Zahvaljujući svojoj veličini i utjecaju, velike kinematografije i u razdobljima kad im ne ide uspijevaju nametnuti neke svoje predstavnike kao svjetski relevantne autore. Francuzi to sustavno rade s polutalentima poput Françoisa Ozona ili Bruna Dumonta, a Nijemci s Christianom Petzoldom. Potonji u opusu ima tek jedan film izvanrednijih dosega – "Barbaru" iz 2012., studiju represije nad ekstraordinarnom individualkom u Istočnoj Njemačkoj, s njegovom nekadašnjom muzom Ninom Hoss u naslovnoj roli.
Ostala su mu ostvarenja više ili manje neuspjeli pokušaji ozbiljnijeg filmovanja koji su međutim iz nekog razloga nailazili na dobar odjek kod međunarodne kritike. Takav je slučaj i sa zadnjim autorovim uratkom "Crveno nebo", nagrađenim na Berlinaleu Srebrnim medvjedom – Velikom nagradom žirija, i dočekanim uglavnom (vrlo) pozitivnim kritikama. Štoviše, našao se taj naslov na nemalom broju lista najboljih filmova 2023. godine.
"Crveno nebo" pripada žanru (ili "žanru") ladanjskog, odnosno izletničkog filma, koji ima plodnu tradiciju u Francuskoj, no i njemačka kinematografija u njemu ima najmanje jedan vrlo jak adut – klasik "Ljudi nedjeljom" Roberta Siodmaka, Edgara Ulmera i Freda Zinnemanna (među scenaristima je bio i Billy Wilder), nastao na samom izmaku nijemog razdoblja. U njemu dvojica mladića i dvije djevojke odlaze iz velegrada na izlet u (jezersku) prirodu i među njima se razvija intrigantna psihološka (erotska) napetost, dok kod Petzolda također imamo četvoro mladih u (primorskoj) prirodi, ali u drugačijem omjeru – trojicu mladića i jednu djevojku.
Međutim, ono što Petzoldov film, za razliku od debija budućih holivudskih klasika, nema jest intriganta psihoerotska napetost. Dvije trećine svog ostvarenja razvikani autor polagano gradi temelje za emotivnu intenzifikaciju i kulminaciju u završnici, no ta spora gradnja umjesto suptilnosti i potisnute napetosti nudi nedogađajnost lišenu latentne potentnosti.
Film odlikuje neki čak pomalo frivolan ton, što je neke kritičare navelo na usporedbu s Rohmerovim ladanjsko-izletničkim radovima – usporedbu promašenu jer kod velikog francuskog sineasta ono naizgled frivolno, a zapravo lepršavo-prozračno, uvijek ide ruku pod ruku s psihološkom složenošću i rafiniranošću, stvarajući osobit ugođaj. Takvo što se u "Crvenom nebu" baš i ne može pronaći, odnosno sporost i razvučenost narativno-dramaturško-psihološke pripreme naprosto je izraz autorske sterilnosti, a ne profinjenosti.
Da čovjek ne griješi dušu, valja priznati da je ambijentacija kvalitetno izvedena, da filmska slika ima kontekstualno dobrodošlu ugodnu teksturu toplih boja, da likovi nisu sasvim nezanimljivi i da su glumački solidno utjelovljeni, ali to je nedovoljno da opravda famu stvorenu oko filma. Mehanički prijelaz djevojčina ljubavnika u gej zaljubljenika i dolazak književnog izdavača, odnosno urednika na jednodnevni radni sastanak s piscem početnikom djeluju jako neuvjerljivo, baš kao i gomilanje nesreća i tragedija u završnici.
Još kad se svemu doda recitiranje o nemogućoj ljubavi iz Heineove "Azre" te spoj stvarnog i simboličkog učinka vatre, a kratkotrajnoj ljubavi dvojice mladića daju arhetipski atributi stereotipnom usporedbom s vulkanskom lavom opepeljenim ljubavnicima iz Pompeja, jasno je da film poprima primjese banalnosti. Srećom, Petzold nije potpuni antitalent, što dokazuju uspjelo poetični prizor s fluorescentnim reketima noću te dirljivi kadrovi divljih svinja u bijegu pred šumskim požarom, uključujući umiranje svinje-bebe.
No kao da je više mislio na to da svoju novu muzu Paulu Beer u ulozi djevojke snimi u što više slatkih izdanja nego na bilo što drugo, pa i na to da produbi njezin lik i usloji filmsku cjelinu. Uglavnom, "Crveno nebo" nije potpuni promašaj nego film koji je imao stanovite potencijale, ali su oni većinom ostali neiskorišteni.
