Nije ćirilica problem samo nekima u Hrvatskoj, kako se u posljednje vrijeme vidi, to je pismo jabuka razdora i u Srbiji. Sve je počelo iz nimalo banalnog razloga, prijedloga da se tiskanim medijima u Srbiji – s obzirom na prilično financijski problematičnu situaciju u kojoj se, uglavnom bez izuzetka, nalaze – smanji PDV, koji je ovoga trenutka na općoj stopi od 20 posto. Jasno, svi su tiskani mediji to odmah dočekali s odobravanjem, da bi se vrlo ubrzo našli ‘ćirilični vrli mušketiri’ koji za sebe traže još povlašteniji položaj.
Riječ je o dva dnevna i jednom tjednom listu koji izlaze na ćirilici, dakle o ‘Politici’ (najstarijem dnevnom listu na Balkanu, kako se vole hvaliti), ‘Večernjim novostima’ (koje su se za yu-nenarodnog režima u tiražama takmičile sa zagrebačkim ‘Večernjim listom’) i ‘Pečatu’, listu čiji su čitatelji uglavnom oni koji se s nostalgijom i ponosom sjećaju Slobodana Miloševića i njegovih doprinosa geografiji, geopolitici i ljudskim pravima. Urednik potonjeg je Milorad Vučelić, po zlu i otpuštanju svakoga tko iole drukčije misli poznat direktor RTS-a; za njegove su vladavine otpušteni deseci profesionalaca s beogradske i novosadske televizije, a obje su pretvorene u propagandnu mašineriju Miloševićevog režima. Urednik ‘Večernjih novosti’ je, moglo bi se reći notorni, Ratko Dmitrović, ‘hrvatski kadar’ s namještenjem u podobnim foteljama u beogradskim medijima od samog početka 1990-ih, koji upravo ovih dana sa stranica koje uređuje prijeti novinaru Dušanu Mašiću, predvodniku inicijative da se građani 11. srpnja (njih zacrtanih sedam tisuća, pa koliko ih se pridruži) okupe ispred Skupštine Srbije i legnu na plato u znak poštovanja prema srebreničkim žrtvama. Treća i najeksponiranija je Ljiljana Smajlović, urednica ‘Politike’ u drugom mandatu, prvom za vrijeme vladavine Vojislava Koštunice, drugom za vrijeme vladavine Aleksandra Vučića.
Dva su razloga do sada navedena za dodatno smanjenje PDV-a: prvi, ćirilično pismo u tiskanom obliku zauzima oko 20 posto prostora više i drugi, ćirilica je ugrožena, a ona je identitet srpskog naroda, pa bi valjalo podržati medije na ćirilici
Valja ovdje napomenuti i to da tjednik NIN, koji se oduvijek tiska na ćirilici, nije ušao u cijelu priču. A priča je ova: suglasna je ‘trojka’ da se novinama generalno smanji PDV, teška su vremena, ali ćiriličnima bi smanjenje trebalo biti još veće, ako ne i potpuno. Dva su razloga koja smo čuli dosad: prvi, ćirilično pismo u tiskanom obliku zauzima oko 20 posto prostora više i drugi, mnogo važniji, ćirilica je danas ugrožena, a ona je identitet srpskog naroda, pa bi valjalo podržati medije koji se ćirilično objavljuju jer to, u krajnjoj liniji, znači opstanak srpskog naroda koji, nakon velikih sila i međunarodnih zavjera, ugrožavaju i bijela kuga i razni iz okolice, među kojima se ističu oni koji u susjednoj Hrvatskoj čekićima razbijaju one malobrojne, ustavno dozvoljene ćirilične table na vukovarskim fasadama.
‘Latinični’ izdavači su se potom usudili reći ono što oni misle o ćiriličnom prijedlogu PDV-a: da on nema smisla, jer su ćirilica i latinica ustavno izjednačena pisma, oba se (opravdano) smatraju srpskima, iako je ćirilica po posljednjem (Koštuničinom) Ustavu određena za službeno pismo državnih i ostalih organa.
Počelo je s Dragoljubom Žarkovićem, glavnim urednikom ‘Vremena’, koji je u svojoj kolumni u ‘Blicu’ napisao da su mu upale u oko tri zanimljive formulacije: da će zaštitom ćirilice biti zaštićen ugled profesije, da ćirilični listovi nikada nisu pokleknuli pred valom tabloidnog novinarstva i u skladu s time, da su se zbog toga ‘odrekli dijela tiraža’ (to je onih 20 i kusur posto koliko u novinskom prostoru više zauzima ćirilica), te je zaključio da je obrazloženje prijedloga ‘ćiriličara’ – više glupo ili smiješno.
Uslijedio je obračun s takvim stavom u ‘Politici’, u kojoj Ljiljana Smajlović govori o ‘medijskim topovima’ koji ‘tuku’ po inicijativi, a koji su svi odreda sumnjivi (da l’ su Miškovićevi, da l’ su Sorosevi plaćenici…), za razliku od ‘Politike’ i ‘Novosti’ koje su na braniku profesionalnog novinarstva. Nijedne riječi urednica ‘Politike’ nije prozborila o sramnim godinama tih dnevnih novina, kad su lagali i udvorički podržavali Miloševićev režim, ratove i zločine počinjene navodno u ime srpstva te zaboravili svaki novinarski profesionalizam. Nije da su bili usamljeni u tada već ex-yu prostoru, naprotiv, ali to je nevažno u ovom slučaju.
Uključili su se još neki nakon Žarkovića: u ‘Danasu’ književnik i kolumnist Svetislav Basara u više navrata (‘Kad kažem Smajlovićka – mislim na cizelirano orijentalno pokvarenjaštvo’) i kolumnist Dragoljub Petrović, potom Teofil Pančić koji kaže da mu je prva reakcija na inicijativu o ćiriličnom izuzeću bila ‘Čekaj, bre, je l’ ovi to ozbiljno?’, zatim opet Ljiljana Smajlović koja (u tekstu pod nazivom ‘Platiću za ovu kolumnu’!) piše da je ‘ideja da se dodatno podstiče zaštita ugroženog ćiriličnog pisma odnosno ćiriličnog čitanja i pisanja, odjednom izazvala moralnu paniku jednog broja ovdašnjih licemera naviklih da svemu što je srpsko mirno prikače nacionalističku etiketu, a da niko ne sme ni reč da im kaže. U svetu se posebnim merama štite i gmizavci kojim preti nestajanje, ali neki ovdašnji javni radnici ne bi da se ćirilica čuva od izumiranja’.
Smanjenja PDV-a na novine još nema, vlast šuti o inicijativi, ali ova će se priča sigurno nastaviti. Dokaz tome je da su, usred polemike ‘čuvara ćiriličnog srpstva’, stanoviti predstavnici srpskog udruženja ‘Ćirilica’ Beograd, uz podršku portala srbin.info, beogradskog Sekretarijata za kulturu i novopostavljene direktorice Kulturnog centra Beograda (nakon što je smijenjena Mia David), prije nekoliko dana sa staklenog izloga te institucije u samom centru grada (usred bijela dana) uklonili, doslovno sastrugali latinični logo te institucije. Na pitanje zašto su sa KC Beograda skinuta ‘žuta latinična slova’, odgovor se nalazi u slavodobitnom priopćenju ‘Ćirilice’: ‘KBC i njegov latinizovani izlog prepoznat je kao već mitsko mesto antisrpske histerične propagande Zagreba, Sarajeva i Prištine.’
I to su ovih dana branili gloduri ‘Politike’ i ‘Večernjih novosti’; ništa nova, opet se radi o ‘našima’ i ‘njihovima’, toj ustaljenoj priči u kojoj će čak i okrugla godišnjica Srebrenice, ali i sve ostalo, ostati u sjeni.
