Krajem prošlog mjeseca francuski je sud donio presudu: čelnica Nacionalnog okupljanja i prema trenutnim anketama glavna favoritkinja na predsjedničkim izborima 2027. godine, Marine Le Pen, proglašena je krivom za pronevjeru novca. Pored nje krivima je proglašeno još dvadesetak joj kolega, a pripisani im krimen glasi: pronevjerili su oko tri milijuna eura iz fonda Europskog parlamenta tako što su se pod krinkom lažnog zaposlenja u Parlamentu zapravo plaćali aktivisti koji su radili u stranačkim kampanjama.
Pored ostalih kazni, Le Pen se suočila i sa zabranom kandidiranja i obnašanja javnih funkcija u narednih pet godina. Prevedeno u neposrednu političku realnost: ne može se kandidirati na predstojećim predsjedničkim izborima.
Sudska eliminacija krajnje desne kandidatkinje nije samo francuska iznimka. Slična je priča zadesila i Rumunjsku. Nakon što je Calin Georgescu krajem prošle godine odnio relativnu pobjedu u prvom krugu predsjedničkih izbora, ubrzo je uslijedilo njihovo poništavanje, a samom Georgescuu je naknadno Ustavni sud zabranio kandidiranje na novim izborima. Za razliku od slučaja Le Pen, on je diskvalificiran zbog navodnog vanjskog utjecaja.
U razgovoru s bukureštanskim sociologom Florinom Poenaruom nedavno na ovim stranicama saznali smo da se radi o specifičnim intrigama rumunjske politike i da se slučaj Georgescu teško može smjestiti u repertoar šire europske političke simptomatologije, ali taj si je status već priskrbio i rijetko će koji širi osvrt na zabranu kandidiranja Le Pen zaobići i njenog navodnog rumunjskog pandana.
I nisu njih dvoje jedini primjeri koji sugeriraju primjetan trend – bez obzira na različite uzroke i nacionalne kontekste – s kojim se suočavaju zapadne i istočne liberalne demokracije. Prisjetimo se još dva. Trenutni američki predsjednik Donald Trump bio je predmetom brojnih istraga, čak i proglašavan krivim, ali te mu presude nisu predstavljale ozbiljan politički teret. Prije će biti da su mu oplodile politički kapital. Alternativa za Njemačku (AfD), prema posljednjim anketama vodeća stranka u Njemačkoj, već je neko vrijeme na meti političkih i pravnih projekata koji traže zabranu njena djelovanja jer se vrijednosti koje promovira kose s onim ustavnim.
Sama je stranka u nekoliko navrata preventivno djelovala tako da je nedavno formalno raspustila omladinsku sekciju, a prije koju godinu i najekstremniju frakciju. Unatoč, dakle, različitim kontekstima i krimenima koji variraju od nepolitičkih do ideološke srži, primjetna je zavodljivost lakšeg puta i eliminacije krajnje desne prijetnje sudskim metodama.
Ali sve su primjetniji i pozivi na oprez i upozoravanja na promašenost političkih taktika koje se oslanjaju na sudsku pomoć. Premda se radi o nužnim i dobrodošlim inicijativama i analizama koje žele politiku vratiti u okrilje demokratskih procesa, i ti pozivi i upozoravanja pate od pokoje argumentacijske rupe. Vratimo se opet slučaju Le Pen. S pravne točke gledišta, smatraju upućeni u francuski pravni sustav, nema ništa sporno u presudi i kazni. Pronevjera je dokazana, a slične su kazne prije Le Pen dobivali i drugi političari, kao što su Jacques Chirac i Nicolas Sarkozy, a od 2016. i 2017., sukladno novim zakonima, francuski sudovi rutinski političarima oduzimaju pravo na kandidiranje nakon što im se dokaže korupcija.
Dakle, za razliku od nekih drugih primjera, u ovom je slučaju teško pronaći političku pozadinu ili razrađenu taktiku političke eliminacije kako bi se zaobišao nepovoljan sukob u političkoj areni. Međutim, simpatizeri Nacionalnog okupljanja i međunarodni prijatelji poput Viktora Orbana reagirali su kao da je riječ o političkom progonu. Takve reakcije ne čude, ali otvaraju delikatna pitanja i spomenute argumentacijske rupe.
Bi li pravosuđe i lijevo-liberalni dio političkog spektra trebali biti "uviđavniji" i zažmuriti na očite kriminalne radnje krajnje desnih političara jer bi im sudska osuda priskrbila dodatnu popularnost? Jesu li zakoni koji vrijede za sve važnija demokratska stečevina od prava onoga tko ih krši da se kandidira za političku funkciju? Što je važnije za demokratsku vitalnost zajednice: dopuštanje političke korupcije zbog viših demokratskih ideala ili čuvanje uspostavljenih vrijednosti zajednice od onih ogrezlih u korupciji?
Ovdje predložene alternative teško su rješive jer su oslonci jedne opcije "brojevi" u smislu relevantnog broja birača, a druge društvene vrijednosti definirane zakonima. I vode ka daljnjim pitanjima: koliki je broj relevantnog broja birača dovoljan da same vrijednosti postanu upitne? Ili su vrijednosti imune na biračke trendove i važi poznata ovdašnja poruka s tribina: rezultat je trend, ideal je vječan? Ili se, ovisno o kontekstima, mogu pronaći kompromisni modaliteti koji neće ugroziti demokratski izbor, ali ni političke vrijednosti zajednice koje izbor kao takav omogućuju i tretiraju sve kandidate i građane jednako?
Premda se radi o fundamentalnim pitanjima političke teorije koja su, kako bi rekao TBF – dublja ili slikovitije rečeno viša – kao važnija nameću se ona iz takozvanog neposrednog političkog života. Prvo je ono očito i glasi: zašto relevantan broj birača uopće bira ekstremno desne kandidate? I presudnije: zašto utemeljene sudske presude protiv tih kandidata njima dodatno dižu popularnost? Zašto je, dakle, uopće sudska presuda, bez obzira na svoju pravnu utemeljenost, postala toliko politički presudna?
Unatoč svim nacionalnim razlikama, analitički konsenzus kaže da se nezanemarivi razlozi podrške krajnje desnim politikama kriju u osjećaju otuđenosti od institucija i izostanku političkog predstavljanja. Sudovi se zbog svoje strukturne autonomije u takvom kontekstu čine kao ekstremnija varijanta ionako autonomiziranih institucija koje više ne reagiraju na zahtjeve ili podražaje odozdo. I ako netko više u te institucije nema povjerenja, onda mu preostaje uživanje u njihovom demontiranju koje krajnje desne opcije nude, bilo u obliku njihove političke žrtve kao u slučaju Le Pen ili u njihovom stvarnom demoliranju u slučaju Donalda Trumpa.
S obzirom na sve navedeno, očito je da inzistiranje na pravnom ili sudskom rješavanju pitanja ekstremne desnice predstavlja političko samoubojstvo. Ali i pristanak na demontiranje institucija među koje spada i pravosuđe također predstavlja sličnu sudbinu. Pored toga što je u tom natjecanju desnica već u obilatoj prednosti, ljevica se po definiciji oslanja na univerzalističke politike, a one su neizvedive bez postojanja institucija u koje postoji masovno povjerenje.
Zadatak se čini nemogućim s obzirom na to da su postojeće dobrano korodirale, a snage za izgradnju novih nisu baš respektabilne. Ali uvijek treba podsjetiti na dvije stvari. Postojeće institucije, kakve god da jesu, nisu plod političke milosti prosvijetljenih, već političke borbe obespravljenih. Kad ti isti obespravljeni prvi put na svojoj koži osjete da im te institucije pomažu, postaju saveznici, a ne smetnje u estetizaciji "institucija koje rade svoj posao".
