>

novosti logo

Društvo Društvo

Leksikon tranzicije: Ljudska prava

Umjesto kritičke valorizacije vlastitog nasljeđa i povijesno-političkog iskustva dospjeli smo u poziciju nedoraslih đaka-prvaka koji navodno trebaju nadoknaditi preskočene lekcije o demokraciji i ljudskim pravima

LJUDSKA PRAVA; koncept temeljen na tradicijama Zapada; renesansi, prosvjetiteljstvu, humanizmu, moderni, američkoj i francuskoj revoluciji – ali i kolonijalizmu! – s normativnim vrhuncima u obliku povelja i dokumenata UN-a. Ovaj pojam ukazuje na moralnu i legislativnu važnost poštivanja temeljnih ljudskih vrijednosti, prirodnih i društvenih, u vidu prava na human, dostojanstven život za sve, bez obzira na etničke, rasne, vjerske, rodne i ostale konstruirane razlike. No, brojni su problemi s ovim konceptom.

Politički, ljudska se prava uokviravaju političkim pluralizmom, parlamentarnom predstavničkom demokracijom i slobodom političkog izbora, ali nedostaje stvarna, direktna participacija samih građana.

Socijalno, ljudska se prava omeđuju licemjerjem političke korektnosti i politika identitetâ, a u kulturalnom smislu nerijetko se ljudska prava svode tek na ‘potrošački suverenitet’ u okvirima beskrajnih konzumerističkih menija, roba i usluga na kapitalističkim tržištima. ‘Spontano’ i neproblematično vezivanje ovog koncepta i značajki liberalnog kapitalizma ono je što otežava uvide u sistemska kršenja ljudskih prava kroz evidentnu ekonomsko-socijalnu eksploataciju koju kapitalistički režimi provode nad svojim građanima.

Naime, reduktivno oblikovan kodeks ljudskih prava isključuje važne varijable – klasu i rad; rad kao uvjet društvene emancipacije. To bitno, ključno životno pitanje smješta se u tržišne sfere ‘zakona ponude i potražnje’ ili tretira individualistički, kao stvar osobne sposobnosti, probitačnosti, snalažljivosti… Time dolazimo i do problemske razine našeg povijesno-ideološkog iskustva tranzicije. Da li model jugoslavenskog samoupravnog socijalizma – s nominalno visoko pozicioniranim vrijednostima rada i radništva (u praksi nikada do kraja realiziranim), bez demokratsko-političke kulture višestranačja (ali, kako adekvatno tretirati direktno-demokratski eksperiment radničkog samoupravljanja po principu radničkih savjeta, je li to svojevrsna demokracija) i s djelomičnim limitima prava na slobodan javno-kritički govor (zloglasni zakon o verbalnom deliktu) – pruža osnove da o njemu sudimo u kontekstu ljudskih prava?

Umjesto kritičke valorizacije vlastitog nasljeđa i povijesno-političkog iskustva – s tranzicijom kroz ratove i u poraću – dospjeli smo u poziciju nedoraslih đaka-prvaka koji navodno trebaju nadoknaditi preskočene lekcije o demokraciji i ljudskim pravima, a za poduku su zaduženi izabrani tutori, inozemni i domaći, angažirani preko nevladinih organizacija i uglavnom sponzorirani novcem fondacija iz zapadnoeuropskih i sjevernoameričkih zemalja.

1/1