"Fraza 'poredak zasnovan na pravilima' može povući pitanja 'čija pravila' i 'koji poredak'. No jedno pravilo u tom poretku ostalo je čvrsto proteklih osamdeset godina, ako ne ranije – riječ je o normi protiv nasilnog stjecanja teritorija", podsjetio je nedavno Paul Poast.
Profesor međunarodnih odnosa sa Sveučilišta u Chicagu podsjeća kako su to pravilo formulirali još Liga naroda, kao i sporazum Kellog-Briand iz 1928. godine, da bi poslije Drugog svjetskog rata postalo presudno načelo međunarodnog poretka, definirano drugim člankom Povelje UN-a.
I zaista, elaborirajmo s naše strane, bez obzira na vrlo opravdane prigovore zbog licemjerja fraze o "poretku" i "pravilima", na to da su SAD i SSSR u ime ideološke pravovjernosti ili gole hegemonije okupirali čitave zemlje, vodeći ratove u kojima su ubijeni milijuni – te izuzimajući sukobe tijekom dekolonizacije – najvažnije svjetske države suzdržavale su se od otvorenih teritorijalnih osvajanja.
Slično je bilo i u prvim posthladnoratovskim desetljećima. Na stranu (ne)iskrenost aktera, zapadna intervencija u Saveznoj Republici Jugoslaviji, invazija Iraka ili ruski ratovi u postsovjetskom prostoru službeno nisu vođeni u ime grabeži teritorija, nego u ime rušenja diktatura ili zaštite određenih etničkih grupa. Međunarodna zajednica u pravilu je odbijala priznati nasilnu promjenu granica: čak je i Vijeće sigurnosti u kojem sjedi SAD oštro osudilo izraelsku aneksiju Golanske visoravni 1981. godine, dok veliki dio svijeta do danas odbija prihvatiti nezavisnost Kosova.
Sve se to mijenja, ističe Poast u tekstu naslovljenom "Norma protiv teritorijalnog osvajanja je u smrtnom hropcu". Kao presudan moment autor navodi rusku aneksiju Krima iz 2014. godine. Poznato da je Rusija 2022. proglasila aneksiju dodatnih teritorija. Šireći tematiku razaranja normi, Poast spominje i Joea Bidena, koji je zdušno podržao tjeralicu Međunarodnog kaznenog suda (ICC) za Vladimirom Putinom zbog ratnih zločina počinjenih u Ukrajini, ali je taj isti sud kritizirao zbog potjernice za Benjaminom Netanjahuom. Analitičar navodi i Trumpove izjave da ne isključuje upotrebu sile kako bi prigrabio Grenland.
Nekadašnji Trumpov strateg Steve Bannon izjavio je kako Trump ni pod prijetnjom pištolja ne bi bio u stanju izgovoriti sintagmu "poredak zasnovan na pravilima". U Poastovom tekstu izostavljeni su podrška i poticaj recentnih američkih administracija osvajačkim namjerama Tel Aviva. Nakon što je Trump u prvom mandatu priznao aneksiju Golana, Biden je godinu dana blagoslivljao masakr desetaka tisuća ljudi, uglavnom žena i djece, ubijenih tijekom izraelske kampanje s dobrim argumentima nazvane genocidnom.
Nakon Trumpovog povratka uslijedile su morbidne izjave o pretvaranju etnički očišćene Gaze u luksuznu rivijeru. Izrael je takve izjave sigurno doživio kao ohrabrenje. Nedavno je objavljeno kako se Washington i Tel Aviv raspituju bi li Sudan ili Somalija bili voljni primiti protjerane Palestince. Netanjahu javno govori kako je osvajanje dijelova Gaze i iseljavanje Palestinaca izraelski ratni cilj, a ministar sigurnosti Izrael Kac izjavio je da će Tel Aviv zauzeti "veliki teritorij koji će biti pridodan sigurnosnim područjima Države Izrael".
Razaranje međunarodnog poretka predvode Moskva i Washington, ali u njemu zdušno sudjeluje i Europska unija, gazeći norme koje su tobože u njenom temelju. Dok su europske elite moralistički naricale zato što Putin nije bio uhapšen prilikom posjeta Mongoliji, uglavnom su odšutjele nedavni Netanjuhov posjet Mađarskoj, premda su obojica lica s potjernice ICC-ja. Sve je još farsičnije time što je Bruxelles ratifikaciju Rimskog statuta – kojim je spomenuti sud uspostavljen – definirala kao jedan od uvjeta za pristupanje EU-u.
Ovim pozamašnim moralnim i geopolitičkim debaklom prokockana je i zadnja trunka uglavnom nepostojeće europske vjerodostojnosti. Budući da se EU izruguje s vlastitim navodnim vrijednostima, ne čudi da drugi igrači nju samu tretiraju s podrugljivim podsmijehom. Oštre reakcije koje su uslijedile nakon što je Viktor Orbán najavio povlačenje Budimpešte iz ICC-ja samo pojačavaju dojam proturječnosti, cinizma i neozbiljnosti.
Na kraju, već citirani Poust napominje kako je privrženost svjetske zajednice normi protiv prihvatljivosti osvajanja uvijek bila slabašna i djelomična te kako globalna povijest i nakon 1945. nudi mnogo primjera pokušaja osvajačkih ratova. Međutim, treba razmišljati kontrafaktualno, odnosno postaviti pitanje kako bi se države ponašale da spomenutog pravila nikada nije bilo. U većini slučajeva vjerojatno i gore, glasi odgovor. A trenutno kopni i fasada suzdržanosti, fasada koju je ipak poticala sada umiruća norma.
