>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Maršal na palubi

Hrvoje Zovko, mučki potjeran s HRT-a, sudski se vratio na Prisavlje odakle će nama i uredništvu uveseljavati život, a to je počeo već prvom reportažom o Titovoj jahti ‘Podgorka’, koja danas plovi pod imenom ‘Učka’, zato što smo vidjeli stara, dobro znana lica: druga Tita, Sophiju Loren, Richarda Burtona, Moamera Gadafija…

Nevidljivi rimski grad, History, 14. rujna, 13:00

Sjajna ekipa ‘Nevidljivih gradova Italije’ ide od jednog do drugog grada rekonstruirajući njihov zemaljski, nadzemni i podzemni svijet putem najsuvremenije tehnologije. U jednoj epizodi vidjeli smo podmorje Venecije i u njemu stabla koja su u Mletke, prema predaji, dovezena s Velebita (o čemu je Laza Kostić napisao pjesmu ‘Santa Maria della Salute’, tugujući za odvezenim drvetom – a mi i danas u Italiju izvozimo trupce, što je skoro jednako dobar povod za naricaljku). Velebitska su stabla zabijena duboko u podmorje lagune i služe kao temelj zgrada. Venecijanci su znali da drvo u vodi, bez kisika, traje vječno – bilo bi dovoljno izložiti te trupce dan-dva na zraku pa bi se raspali u prah. U Veneciji smo vidjeli i unutrašnjost Duždeve palače i zatvor Piombi, glasovite Olovne krovove, iz kojih je davnih dana pobjegao Casanova, čija je knjiga o bijegu odmah po tiskanju postala europski bestseler. U novoj epizodi vidjeli smo fascinantni Rim: reporter je ušao u kanalizaciju – cloaca maxima – izgrađenu prije 2500 godina duboko pod zemljom, dugu 25 kilometara, s tako preciznim nagibom da i danas bez greške odvodi fekalije iz Rima, ali i vode iz nabujalog Tibra. Fantastičan gledateljski doživljaj. Neko vrijeme bilo je nemoguće otići u Rim i ne vidjeti Bandića, gradonačelnika Zagreba i cele Italije, ali osnovano sumnjamo da se on ondje nije previše fokusirao na pitanja odvodnih voda. Reporteri Historyja su se pak bez okolišanja spustili u taj smrdljivi, zarazni, podzemni svijet, rimski Had i pokazali nam nešto što ljudsko oko rijetko ima priliku vidjeti. Vidjeli smo i tajnu najveće kupole zapada, izgrađene od betona, one na Panteonu – veća još nije napravljena, a saznali smo i zašto rimski beton traje 2000 godina, a naš katkada ne dočeka ni 20. Ukratko, savršeno. Gledati. I opet.

Mećava / Breza, Klasik TV, 16. rujna, 11:36

Uočljiv je zanimljiv paradoks u svezi Antuna Vrdoljaka: sve najbolje filmove snimio je u Jugoslaviji, a nakon njezina rasula ništa vrijedno! Je li Titova epoha bila, kako je jednom rekao Živojin Pavlović, ‘Periklovo razdoblje kulture Južnih Slavena’? ‘Mećava’, film snimljen 1977. po djelu Pere Budaka, odličan je prikaz Like, surove 1927. godine – to je opora, realistična, hegedušićevska freska koja pokazuje kako je život u našim krajevima bio težak i iz kakvih smo sve balega izmiljeli pa se pogospodili, srpski rečeno, pokondirili. Vrdoljak je dobar režiser, koji prema tuđim dramskim predlošcima – kad su radnje, likovi, karakteri, zapleti i raspleti dobro posloženi – zna napraviti odličan film. Ako je prepušten sam sebi, nezadrživo klizi u kič, što se vidjelo već po ‘Glembajevima’, u kojima je najupečatljiviji detalj bio konjak ‘Glembay’ koji je tada počeo proizvoditi Badel, sponzor filma. Sam Gospodin zna zašto je Vrdoljak imao ‘bratstvo-jedinstvo’ casting, ali uvijek su u njegovim filmovima glumili Srbi, oni najbolji – u ‘Mećavi’ je to odlični Slobodan Cica Perović koji sjajno reprezentira surovog Likotu. Nakon ‘Mećave’ na Klasiku je slijedila ‘Breza’, mučno, teško remek-djelo Ante Babaje, koje je Bata Živojinović (koji je u svakom drugom domaćem filmu na ovom kanalu) proglasio najboljim jugoslavenskim filmom ikad, no za njegovo gledanje treba imati petlju jer je jednako bolan kao i savršen.

Dnevnik, HRT, 19. rujna, 19:00

Hrvoje Zovko, mučki potjeran s HRT-a, sudski se vratio na Prisavlje odakle će nama i uredništvu uveseljavati život, a to je počeo već prvom reportažom o Titovoj jahti ‘Podgorka’, koja danas plovi pod imenom ‘Učka’, zato što smo vidjeli stara, dobro znana lica: druga Tita, Sophiju Loren, Richarda Burtona, Moamera Gadafija… Na brodu je većina inventara originalna, stari sag, fotelje, sve osim motora koji su zamijenjeni novima, slabijima, ali takvima koji omogućuju mirniju, makar sporiju plovidbu. Skoro kao metafora. ‘U novijoj povijesti ‘Učku’ je posjetio finski predsjednik, na njemu su plovili hrvatski predsjednici, a sadašnji, Zoran Milanović, njime se koristio i prilikom nedavnog posjeta albanskom premijeru, zbog čega je brod ponovno i dospio u fokus javnosti’, objasnio je Zovko povod reportaže o brodu s kojim se može sve osim jednoga – nije ga moguće iznajmiti u komercijalne svrhe.

Licem u lice: Castro i Guevara, HRT, 19. rujna, 23:39

Dvojica revolucionara samo na slikama izgledaju idilično, ali dokumentarac pokazuje da se radi o dva posve različita čovjeka koje je tek revolucija nakratko povezala… Fidel Castro samo je želio srušiti Fulgencija Batistu; nije bio komunist ni marksist, niti je želio izazivati Ameriku preko mjere, no kad je nacionalizirao američke banke i druge imperijalne ekspoziture, Amerikanci su mu nabili sankcije na izvoz šećera i uvoz nafte, pa se okrenuo jedinima koji su mu bili voljni kupiti šećer i prodati naftu – Rusima, to jest Sovjetskom Savezu. Zahvaljujući toj tržišnoj kombinaciji Fidel naglo otkriva u sebi marksista i komunista, a Kuba postaje komunistička, i to ostaje do danas. Za razliku od njega, Che je bio marksist egalitarac – došao je na Kubu kako bi stvorio novi svijet i novog čovjeka. On prvi ide u juriše, borci ga obožavaju, ali Fidel radi ustupak nacionalistima prilikom ulaska u Havanu i sklanja Chea duboko u pozadinu. Uvaljuje mu i suđenje Batistinim ljudima, pa Che potpisuje silne smrtne kazne, ali on je slijepo oduševljen Fidelom, okorjelim političkim pragmatikom, i radi sve što mu ovaj naredi. Na jednom skupu Fidel pita okupljene tko je ovdje ekonomist. Diže se samo jedna ruka, Cheova. Otkad si ti ekonomist? Mislio sam da pitaš tko je ovdje komunist. A, nema veze, kaže Fidel, bit ćeš ministar gospodarstva… Pa to je kao u HDZ-u! Kao ministar, Che se diže u četiri ujutro i radi kao fizički radnik na obradi trske, a onda u sedam odlazi u ministarstvo i radi kao ministar – on je, doista, komunist. No za razliku od Fidela, on posvuda u Latinskoj Americi, koju su Rusi ostavili Amerikancima, želi dizati revolucije (to se nekad zvalo trockizam), dok pragmatični Fidel (socijalizam u jednoj zemlji, Staljin) ne želi ljutiti Moskvu pa se rješava Chea, najprije ga šaljući u Kongo, a potom u Boliviju, gdje ovaj i umire i potom prelazi u legendu.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2