Michael von der Schulenburg bivši je njemački diplomat, a od srpnja prošle godine član Evropskog parlamenta iz Saveza Sahre Wagenknecht (BSW), koji se u siječnju 2024. odcijepio od Stranke ljevice. Bio je posebni izaslanik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda za politička pitanja u Iraku, a tijekom 34 godine rada u UN-ovim mirovnih misijama boravio je i u Pakistanu, Afganistanu, Haitiju, Iranu, Sijera Leoneu i drugdje.
Od umirovljenja akademski se bavi međunarodnim pravom i razrješenjem sukoba. Aktivan je u njemačkom mirovnom pokretu, a 2017. godine objavio je knjigu "On Building Peace – Rescuing the Nation-State and Saving the United Nations" ("O izgradnji mira – spašavanje nacionalne države i spašavanje Ujedinjenih naroda").
Evropska komisija predstavila je 19. ožujka takozvanu bijelu knjigu o naoružavanju Evropske unije (ReArm Europe), koja pretpostavlja investiranje 800 milijardi eura u industriju naoružanja u idućih pet godina. Smatrate li da je taj plan realističan i kako vidite njegove motive? Također, koje su po vama moguće posljedice ovakve vojne ekspanzije na članice i stanovništvo u njima?
Izvještaj o procjeni prijetnje koji je 2024. izradila američka obavještajna zajednica zaključuje da Rusija "gotovo sigurno ne želi direktnu vojnu konfrontaciju s vojnim snagama SAD-a ili NATO saveza". Ova procjena je u kontradikciji s pretpostavkama iznijetima u bijeloj knjizi Evropske unije, koja se doima kao da ima manje veze s realnošću nego što je ima s iznalaženjem opravdanja za porast potrošnje na naoružavanje bez presedana.
Umjesto da radi na stvaranju sigurnijeg svijeta, ova strategija gura EU još dublje prema opasnom putu vojnog sukoba. Prijedlog da se potrošnja na obranu poveća za najmanje 1,5 posto BDP-a znači da će same EU članice NATO saveza kolektivno ulagati skoro bilijun dolara godišnje u svoje nacionalne vojske, dok se procjenjuje da će Rusija u ovoj godini uložiti 187 milijardi. U pitanju je frapantna brojka, takva da će neminovno dovesti do dubokih rezova u ulaganju u kritične sektore kao što su obrazovanje i zdravstvo.
Od samog početka rata u Ukrajini Evropska unija odbacuje svaku mogućnost razrješenja tog sukoba mirovnim procesom. Umjesto toga, do dolaska Donalda Trumpa na vlast u SAD-u ponašala se gotovo kao da nije njezin posao to što dvije velesile ratuju na njezinom teritoriju. Kako to objašnjavate?
SAD i Evropa aktivno su sabotirali mirovne pregovore koji su se vodili u Istanbulu u travnju 2022., a koji su bili jedni od najperspektivnijih diplomatskih napora za završetak rata kojima sam svjedočio. Ti su razgovori imali potencijal za mirno razrješenje od kojega bi Ukrajina imala dobrobiti. Umjesto toga, zapadne sile pritiskale su Ukrajinu da napusti te pregovore i time dovele do rata kakav sada imamo i u kojemu su ubijene i ranjene tisuće ljudi, a materijalna je destrukcija ogromna.
U tom smislu, EU birokracija, jednako kao i države članice, zarobljena je u svojim ideološkim i moralističkim deluzijama, nesposobna formulirati vlastite interese, a kamoli raditi na njihovom ostvarivanju. Povelja UN-a obavezuje nas da učinimo sve što možemo u cilju zaustavljanja ratova, a ono što se događa s Ukrajinom jasno je kršenje te dužnosti.
Izvještaj o procjeni prijetnje koji je 2024. izradila američka obavještajna zajednica zaključuje da Rusija "gotovo sigurno ne želi direktnu vojnu konfrontaciju s vojnim snagama SAD-a ili NATO saveza". To je u kontradikciji s pretpostavkama iznijetima u bijeloj knjizi EU-a
Čini se da je EU potpuno napustila koncept mirotvorstva, ne samo kao metode za razrješavanje sukoba već i kao jedan od svojih temeljnih osnivačkih principa. Kao iskusni diplomat koji je sudjelovao u brojnim pregovorima diljem svijeta, kako objašnjavate to odmicanje?
Za diplomaciju je potrebna ekspertiza, a ne moralno zgražanje. Ključno je dovesti sve strane za stol, razumjeti njihove interese i raditi na rješenju koje sve strane mogu prihvatiti. Nije poanta u tome da se za jednu stranu kaže da je bad guy, a za drugu da je good guy, već u tome da se teži zajedničkom cilju – završetku sukoba i spašavanju života. U vezi ovog sukoba svjedočimo tome da je Evropska unija godinama odbijala komunicirati s Rusijom.
U brojnim parlamentarnim rezolucijama o Ukrajini, u deklaracijama Evropskog vijeća i u sada predstavljenoj bijeloj knjizi nema ni spomena diplomatskog rješenja, ni riječi o pregovorima, pa čak ni o pokušaju započinjanja dijaloga s Rusijom. Umjesto toga poseže se za moralističkim ogorčenjem i nerealističnom retorikom nepokolebljive podrške Ukrajini po svaku cijenu. Rezultat toga je da su se EU i Ujedinjeno Kraljevstvo međunarodno izolirali. S druge strane, SAD je taj koji se sada angažira oko mirovnog procesa.
U svjetlu toga, kako bi se sve to moglo odraziti na Evropsku uniju? Hoće li njezina unutrašnja kohezija izdržati tektonske promjene koje uključuju donošenje ovako teških odluka a da se o tome ništa ne pita njezine građane?
Uz Ukrajinu, Evropska unija će biti najveći gubitnik u ovom ratu. Ekonomski, to će biti katastrofa. Tko će platiti račun za rekonstrukciju Ukrajine? Evropljani, naravno. U pitanju je također i politička katastrofa, EU se izolirala od ostatka svijeta i nema podršku za svoje ratno huškanje i za svoje sankcije. Evropi su potrebne snažne ekonomske veze s Azijom, ali umjesto toga ona je svoje veze s istokom prerezala.
U pitanju je autodestruktivna strategija. Na zemlje BRICS-a (ekonomski savez Brazila, Rusije, Indije, Kine i još šest država, op. a.) već danas otpada više od polovice svjetskog stanovništva i više od 40 posto globalnog BDP-a, dok se Evropa smanjuje. Prema istraživanju konzultantske kuće Pricewaterhouse Coopers, do 2050. godine u Evropskoj uniji živjet će samo 4,5 posto globalnog stanovništva, a njezin udio u globalnom ekonomskom učinku past će na devet posto. Ukoliko EU drastično ne promijeni svoju međunarodnu politiku, ne vidim svijetlu budućnost za Evropu.
Za razliku od vođa EU-a koji tvrde da će Vladimir Putin nastaviti napadati druge zemlje ako mu se sada popusti, Donald Trump uvjeren je da će Putin prihvatiti njegov mirovni plan jer bi njime mogao dobiti i više nego što je na početku rata tražio. Kako vi to vidite?
Koliko shvaćam, pregovori između ruskih i američkih radnih skupina u Rijadu bili su produktivni i profesionalni. Fokusirali su se na krucijalna ekonomska pitanja, kao što su primirje na Crnom moru, sankcije i pristup Rusije financijskom sustavu SWIFT. To se doima kao obećavajuća polazišna točka za pregovore. Iako ima još puno posla, čini se da su i Trump i Putin zainteresirani za iznalaženje održivog rješenja. Za razliku od toga, Evropa se svojim ratnohuškačkim stavom potpuno izolirala i time zauzela mjesto daleko od pregovaračkog stola, pa joj sada ne preostaje ništa drugo nego da svoj uzaludni spektakl izvodi na marginama tih pregovora.
Vi ste evropski parlamentarac koji predstavlja Njemačku, državu u kojoj, prema istraživanju ZDF-Politbarometera od 1. ožujka, većina građana podržava veća ulaganja u vojsku čak i ako to podrazumijeva zaduživanje. Samo 22 posto ispitanih odgovorilo je na to pitanje negativno, dok se s time slaže najviše birača konzervativne koalicije CDU/CSU i zelenih (90 odnosno 89 posto), a najmanje birača ekstremno desne Alternative za Njemačku. Birači Stranke ljevice i vašeg BSW-a to podržavaju s 52 odnosno 59 posto. Također, nije tipično ni to da u Njemačkoj nema protesta protiv militarizacije. Kako to komentirate?
Uzeo bih ovakve ankete s rezervom. Ono što znam sa sigurnošću jest da su krajem ožujka u Saveznom vijeću Bundesratu sve stranke osim BSW-a i Slobodne demokratske stranke (liberali, op. a.) podržale golemi paket ulaganja u naoružanje koji su dogovorili CDU/CSU, socijaldemokrati i zeleni. Prije federalnih izbora upozorio sam birače da glasaju mudro, a sada kada su izbori završili postalo je jasno da su politički vođe bili, najblaže rečeno, neiskreni u vezi svojih planova za postizborni period i započeli proces enormnog povećanja ulaganja u naoružanje, čime Njemačku guraju u rat. Stoga je još važnije, danas više nego ikada, započeti proteste protiv militarističke agende vlade, sudjelovati u mirnim demonstracijama i glasno izražavati svoje protivljenje.
Plan ReArm Europe osmišljen je tako da će od njega ekstremno profitirati industrija oružja u bogatim EU članicama, kakva je Njemačka, dok će siromašne članice još više osiromašiti svoje ionako skromne resurse za važnije investicije. Čini se da ljevica u Evropi nema odgovor na ovu krizu kapitalizma koji elite sada spašavaju ratnom ekonomijom?
Nisam stručan za evropsku ljevicu, ali jasno je da bi pitanje mira trebalo biti u srži svake racionalne političke strategije. Na sva druga pitanja, od socijalne politike do politike migracija, duboko će utjecati upravo pitanje mira. Sa svakim korakom bliže ratu društvene tenzije unutar EU-a značajno će rasti, a posljedice toga još ne možemo do kraja predvidjeti. Kao i sa svim ratovima, najviše će patiti oni koji su najranjiviji – nezaposleni i srednja klasa – putem inflacije, smanjivanja kupovne moći, plaća i mirovina, rezanja socijalnih davanja, većih poreza i gubitka radnih mjesta.
