Znamo da borba za besplatno obrazovanje u Hrvatskoj nije uspjela: neku vrstu zakašnjelog epitafa ispisao joj je prije nekoliko mjeseci aktualni ministar obrazovanja Vedran Mornar, izjavivši kako je ‘percepcija da je obrazovanje besplatno štetna’, jer ‘što je besplatno, ne vrijedi’. Ipak, studentske su okupacije fakulteta prije skoro šest godina prvi put u javni prostor uvele sistemsku kritiku komercijalizacije edukacije i ukazale na pervazivnu logiku neoliberalnog kapitalizma: možda je zato danas zanimljivo provjeriti što se s besplatnim obrazovanjem događa na drugom kraju svijeta, baš ondje gdje je početkom sedamdesetih Augusto Pinochet u krvi socijalista inscenirao globalnu premijeru neoliberalne politike.
U Čileu je, naime, parlament nedavno, nakon složene osmomjesečne rasprave, izglasao prvi paket mjera koje će obrnuti tamošnje dugogodišnje procese komodifikacije znanja. Svjetski mediji, interesantno, o tome uglavnom šute. Malo tko je prenio i popratnu izjavu predsjednice Michelle Bachelet: ‘Trebamo dobre nastavnike s dobrim plaćama i pristojnim uvjetima rada. Također, trebamo vratiti univerzitete pod okrilje države. I, naravno, smatramo da je od najveće važnosti da nikome ne bude onemogućen pristup univerzitetu.’ A najmanje se pritom govorilo o mehanizmu financiranja reformi: nešto više od osam milijardi dolara vlada će namaknuti pojačanim oporezivanjem korporacija. Samo, kada reforma napokon bude dovršena – prema najavama, u proljeće 2016. – bit će ipak vrlo teško medijskom tišinom zataškati nedvosmislenu simboličku poruku velike promjene: ne samo što će neoliberalna politika doživjeti poraz baš ondje odakle je krenula u svoj globalni pohod, nego će se taj poraz znakovito preklopiti s desetom godišnjicom početka masovnih prosvjeda studenata i školaraca.
‘Trebamo dobre nastavnike s dobrim plaćama i pristojnim uvjetima rada. Također, trebamo vratiti univerzitete pod okrilje države’, izjavila je čileanska predsjednica Michelle Bachelet. Novac za financiranje reformi namaknut će se pojačanim oporezivanjem korporacija
U proljeće 2006. započela je, naime, ‘revolucija pingvina’, nazvana tako zbog crno-bijelih školskih uniformi u kojima su srednjoškolci izašli na ulice, zahtijevajući ukidanje Pinochetovog zakona o obrazovanju i okupivši na vrhuncu demonstracija skoro 800 tisuća ljudi. Euforija, doduše, nije trajala dugo: već početkom ljeta, na kraju školske godine, učenice i učenici su se povukli, a analitičarima je preostalo da se hrvu s objašnjenjem iznenadnog buđenja navodno apolitične omladine u državi s jednim od najsnažnijih gospodarstava Latinske Amerike i prosječnom godišnjom stopom ekonomskog rasta iznad pet posto, visoko plasiranoj na svim međunarodnim ljestvicama konkurentnosti. Odgovor je krilo naličje statističkog sažetka ekonomskog trijumfa: u četiri decenije nezaustavljivog gospodarskog rasta, Čile je postao zemljom ekstremnih socijalnih razlika. Niti jedna članica OECD-a nema, naime, danas tako izražen društveno-materijalni disbalans, a upravo je obrazovni sustav promoviran u ključno mjesto reprodukcije nejednakosti: nakon što je već početkom sedamdesetih slomljen otpor nastavničkih sindikata, visoko obrazovanje prepušteno korporacijama, a tzv. sistem vaučera iz 1980. poslužio uglavnom tome da se javna sredstva preliju u njihove profite, akademsko polje transformiralo se u prostor jasne segregacije bogatih i siromašnih. Stoga je i pobuna ‘pingvina’, pokazalo se, bila tek revolucionarni preludij za masovne, organizirane i dugotrajne akcije studenata započete u ‘čileanskoj zimi’ 2011. godine. Ovoga puta zahtjevi su koncentrirani u nedvosmislen slogan: ‘Ne profitu!’
Oko 80 posto građana podržavalo je borbu studenata čak i nakon što su, jedan za drugim, odbijali ‘razumne’, kompromisne prijedloge vlasti; mlada liderica Camila Vallejo promovirana je u medijsku zvijezdu pobune, da bi kasnije, zajedno s nekolicinom kolegica i kolega, ušla u nacionalni parlament; novine su pisale o sukobima s policijom, prenosile vijest o umjetničkoj akciji izvjesnog Francisca Tapije – artističkim aliasom Papasa Fritasa, odnosno Prženog Krumpirića – koji je spalio dokumentaciju o 500 milijuna dolara studentskih dugova, objavljivale fotografije s demonstracija kojima su studenti prošle godine upozorili novoizabranu predsjednicu na ono što je čeka ukoliko ne ispuni predizborna obećanja i ne oslobodi obrazovni sustav profitnog stiska… Danas, međutim, tišina: komplicirane parlamentarne procedure i iscrpljujuća politička prepucavanja nemaju medijageničnost molotovljevih koktela i uličnih marševa, pa ih je, valjda, utoliko lakše zanemariti. Ali baš zato vrijedi jasno imenovati ono što se trenutno zbiva u državi koja je svojedobno važila za avangardni primjer poduzetničkih sloboda, prednosti tržišnoga natjecanja i kapitalističke konkurencije: jedan politički eksperiment nepovratno propada, a ruši ga dugotrajna borba ljudi umornih od percepcije prema kojoj nešto što je besplatno – kako bi to formulirao naš ministar – nužno ne vrijedi.
Eto znakovite po(r)uke ovdašnjim kreatorima obrazovnih politika, koji su dosljednim nadstranačkim konsenzusom odbijali svojevremene zahtjeve studenata: znamo da priča o čileanskoj reformi nije kurentna medijska roba, ali netko bi, za svaki slučaj, mogao dojaviti ministru Mornaru što se zbiva preko oceana.
