Island je prvenstveno priča o prostoru i prirodi, koja je dugoročno oblikovala ljude koji na ovom otoku žive. Ne postoji sjevernije i usamljenije mjesto, veličine jedne Kube, koje su Europljani kolonizirali. Otok je godinama ostao nenaseljen i netaknut, a na njemu su živjeli jedino tuljani koji bi se odmarali na crnim plažama i simpatična arktička lisica koja je na Island došla najvjerojatnije s obližnjeg Grenlanda putujući na santi leda, dok su oko nje kao i danas plivali kitovi. Mjesto je ovo gdje ljeti vlada vječni dan, a zimi vječna noć. Primijetio je to i drevni Pitije i po povratku u domovinu postao predmet ismijavanja neznalica i ignoranata. Otok je ovo gdje su, izgleda pogreškom, prvo stigli irski monasi, da bi nakon toga na obale udarili snažni Vikinzi. Otok je ovo gdje je vladala dugotrajna borba između pogana i kršćana, između Thora i Krista. Uvijek na margini i stoljećima pod vlašću nekog drugog, svoju slobodu Island je izborio proglašenjem neovisnosti od Danske i formiranjem republike tek 1944. godine.
Islanđani sebe danas vide kao slobodne, poduzetne, otvorene i nenasilne. Međutim, kada je 2008. godine kolabirao politički i bankarski sustav, velik broj građana izašao je na ulice noseći lonce i poklopce. Island je zadesila masovna ‘revolucija kuhinjskog posuđa’ koja je ipak na kraju, usprkos osuđenima političarima i bankarima, sustav tek okrznula. Svi oni koji su bili odgovorni za povijesno najveću krizu na Islandu i koji su omogućili bankarska mešetarenja, kojima su banke same kupovale svoje dionice i davale zajmove a da kamate nikada nisu došle na naplatu, ubrzo su izašli iz zatvora.
Radimo na gradilištima u Reykjaviku i sjeverno od Reykjavika. Svi smo skupa, u istom smještaju, i nije loše. Radimo uglavnom one poslove koje domaći ne žele raditi – priča Milorad Pajić iz Batajnice
Island je preživio krizu i normalizirao svoju privredu. Ribarstvo je ostalo jedna od najvažnijih industrijskih grana, naši ljudi kažu da je riba list ovdje velika kao morska psina, a turizam je postao još jedna od značajnih industrija kojima se pokušava smanjiti vanjski dug i ostvariti dodatni prihod. Broj turista je od 2015. do prošle godine porastao za jedan milijun pa u sezoni šest puta premaši broj od 334.252 ljudi koji žive na Islandu. Turizam čini čak osam i pol posto udjela u bruto domaćem proizvodu. Istovremeno, islandska ekonomija sve se značajnije oslanja na uvoz radnika, a trenutno migranti čine 10,6 posto populacije.
Najveći broj njih dolazi iz Poljske, a zadnjih godina dolazi i sve više ljudi iz Hrvatske, ali i iz Srbije, pogotovo onih koji imaju hrvatske putovnice. Jednu grupu srećemo već na budimpeštanskom aerodromu, gdje jeftinim letom za Island putuje najveći broj naših radnika. Grupa je pomiješana i u njoj se nalaze i mladići i stariji muškarci.
- Radimo na gradilištima u Reykjaviku i sjeverno od Reykjavika. Svi smo skupa, u istom smještaju, i nije loše. Radimo uglavnom one poslove koje domaći ne žele raditi. I tako ti je to, moj brale - objašnjava Milorad Pajić iz Batajnice, inače porijeklom iz okolice Korenice.
U samom avionu upoznajemo i grupu mlađih radnika. Vraćaju se nakon odmora u Srbiji. Jednog od njih, Stefana, strojarskog tehničara iz Novog Sada koji je ovdje već nekoliko godina, pitamo kako se živi.
- Hladna zemlja i hladni ljudi, šta da ti kažem - odgovara.
- Ma jeste, al’ kod nas divno i toplo, samo šteta da ne rastu banane na drveću da od toga možemo i preživjeti - dobacuje njegov prijatelj koji naš razgovor sluša dva reda ispred.
Krug oko otoka
Danas na putovanje krećemo iz Reykjavika, u krug oko otoka, u smjeru obrnutom od onog kazaljki na satu. Već nakon pola sata vožnje nestaju svi turisti i čovjek ima osjećaj da je ostao sam na cesti, na kružnom putu broj jedan koji, iako nazvan autocestom, zapravo predstavlja cestu s dva traka s velikim brojem jednosmjernih mostova i dijelova koji još uvijek nisu asfaltirani. Nije to čudno, jer racionalni Islanđani nemaju za koga napraviti i održavati puteve izvan sezone. Ravni dijelovi ceste, konstantne promjene vremena, temperatura koja noću pada i do tri stupnja, ponoćno sunce.
Putovanje ovim otokom čarobno je zbog njegove netaknute prirode, što do izražaja posebno dolazi kada se danima probijamo kroz Westfjordove. Vjerojatno su i drugi dijelovi našeg planeta izgledali ovako prije nego što je čovjek oblikovao krajobraz prema sebi. Ali priroda je ovdje dio priča koje se pričaju stoljećima, ona je dio nekadašnje poganske kulture i saga. Ona je i uzrok brojnih tragedija kroz povijest, prije svega erupcija vulkana koje su pustošile farme i naselja. U nju se vjeruje i ona se štuje. Iako velik broj Islanđana i dalje ostaje registriran u religijskim zajednicama, tek njih deset posto redovito posjećuje crkvu, a sve je veći broj deklariranih ateista među mladima. Island se nalazi među top deset ateističkih država na svijetu.
Iz same pozicije Islanda, njegove izolacije i povijesti u kojoj su Islanđani bili oslonjeni uglavnom sami na sebe, proizlazile su i mnoge tradicije. Jedna od njih je i odnos prema smrti, koja je do kraja devetnaestog stoljeća bila sveprisutna. Stradavao je velik broj djece, a odrasli su najčešće nestajali u nemirnom oceanu za vrijeme ribolova. Sprovodi su bili društvena okupljanja praćena teškim alkoholnim opijanjima, ali je s vremenom usvojen distanciran i formalni buržoaski koncept sprovoda. Međutim, jedan običaj je opstao do danas: smrt svakog pojedinca zauzima posebno mjesto u nekim od dnevnih novina i bez obzira na njegovu važnost i poziciju za života, priča svake osobe detaljno je nakon smrti ispričana u tisku.
Danas većina turista u obilasku Islanda preživljava zahvaljujući lancu jeftinih supermarketa Bonus u kojima rade i djeca. Petnaestogodišnjaci, šesnaestogodišnjaci zaposleni su i na drugim mjestima, pogotovo u turizmu. Za njih je to prilika da skupe novac za buduće školovanje i osamostale se u odnosu na svoju obitelj. Tradicija je to dječjeg rada koji postoji stoljećima, jer su nekada islandska djeca na farmama radila već u dobi od pet i šest godina. Od početka organiziranog školovanja to se, naravno, promijenilo, ali tradicija je na određeni način ostala.
Na Islandu pravih gradova zapravo nema. Prolazimo pored nekadašnjih farmi i, rijetko, kroz mala mjesta. Čovjek je ovdje prepušten sebi i prirodi. Prije početka dvadesetog stoljeća velik broj Islanđana živio je u ruralnim predjelima, u blatnjavim i zemljanim kućama. Čak i u urbanim sredinama nije postojao vodovod. U nekoliko navrata alkohol i uvoz alkoholnih napitaka bili su zabranjeni, a moratorij na uvoz piva stavljen je van snage 1989. godine. Devedesetih je napravljena odlična strategija kako mlade skinuti s piva i droga.
- Da smo ovdje došli raditi prije Drugog svjetskog rata, kaže mi moj prijatelj s Islanda, zatekli bismo ljude u blatnim kućicama - objašnjava nam Predrag Krupljan iz Zagreba koji zadnja tri mjeseca radi u turističkom Hofnu na sjeveroistoku zemlje.
Njegov prijatelj Milan iz Zemuna ovdje je došao drugu godinu zaredom. Prve godine zaradio je poprilično, ali se sve potrošilo i ove godine došao je da pokuša opet napraviti isto. Tu su i dečki iz Dalmacije, sve mladići koji su tek krenuli za život. U kući gdje žive dominiraju lista za čišćenje kuhinje, dalmatinski začini i Vegeta, šal Hajduka i deseci čistih bijelih čarapa koje se suše.
Početak razvoja
Oduvijek okupirani, u lošim životnim uvjetima, s jakom tradicijom u pangermanizmu: bilo je za očekivati da bi nacističke ideje među Islanđanima mogle imati plodno tlo, ali to se nije desilo. Najveći uspjeh nacisti su ostvarili 1934. osvojivši 2,8 posto na lokalnim izborima u Reykjaviku. Za vrijeme Drugog svjetskog rata vlada je željela ostati neutralna čak i nakon kapitulacije Danske, ali su zbog strateškog položaja 10. svibnja 1940. britanske snage izvršile invaziju. Islandska vlast je nakon prosvjeda prihvatila situaciju, uostalom što su drugo i mogli napraviti kada nisu imali nikakve oružane snage. Britancima je Island postao samo komplikacija, pa su Islanđani ubrzo postigli dogovor s Amerikancima kojima su povjerili svoju vojnu sigurnost. Bio je to početak dugotrajnog američkog prisustva koje je dovelo do razvoja brojnih krajeva. U nekada malom ribarskom mjestu Keflaviku, nedaleko od glavnog grada, gdje se nalazila velika američka baza, danas je tako glavna međunarodna zračna luka.
Protiv prvobitne britanske okupacije reagirali su socijalisti, ali su okupatore na kraju prihvatili kao saveznike. Međutim, socijalne razlike između američkih vojnika i domaće populacije rezultirale su mnogim nesporazumima i sukobima, a došlo je i do značajnog razvoja prostitucije. Iako se američke snage s Islanda povlače 1947. godine, ubrzo se vraćaju, ovaj put zbog hladnog rata. Islanđani obilato koriste pomoć koju dobivaju putem Maršalovog plana i odlučuju se ulazak u NATO, što dovodi do masovnih prosvjeda. Dugoročni ostanak američke vojske u Keflaviku doveo je do toga da je američka kultura i danas vidljiva na otoku. Voze se monstruozno veliki američki automobili, kupuju američki prehrambeni proizvodi, a benzinske pumpe s nadaleko čuvenim islandskim hotdogom podsjećaju na one iz američkih filmova ceste.
Island ima predivnu prirodu – ledenjake koji se spuštaju do mora, crne i crvene plaže, u zeleni pliš obrasla brda i duge fjordove i doline, vulkane, gejzire, termalne izvore i skrivene termalne rijeke, a ni nekoliko godina nije dovoljno da se obiđu sva mjesta vrijedna pažnje. Islanđani poštuju i vole svoju prirodu. Prema njoj se odnose s poštovanjem, brigom i ljubavlju. Ali s kapitalističkim odnosima i sve većom eksploatacijom priznaju nam da se ove veze sve više gube. Do prije samo nekoliko godina velik broj staza bio je neograđen. Danas se na jugu sve polako mijenja, a uz najljepša mjesta nastaje turistička infrastruktura. U prostranim dolinama niču novi hoteli namijenjeni bogatim turistima, a u samom Reykjaviku nemoguće je pronaći stan za život i najam. Cijeli otok se gentrificira i prilagođava turistima. Islanđani su počeli masovno eksploatirati najvrjedniji resurs koji posjeduju – prirodu.
