S prvim danom godine Francuska je od Slovenije preuzela formalno predsjedanje Vijećem Evropske unije. Ova uglavnom simbolična funkcija, na kojoj se svakih šest mjeseci abecednim redom izmjenjuju vlade članica Unije, ipak zemlji predsjedavateljici daje određene mogućnosti da utječe na agendu EU-a. No francusku je vladu dočekao domaći skandal prije no što je uopće uspjela predstaviti svoje ambicije. U sklopu ceremonije preuzimanja Vijeća EU-a, 31. decembra postavljena je velika zastava Evropske unije pod Slavoluk pobjede, jedan od simbola Pariza podignut u vrijeme Napoleona. To je bilo dovoljno desnici za uzbunu.
Kako Slavoluk služi i kao spomenik Neznanom vojniku, dio desne opozicije postavljanje evropske zastave – i to bez francuske uz nju – proglasio je provokacijom i namjernom uvredom nacionalnom identitetu i poginulim vojnicima. Kritikama se, doduše u blažoj varijanti, naknadno pridružio i formalno proevropski desni centar, kao i suverenistički dio ljevice. Nakon dvodnevnih reakcija zastava je diskretno skinuta, uz tvrdnje vlasti kako je oduvijek planirano da na tom mjestu bude svega nekoliko dana, što naravno nije spriječilo opoziciju da proglasi pobjedu u borbi za spašavanje francuskog nacionalnog identiteta.
Povod za tu buru u čaši vode nije toliko francusko predsjedanje Vijećem EU-a, koliko predsjednički izbori koji će se u toj zemlji održati u aprilu, usred mandata na čelu tog tijela Unije. Na njima će aktualni predsjednik i favorit u utrci Emmanuel Macron (trenutno na 26 posto anketne potpore) nastojati sačuvati svoju funkciju. Njegovi brojni izazivači pak nastoje iskoristiti činjenicu da je Macron po mnogočemu zapravo iznimka od francuske političke tradicije posljednjih desetljeća: on je prvi liberal na čelu Francuske nakon Drugog svjetskog rata i uvjerljivo najveći evrofil. Većina francuskih predsjednika posljednjih desetljeća nastojala je držati određenu distancu prema ekonomski ili vojno nadmoćnijim saveznicima, poput Njemačke ili SAD-a, te pokušala pronaći način da samostalno igraju ulogu svjetske sile, mimo EU-a ili NATO-a. Marcon se odlučio za drugi put – da se nametne kao lider unutar EU-a, ali pritom radi i na jačanju Unije kao potencijalne globalne sile.
Prilika za to mu se otvorila nakon umirovljenja Angele Merkel i s dolaskom nove njemačke vlade otvorenije prema ideji evropskog federalizma, odnosno snažnije Unije nauštrb nacionalnih država. Opozicijske kritike unijske zastave pod Slavolukom pobjede ciljaju upravo na optužbu da Macron sebe vidi kao evropskog predsjednika, a na štetu užih francuskih interesa. Prema podacima Instituta Delors, Francuzi su među najevroskeptičnijim Evropljanima.
Macronov plan predsjedanja Vijećem EU-a je doduše znatno manje ambiciozan nego što to opozicija sugerira. On predviđa snažniju orijentaciju na Afriku, gdje Francuska ima više interesa nego bilo koja druga zemlja-članica, zatim na zapadni Balkan (naime, prema portalu Politicu, nakon što prođu izbori mogli bi konačno biti odblokirani pristupni pregovori s Albanijom i Sjevernom Makedonijom), te načelnu predanost "suverenijoj Evropi", koja će u svijetu imati važnije mjesto. Igrajući na kartu evroskepticizma, opozicija doduše možda Macronu nesvjesno radi uslugu. Kao što upozorava Politico, pozitivan stav o EU-u jedna je od rijetkih stvari koja povezuje Macronove birače, uključujući i bivše glasače lijevog i desnog centra.
Mnogi od njih u Macronu vide branu od ekstremne desnice koja je još uvijek najozbiljniji izazivač aktualnom predsjedniku. Šanse su joj smanjene time što ima čak dvoje ozbiljnijih kandidata – Marine Le Pen i Ėrica Zemmoura (s po 16 i 13 posto u anketama) – ali i time što su Republikanci, glavna stranka desnog centra, za svoju kandidatkinju odabrali pripadnicu svog desnog krila, Valérie Pécresse. Macronu s lijeva, pak, stoji čak osam kandidatkinja i kandidata, od kojih s devet posto podrške u anketama najbolje stoji samozvani lijevi populist i suverenist Jean-Luc Mélenchon. Njegove šanse za drugi krug su, međutim, minimalne. One drugih kandidata ljevice izvjesno su nepostojeće.
U nedostatku snažne ljevice koja bi nametala kritike Macronove socijalne politike, francuskom politikom sve više dominiraju "kulturni ratovi" američkog tipa. Točnije, agendu određuju desničarske kritike Macrona kao nedovoljno nacionalnog, previše popustljivog prema muslimanima i kriminalu. Liberalni predsjednik se, pak, od optužbi brani pokušavajući dokazati da ne planira olabaviti pravila azila ni izdati francuski nacionalni ponos. Pojedini njegovi ministri otvoreno su preuzeli diskurs ekstremne desnice o pretjeranoj "političkoj korektnosti" uvezenoj iz Sjedinjenih Država i protivnoj francuskom duhu.
