Već je duže od godine Hrvatska dio Evropske unije, ali o efektima najvažnijeg poteza u kratkoj državnoj povijesti i dalje se govori vrlo malo. Možda zato što se u svakodnevnom životu većine promijenilo još manje toga: ono što je drukčije, uglavnom je lošije. Dok periferna ekonomija oslonjena na krhki tercijarni sektor i nepouzdanu turističku sezonu polako klizi prema recesijskom dnu, jedini spektakularan politički učinak ulaska u Uniju zapravo nam je donio prošlogodišnji referendum posvećen ustavnoj diskriminaciji istospolnih parova: nakon što je politička elita konsenzualno spustila prag izlaznosti ispod pedeset posto kako bi osigurala da početkom 2012. manjina birača donese ispravnu odluku o pristupu, taj je prag samo nekoliko mjeseci nakon ulaska lako preskočila homofobna desnica. U ciničnom obratu, tako, novo evropsko lice Hrvatske odmah je poprimilo grimasu mržnje i nesnošljivosti. Umjesto najavljivane liberalizacije i usvajanja visokih zapadnih civilizacijskih standarda dobili smo munjeviti svjetonazorski povratak u naizgled apsolviranu prošlost, praćen padom BDP-a na razinu od prije tridesetak godina. Ako ništa drugo, barem je slogan kojim se već petnaestak godina reklamiramo stranim gostima napokon postao neporecivo točan: Hrvatska, Mediteran kakav je nekad bio.

Ministar Ranko Ostojić pohvalio se podatkom da je Hrvatska jedna od rijetkih članica Unije koje su u 2013. zabilježile pad nezakonitih ulazaka imigranata, pripisavši to ponosno 'sposobnosti granične policije'. Takva, valjda, i treba biti uloga periferne države EU-a

Opći stav spram Unije ostao je utoliko sveden na refleksnu fascinaciju nastupima političkih elita u briselskim konferencijskim dvoranama – skoro svaki dan doznamo što je rekao Neven Mimica, što priupitala Dubravka Šuica – dok se o središnjim političkim temama zajednice disciplinirano šuti. Pa je i nedavna statistička vijest o zastrašujućem povećanju broja imigranata poginulih u pokušajima da se dokopaju evropskih sredozemnih obala ovdje prošla uglavnom neprimijećeno. Ništa čudno, uostalom: zemlja opsesivno posvećena turističkom prebrojavanju dobrodošlih gostiju teško da može naći vremena za one nepozvane. Iako ih je, prema opsežnom septembarskom izvještaju Međunarodne organizacije za migracije, samo u prvih devet mjeseci ove godine u Evropu ušlo čak sto šezdeset i pet hiljada, skoro trostruko više nego u cijeloj prošloj godini. Stručnjaci profesionalno zaduženi za ilegalne imigrante ne uspijevaju objasniti taj skok. Jasno im je, doduše, da u Eritreji, odakle dolazi otprilike trećina evidentiranih useljenika, siromaštvo i politička represija tjeraju na bijeg; jasno im je i zašto iz Sirije pristiže sve više izbjeglica. Pa ipak, ovako nagli rast nije registriran čak ni prije tri godine, kada se afričkom obalom Sredozemlja širio revolucionarni požar Arapskog proljeća.

Potvrđuje to i posljednja, crna kolona statistike ljudske nesreće, ona koja bilježi broj mrtvih: preko tri tisuće pogibija ove godine samo u pokušajima prelaska Sredozemnog mora gotovo je dvostruko više nego buntovničke 2011. i čini goleme tri četvrtine svih imigrantskih smrti u svijetu. Mediteran je, ukratko, postao najvećom masovnom grobnicom onih najmanje zaštićenih, nesretnika koji nemaju za izgubiti baš ništa osim vlastitog života. Posmrtnu minutu šutnje drže im tek medijski komentatori, nonšalantno nezainteresirani za gomilanje leševa u dubokim opkopima Tvrđave Evrope. I tek će se povremene masovne tragedije – poput utapanja 366 putnika u prošlogodišnjem brodolomu kraj Lampeduse ili njih petstotinjak prije mjesec dana, blizu obala Malte – povremeno probiti na naslovnice i u udarne minute: samo tada ćemo slušati o pretrpanim brodovima, okrutnim krijumčarima i obiteljskim ušteđevinama potrošenima na putovanje u smrt, samo tada ćemo čitati o mrtvoj djeci i trudnicama.

Ono što najčešće ostaje zanemareno, međutim, pokušaj je da se prikažu sistemski uvjeti svakodnevne humanitarne katastrofe i da se barem pokuša odgovoriti na prijeteću enigmu radikalnog povećanja broja imigranata u 2014. godini. Možda zato što suha statistika ne podupire tiraže, shareove i klikove. A možda i stoga što bi odgovor morao zastati na evidenciji očitog: podjednako radikalnog povećanja jaza između 'razvijene' Evrope i njenih nerazvijenih susjeda.

Nama, koji smo u posljednji trenutak preskočili magični prag Unije, preostaje da što revnije pazimo na vlastiti djelić tuđe granice. Nismo u tome, doduše, učinkoviti poput Bugara – koji su na svojoj dionici razapeli 33 kilometra visoke bodljikave žice pa vrlo jednostavno smanjili broj prelazaka – ali ipak smo relativno uspješni. Ministar policije Ranko Ostojić mogao se tako prije nekoliko mjeseci pohvaliti podatkom da je Hrvatska jedna od rijetkih članica koje su u 2013. zabilježile pad nezakonitih ulazaka, pripisavši to ponosno 'sposobnosti granične policije'. Takva, valjda, i treba biti uloga periferne države EU-a: ako već ne može ekonomski i politički profitirati od pristupa, preostaje joj da se zadovolji ulogom dobro istreniranog psa čuvara. I da polagano tone u sve dublju prošlost, mašući odande dopadljivim turističkim sloganima o Mediteranu kakav je nekad bio. Nitko razuman, nema straha, neće od takve države očekivati da zna bilo što o Mediteranu kakav je danas.