Srpsko narodno vijeće nedavno je izdalo zbornik radova pod nazivom ‘Pokatoličavanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’. U njemu su objavljeni radovi povjesničara Milana Koljanina ‘Preveravanje Srba u NDH’, Filipa Škiljana o promjeni vjeroispovijesti na području Zagrebačke nadbiskupije, Milana Radanovića, koji se bavio asimilacijom, internacijom, masakrima i položajem pokatoličenih Srba na području Velike župe Baranja 41./42., Igora Mrkalja, koji je kroz priču o slovenskom svećeniku Francu Žužeku ispričao priču o glinskom kraju u ratu, i Aleksandre Kučković, koja se bavila zatiranjem pravoslavlja na području pakračko-slavonske eparhije. Tim povodom razgovarali smo s Milanom Radanovićem, povjesničarom iz Arhiva Srba u Hrvatskoj i urednikom ovog važnog djela, svojevrsnog odgovora valu revizionizma koji zapljuskuje naše obale.
Ustaškim vlastima nije odgovaralo da izazivaju potencijalni ustanak na područjima koja su imala ekonomski i strateški značaj za režim i okupatora. Zbog toga je odlučeno da Srbi na tim područjima budu pokatoličeni
Kada povijesni revizionisti danas govore o pokatoličavanju Srba, taj se proces prikazuje gotovo kao njihovo spašavanje od ustaške represije. Koje su bile namjere Katoličke crkve na tom planu?
Pokatoličavanje Srba u NDH predstavlja zajednički poduhvat ustaške vlasti i Rimokatoličke crkve (RKC). Jedan od glavnih ciljeva, ako ne i glavni cilj, ustaškog režima bila je eliminacija srpskog naroda s državne teritorije. Budući da su Srbi predstavljali blizu trećine stanovništva NDH, nije ih sve bilo moguće protjerati ili istrijebiti, pogotovo jer okupatoru zbog njihovih trenutnih interesa nije u potpunosti bila prihvatljiva politika ustaškog režima prema Srbima. Zbog toga je ustaški režim odlučio da dio srpskog stanovništva u NDH podvrgne prisilnoj nacionalnoj asimilaciji, odnosno kroatizaciji. Prije svega riječ je o Srbima koji su živjeli na područjima na kojima u ljeto 1941. nije došlo do ustanka, koji je bio reakcija ugroženog srpskog stanovništva na masovne zločine. Odgovor ustaškog režima na ustanak bio je brutalan i podrazumijevao je masovne zločine i nad stanovnicima naselja koja nisu bila zahvaćena ustaničkom akcijom. Igor Mrkalj između ostalog u našem zborniku piše o dva masakra u pravoslavnoj crkvi u Glini, koja predstavljaju karakterističan primjer zločina nad stanovništvom koje nije uzelo učešća u ustanku i koje je bilo spremno promijeniti vjeru kako bi dobilo kakvu-takvu garanciju života i sigurnosti. S druge strane, Srbi u Slavoniji, Moslavini, na Bilogori i u istočnom dijelu Banije tokom ljeta 1941., odnosno tokom najintenzivnijeg vala ustaškog terora nad Srbima u NDH, bili su privremeno pošteđeni i nisu tada masovno ubijani u svojim selima.
Snaga ustanka
Zašto se na nekim područjima išlo na istrebljivanje, a na drugima na pokatoličavanje Srba?
Ustaškim vlastima nije odgovaralo da izazivaju potencijalni ustanak na područjima koja su imala ekonomski i strateški značaj za režim i njemačkog okupatora. Zbog toga je odlučeno da Srbi na tim područjima budu pokatoličeni. Namjera vlasti i RKC-a bila je da pravoslavni Srbi na tim područjima budu asimilirani u Hrvate i katolike. Prethodni planovi su podrazumijevali pokatoličavanje Srba na širem području NDH, ali je ustanak to onemogućio.
Kako su se ustaše odnosile prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) na području NDH?
Prije otpočinjanja procesa pokatoličavanja u potpunosti je uništena organizacija SPC-a: najveći dio sveštenstva i monaštva je protjeran u Srbiju, mnogi su ubijeni, a cjelokupna imovina SPC-a je podržavljena i izložena pljački i/ili uništavanju. Samo na području pakračko-slavonske eparhije, kako pokazuje rad Aleksandre Kučeković u našem zborniku, u potpunosti je uništeno 55 hramova SPC-a, dok je još desetak teže oštećeno. U uslovima u kojima im se ruše hramovi, ubijaju i represiraju sunarodnici, Srbi u onim dijelovima NDH u kojima je sprovedeno najmasovnije pokatoličavanje, nisu imali drugog izbora nego da promijene vjeru. Pogotovo jer su uoči pokatoličavanja bili izloženi pritiscima, ucjenama i prijetnjama od strane lokalnih vlasti i pojedinih predstavnika RKC-a da moraju preći na katoličku vjeru ili će u protivnom biti represirani, o čemu govore brojni povijesni izvori.
Internacija u logor cjelokupnog stanovništva sela Poganovci bila je opomena svim Srbima u srednjoj Slavoniji kako će proći oni koji ne budu prihvatili promjenu vjere
Prisilna asimilacija jeste oblik represije. Internacija u logor cjelokupnog stanovništva sela Poganovci kod Našica, koji su najprije odbili da budu pokatoličeni, bila je opomena svim Srbima u srednjoj Slavoniji kako će proći oni koji ne budu prihvatili promjenu vjere. Pojedini hrvatski revizionistički povjesničari nastoje plasirati tezu kako je pokatoličavanje povijesni teret isključivo ustaškog režima te da RKC ne snosi odgovornost za politiku pokatoličavanja. Radovi Milana Koljanina i Filipa Škiljana u našem zborniku ukazuju na involviranost predstavnika RKC-a u taj proces te demantuju revizionistički stereotip da je taj proces sproveden prvenstveno ili isključivo od strane državnih vlasti.
Zbog čega ustaški režim nije uspio do kraja riješiti ‘srpsko pitanje’?
Glavni razlog zbog koga ustaški režim nije bio u stanju sprovesti rješenje ‘srpskog pitanja’ na način na koji je to započeo 1941. bio je otpor koji je režimu pružio partizanski pokret. Međutim, ustaški režim tokom cijelog rata nije odustajao od jednog od svojih sekundarnih ciljeva, odnosno od stvaranja nepremostivog jaza između hrvatskog i srpskog naroda. Rimokatolička crkva, kao najznačajniji subjekt u hrvatskom društvu, propustila je povijesnu priliku da doprinese prevazilaženju toga jaza, odnosno saniranju užasavajućih posljedica ustaške antisrpske politike. Crkva je mogla, da joj je to bila namjera, učiniti mnogo u suprotstavljanju ustaškoj politici prema Srbima, Židovima i Romima, onima koje je ustaška politika izložila uništenju samo zbog drugačije etničke pripadnosti. Bio bi to zalog budućem mnogo boljem međunacionalnom razumijevanju i uvažavanju, pogotovo među dva najveća naroda u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Nažalost, Crkva do kraja rata nije mijenjala odnos prema ustaškoj državi, uprkos tome što je politika ustaškog režima nesumnjivo štetila interesima hrvatskog naroda. Da je RKC u NDH bila antinacionalistička, ili makar nenacionalistička, pogotovo da je bila antifašistička, a nažalost nije, ustaški režim bi s mnogo manje poteškoća bio osujećen u svojim glavnim namjerava, a one su bile nesumnjivo zločinačke i anticivilizacijske. Rimokatolička crkva nije iskoristila svoj društveni i politički utjecaj kako bi spasila sveštenstvo i episkope SPC-a koji su bili izloženi represiji, internaciji i ubijanju.
U zborniku se spominju primjeri svećenika koji su bili članovi ustaških organizacija. Katolička crkva danas o tome šuti?
Dio (manjina) rimokatoličkog klera pripadao je ustaškom pokretu, ali je najveći dio klera podržavao fašistički i rasistički režim NDH. Među njima je bilo i onih koji su uzeli učešća u progonu i stradanju drugih ljudi time što su bili predstavnici lokalne ustaške vlasti, ponekad i represivnog aparata, koji su vršili represiju i zločine. Među svećenicima je bilo ekstremista i šovinista, odnosno pripadnika ustaškog pokreta, koji su kao predstavnici lokalne vlasti ili njima bliski pojedinci, učestvovali u sprovođenju antisrpske politike, uključujući i ratne zločine. Riječ je o svećenicima koji nisu bili sankcionirani od strane Crkve. Crkva se danas pravi da takvi nisu postojali, ukoliko su takvi uspjeli emigrirati 1945. Ukoliko su likvidirani od strane partizana ili komunističke vlasti, Crkva takve nastoji viktimizirati, bez obzira na njihovu odgovornost za stradanja drugih ljudi. Bilo je, naravno, i vrlo časnih primjera, poput župnika Žužeka iz Gline, o kome je pisao kolega Mrkalj. Međutim, dojam je da bi takvih bilo mnogo više da nije postojao pasivan odnos vrha RKC-a prema novoj realnosti, prema patnjama stotina hiljada ljudi, te da je postojalo aktivno suprotstavljanje vrha RKC-a prema režimu koji je bio odgovoran za te patnje i strahote.
U NDH je živjelo 52,4 posto Hrvata, 30,5 posto Srba, 11,11 posto Muslimana i drugih. Vi ste se bavili situacijom u Velikoj župi Baranja. Kako su se ustaške vlasti na tom području odnosile prema Srbima?
Velika župa Baranja je obuhvatala sedam kotareva u slavonskoj Podravini i srednjoj Slavoniji. Srbi su na tom području, poput Srba u drugim dijelovima NDH, nakon uspostavljanja ustaškog režima u potpunosti obespravljeni: onemogućeno im je učešće u javnom i ekonomskom životu, izbačeni su iz administracije i svih upravnih organa, ukinute su sve ustanove sa srpskim predznakom, kapital u srpskom vlasništvu je nacionaliziran, u potpunosti je onemogućen rad SPC-a. Srbi iz doseljeničkih naselja, nastalih nakon agrarne reforme početkom 1920-ih, protjerani su za Srbiju juna 1941., iako su skoro svi oni bili domicilni na području NDH. Inteligencija, sveštenstvo i pripadnici građanske klase najvećim dijelom su također protjerani za Srbiju, dok je dio njih interniran u logore, gdje je ubijen. Sve se to dešava prije otpočinjanja procesa pokatoličavanja. Uporedo s tim sprovedeni su zabrana, negiranje i brisanje srpske nacionalne pripadnosti, vjerskog i kulturnog identiteta.
Proces pokatoličavanja predstavlja kulminaciju politike prisilne asimilacije nad Srbima na tom području. Nigdje na tlu NDH nije izvršeno toliko masovno i sveobuhvatno pokatoličavanje kao na području Velike župe Baranja. Taj proces okončan je sredinom aprila 1942. Starosjedilačko srpsko seosko stanovništvo na području velike župe sve do početka 1942. živjelo je znatno mirnije nego Srbi u dijelovima NDH južno od Save. U međuvremenu, zabilježeni su brojni primjeri nasilja, uključujući pojedinačna ubistva te ubistva manjih grupa Srba. Krajem 1941. na tom području nasilje je korišćeno kao instrument pritiska za pokatoličavanje. Uoči masovnog pokatoličavanja Srba s područja općine Voćin, u tome mjestu i susjednom Kometniku, 13. i 14. januara 1942. ubijeno je oko 220 Srba. Iako taj zločin nije bio mišljen u svrhu pritiska na lokalne Srbe da prihvate napuštanje svoje vjere, on je ipak znatno utjecao da do toga dođe jer je navedeni masakr izvršen nad osobama koje su bili civili, a ne pripadnici oružanog ustaničkog pokreta. Nekoliko dana prije navedenog masakra, u Voćinu je, na pravoslavni Božić, započeto rušenje pravoslavne crkve. Bila je to više nego jasna poruka lokalnim Srbima.
Nedostatak izvora
Da li je pokatoličavanje uopće pomoglo Srbima da sačuvaju svoje i živote svojih porodica?
Pokatoličavanje jeste spasilo mnoge Srbe od progona i internacije, makar privremeno, što je i bio razlog zbog koga su Srbi prelazili na rimokatoličku vjeru, ali nikako se ne može reći da je bilo garancija života i sigurnosti. Broji su primjeri koji ukazuju da promjena vjere nije sačuvala živote i imovinu pokatoličenih Srba. Na području Slavonije, Banije i Bilogore cijela srpska sela koja su prešla na rimokatoličku vjeru, za manje od godinu dana, neka i nakon nekoliko mjeseci, internirana su u logore Jasenovac i Stara Gradiška, ili su stanovnici tih sela postali žrtve masakara u svojim selima ili šumskim zbjegovima. Avgusta i septembra 1942. preko 1000 srpskih stanovnika općina Voćin i Pivnica internirano je u logore. U istom razdoblju to je zadesilo i preko 3000 Srba iz sela u zapadnoj Đakovštini i istočnoj Požeštini. Skoro svi oni prethodno su prešli na rimokatoličku vjeru. U jesen 1942. na tom području bilježe se prvi masovni zločini koji su podrazumijevali ubistva cijelih porodica i masakriranje većeg broja žena i djece srpske nacionalnosti. Ponekad je riječ o masakrima nad stanovništvom koje je prethodno bjekstvom u šumu uspjelo izbjeći internaciju. Do kraja rata u zapadnom, brdskom dijelu Velike župe, pobijeno je nekoliko stotina srpskih civila i spaljeno je i opljačkano sve i jedno srpsko selo. Većina sela na tom području početkom 1942. kolektivno je prešla na rimokatoličku vjeru. U ravničarskom dijelu velike župe stanovnici velikih srpskih sela ubijani su i internirani tokom 1943. i 1944. zbog podrške partizanima, kako od strane ustaša, tako i od strane njemačke vojske.
Da li je utvrđen broj pokatoličenih pravoslavaca u NDH?
Taj broj nije utvrđen jer ga je na osnovu raspoloživih izvora nemoguće utvrditi zbog toga što nisu sačuvani svi podaci. Nedostaju ili nisu potpuni numerički podaci ili poimenični podaci o broju ili identitetima tzv. prelaznika u određenom broju naselja. Američki povjesničar Jozo Tomasevich pronašao je jedno pismo nadbiskupa Stepinca papi Piju XII u kome nadbiskup govori o ‘240.000 prijelaznika sa srpskog pravoslavlja’ na rimokatoličku vjeru. S druge strane, brojni izvori omogućavaju utvrđivanje preciznog broja prelaznika za mnoga naselja na području Zagrebačke nadbiskupije i Đakovačke i srijemske biskupije.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
