ćemo dva koja su dovoljna da se barem skiciraju konture povijesnog trenutka.
Propast socijalističkih alternativa na istoku i socijaldemokratskih projekata na zapadu europskog kontinenta učinila je nekoć prirodnu vezu rada i politike gotovo pa anakronom. Radilo se, eto, o epizodi u političkoj povijesti koju je vrijeme, kao i brojne druge, pregazilo i koja je izgubila legitimaciju. Ta se promjena nije dogodila samo u glavama ljudi već i u infrastrukturi: radničke stranke su nestale ili su se transformirale, sindikalna pokrivenost radništva vratila se na gotovo same početke sindikalnog pokreta, a ostali smo i bez mjesta radničke socijalizacije: od kulturnih domova preko sportskih klubova do odmarališta. Dijeljenje radnih uvjeta, iskustava i sudbina prestalo je biti vezivno političko tkivo.
Pored ovih političkih promjena, dogodile su se i one koje bismo uvjetno, za potrebe distinkcije, mogli nazvati ekonomskim. U procesu deindustrijalizacije, koji je zahvatio zemlje na različitim stupnjevima industrijskog razvoja, dogodila se, žargonski kazano, rekompozicija radničke klase. Pod tim se misli na svima vidljive trendove. Prijelaz na uslužnu ekonomiju sam po sebi donosi uspostavu niza manjih firmi u odnosu na nekadašnje industrijske gigante i fragmentaciju radništva. Također, novi ekonomski odnosi su protočnijim učinili statuse radnika, obrtnika i sitnih poduzetnika. Uvjetno rečeno, radništvo se atomiziralo i horizontalno – radna mjesta su "raspršena" – i vertikalno – klasni statusi, usko definirani, postali su promjenjiviji rastom broja samozaposlenih i sličnih "poduzetničkih" avantura.
Premda su, dakle, radnici i klase napustili političku arenu i stranačke programe, oni i dalje i diktiraju rasprave, makar i implicitno, jer u krajnjem slučaju i ta arena ovisi o njihovom radu. Kad se govori o društvu, teško je ne govoriti o radu koji to društvo "održava". Sjetimo se samo pojma "esencijalnih radnika" iz pandemijskog perioda. Rad je nezaobilazan kao središnja politička tema, ali u nedostatku kanala striktnog političkog prevođenja radnih odnosa prostor su prisvojila kulturna i moralna prevođenja. Iako je pripadnost radničkoj klasi danas politički zanemariva polazna točka, ona igra istaknutu ulogu u političkom predstavljanju.
FOTO Ivica Družak/Finalizacija
Pripadnost radničkoj klasi koja se ogleda u kulturnim navikama, načinu govora, antiintelektualizmu i ostalim zamišljenim karakteristikama, a ne mjestom u proizvodnom procesu, danas predstavlja scenski rekvizit kojim političari "dokazuju" autentičnost. Ta se pripadnost danas tretira kao neka vrsta moralnog kapitala, kao licenca za provođenje bilo kakvih politika, uključujući i one koje izravno štete interesima većeg dijela radničke klase. U kontekstu u kojem se i minimalni socijaldemokratski pokušaji reguliranja ekonomije ili zaštite najranjivijih tretiraju doslovno kao napad na stvarnost kao takvu, uloga radničke klase kao kazališnog predloška tu je da krajnje politički statičnu dramaturgiju suvremenih klasnih odnosa barem donekle dinamizira.
Moralna se pak dimenzija zasniva na glorifikaciji rada kao takvog. I oslanja se pritom na brisanje političkih konotacija i brizi za doslovnost jezika. U tim se postupcima gotovo izjednačuju rad i poduzetništvo jer u krajnjoj liniji nema neke značajne razlike između glagola raditi i poduzimati. Činjenica da netko "radi" jer mora prodavati radnu snagu da bi preživio, a netko "poduzima" jer ima sredstava da tu radnu snagu kupi i određuje joj što da radi, mora naprosto ustuknuti pred samorazumljivosti jezika. Postoje, dakle, oni koji rade i poduzimaju, i oni koji na zajedničkom radu nekad mrskih klasnih neprijatelja, a danas radnih prijatelja, parazitiraju. U tu domenu spadaju radnici u javnom sektoru i svi oni, uglavnom visoko obrazovani, koji ne rade u takozvanom realnom sektoru.
Uvjerljivosti te nove i navodno najvažnije klasno-političke podjele, koju ističu i Donald Tramp i Sara Vagenkneht, doprinosi i činjenica da su radnici u javnom sektoru sindikalno najpokriveniji. Što i samim sindikatima kao organizacijama zna priuštiti etiketu zaštitnika privilegiranih koji političkim metodama oduzimaju kruh "neposrednim proizvođačima" na klasnoj vertikali od rudara do korporativnog kancelara. Čini se kao da smo se zapleli u tvrdi intelektualni i politički čvor i da se ne nude opcije izlaska. Zagovornici "povratka na staro" – metodama s početka prošlog stoljeća i retorici o pravoj radničkoj klasi – često posežu za takvim zazivima kako bi se pokazali "pravim ljevičarima" u odnosu na kolege s univerziteta, kulturnih institucija ili "nadrealnog" sektora udruga civilnog društva koji malo previše paze na probleme iz "vouk" domene. A ti kolege se u legitimaciji za bavljenje pitanjima rada oslanjaju na teorijska i praktična dokazivanja da su, na primjer, umjetnici isto radnici i da zapravo među radničkom klasom nema nikakvih razlika. Marks je rekao da su radnici svi koji žive od prodaje vlastite radne snage i tu svaka analiza staje. Nijansiranje je prerizično jer komplicira političko djelovanje.
S obzirom na kompleksnost situacije, svi su ti pokušaji raspetljavanja itekako razumljivi. Naprosto svakoga zainteresiranog da pitanja rada pretvori u politički sadržaj iritira nemogućnost te naizgled prirodne transformacije. Kako prevladati te poteškoće? Postoji li uopće šansa da rad i klasa opet postanu središnja politička pitanja ili se samo radilo o povijesnoj epizodi koja se više neće ponoviti? Možda bi trebalo pomaknuti fokus, analitički, a ne sindikalni, s neposrednih materijalnih interesa radnika poput nadnice i radnih uvjeta na pitanje profesionalne autonomije? Možda se tu krije jedno od ključnih političkih pitanja suvremenog svijeta: koliko slobode i autonomije imamo na radnim mjestima? Možda sav taj elektoralni bunt "prave" radničke klase protiv srednjih klasa u javnom sektoru u obliku glasa za ekstremnu desnicu predstavlja neki tip zavisti? Zavisti za stupnjem autonomije na radnom mjestu, bila ona stvarna ili zamišljena.
Možda i spomenuta uvjerljivost jezičnog stapanja rada i poduzetništva proizlazi iz želje da se osigura autonomija i sloboda za donošenje odluka o vlastitom radu koje donosi poduzetnički status. Možda je "licenca" koju desnica daje za "slobodu govora" u obliku šovinističkih i ostalih uvreda političku popularnost stekla jer kompenzira nedostatak slobode na radnom mjestu. Možda u radnoj autonomiji i njenoj politizaciji leži potencijal za stvaranje koalicije između ljevice sazdane mahom od radnika u javnom sektoru i onih "pravih" radnika. Možda je sloboda odlučivanja mjesto klasne borbe. I prikladno poprište za ukidanje navodne isključivosti slobode i jednakosti koja već desetljećima funkcionira kao najučinkovitije ideološko oružje. Prvi maj otvara prostor za refleksiju o svim ovim nabrojanim "možda".
