Novosti

Društvo

Na Drini đubrišta

Površinski prizor s tisućama boca, vreća i kanti na Drini kod Višegrada nije ništa spram onoga što se nalazi pod vodom: bačeni namještaj, bijela tehnika, gume, željezo, odjeća. Lokalni aktivisti se godinama bore, ali rješenje zahtjeva suradnju tri države čiji ministri samo daju obećanja

Large drina1 armin durgut

Prije dvije godine lančanica na rijeci pukla je pod teretom smeća (foto Armin Durgut/PIXSELL)

Tisuće boca, plastičnih vreća, probušenih lopti i odbačenih kanti zapletenih o granje drveća stigle su već tradicionalno, kao i svake zime posljednjih dvadeset godina, na obale rijeke Drine kod Višegrada. Dok se Bosna i Hercegovina na van reklamira kao zemlja netaknute prirode i obilja pitke vode, s podizanjem vodostaja u studenom rijeka Drina pokupi smeće i otpad s divljih deponija uz obale te ih donese narodu kao na tanjuru. U siječnju obično količine smeća i otpada dosegnu maksimum i onda plutaju na rijeci obuhvaćeni lančanicama, poput groblja na vodi. Površinski prizor nije ništa spram onoga što se nalazi pod vodom: bačeni namještaj, bijela tehnika, gume, željezo, odjeća… Prije dvije godine, pod jačim dotokom vode i težinom otpada i smeća koje je povukla sa sobom, pukla je lančanica na rijeci iznad hidroelektrane Višegrad. Ponovno.

- Svake godine isti scenarij. Mi smo ovdje osuđeni da budemo regionalna deponija. Otpad iz susjednih općina i rijeke Lim koja se ulijeva u Drinu završava u Višegradu, u lančanicama hidroelektrane – ističe Dejan Furtula, aktivist i predsjednik udruženja Eko centar iz Višegrada.

Svake godine isti scenarij. Mi smo ovdje osuđeni da budemo regionalna deponija. Otpad iz susjednih općina i rijeke Lim koja se ulijeva u Drinu završava u Višegradu, u lančanicama hidroelektrane, kaže Dejan Furtula iz Eko centra

Riječ je o čitavim otocima otpada koji dolaze iz BiH, Srbije i Crne Gore, pa je problem doslovno prešao sve granice. Njegovo rješenje zahtjeva suradnju tri države. U trenutku pisanja ovog članka, čeka se na sastanak ministara koji se već trebao odviti u drugoj polovici veljače, no onda je odgođen za početak ožujka. Furtula ističe kako se ministri Srbije, BiH i Crne Gore sastaju svakih šest mjeseci i daju obećanja da će se nešto poduzeti, ali se na kraju slabo što uradi. Prije izbora padaju obećanja o sanaciji smeća, nakon izbora sve ostaje isto. Da parafraziramo otužni vic o političaru koji uoči izbora dođe u selo ispitati ljude što im nedostaje i što bi promijenili: stanovnici mu objasne kako je problem sa smećem neizdrživ i kako ga treba maknuti. Političar na to zgrabi mobitel, ode u stranu i nakon kraćeg razgovora pobjedonosno se obrati ljudima: "Problem riješen, nazvao sam službe i poslat će kamione idući mjesec. Što vas još muči?" Oni na to odgovaraju: "Pa nemamo signal za mobilni…"

- Prije par godina je bilo neke priče o strategiji upravljanja otpadom u BiH, tj. ideji da se izgradi jedna regionalna deponija za područje općina u slivu rijeke Drine. Nikad se ništa nije uradilo po tom pitanju – priča Furtula.

I dalje nedostaju regionalni deponiji, odnosno reciklažni centri. Najbliži Višegradu je kod Zvornika koji je udaljen 150 kilometara, a postojeći gradski deponij nema ekološku dozvolu. Bijesni građani pokrenuli su inicijativu "Uklonimo nelegalnu deponiju pred turističkim gradom – Višegrad" i na društvenim mrežama redovito objavljuju fotografije i snimke nevjerojatnih količina otpada kod sela Holijaci na ulazu u grad, tik do ceste. Jedna od posljednjih takvih objava prikazuje hrpe smeća i plastike u snijegu, kraj kojih se nalaze leševi životinja.

Radnici HE Višegrad skupljaju otpad iz Drine (Foto: Armin Durgut/PIXSELL)

Radnici HE Višegrad skupljaju otpad iz Drine (Foto: Armin Durgut/PIXSELL)

- Svake godine se tu taloži između 10 tisuća i 20 tisuća kubnih metara otpada koji se onda pali i zatrpava zemljom. Kroz tu deponiju pak protječe potok koji se opet ulijeva u Drinu. Katastrofa. Uza sve to, otpad stalno gori, a kako smo mi u brdima i nema dovoljno vjetra, u konačnici udišemo taj otpad i kiseline. Institut za javno zdravstvo Republike Srpske objavio je podatke iz kojih se vidi da svaki drugi stanovnik našeg grada boluje od neke bolesti respiratornog sistema. I sam imam lakši oblik astme – objašnjava Furtula.

Problem je sistemski, ali i u nedostatku ekološke svijesti kod ljudi. Furtula ističe kako se pored puteva uz rijeku Drinu nalaze nevjerojatne količine smeća i otpada koje ljudi samo dovoze i bacaju.

- Gdje god krenete, u svakom selu ćete naći divlje deponije na koje ljudi godinama bacaju otpad. Samo na teritoriju općine Višegrad imamo preko 200 neregistriranih deponija, naročito po selima i prigradskim naseljima gdje nema odvoza otpada pa ga ljudi bacaju u potoke ili uz cestu. Najgore je što smo se mi navikli na te prizore. Vlada opći defetizam, nitko ne misli da se situacija može riješiti i nitko ništa ne poduzima – dodaje ekološki aktivist.

Malobrojni građani ipak ne odustaju od borbe, pa su podnijeli krivične prijave protiv odgovornih lica u slučaju nelegalne deponije u mjestu Holijaci, Višegrad. Česte su i akcije čišćenja divljih deponija i obala rijeke

Kao i mnogi drugi gradovi diljem bivše Jugoslavije, Višegrad posljednjih desetljeća rapidno gubi stanovništvo. Mladi, koji bi mogli biti nosioci promjene, odlaze iz države trbuhom za kruhom, a iza njih ostaju prazna sela i kuće u kojima žive stariji i nemoćni ljudi, uglavnom ratni povratnici. Selo Holijaci izgleda tim depresivnije što zbog tona otpada razbacanog uz cestu i obale rijeke koji se pali, izgara i smrdi, stanovnici rjeđe izlaze iz kuća. Kada izlaze, prisiljeni su doslovno hodati kroz smeće, zajedno s psima lutalicama koji po njemu prebiru i vrte se okolo. Rješenje kojeg su se dosjetile lokalne vlasti? Postaviti veliku kapiju na prilaz selu tako da se smeće ne vidi s glavne ceste. Apsurdni potez postao je još besmisleniji kada je smeće prešlo kapiju i proširilo se s obje strane.

"Balkanska posla – gurni u tuđe", "Za sve smo to mi krivi. I ja, i vi koji ovo čitate", "Svi smo odgovorni, kod nas lete kese s balkona", "Pamet je u Višegradu umrla devedesetih", "Natovariti u kamione i istovariti pred skupštinu"… Po komentarima na društvenim mrežama reklo bi se da je narod ogorčen i da želje za promjenom ima, no to su uglavnom usamljeni glasovi starijih, raseljenih i onih koji su izgubili bilo kakvu nadu u mogućnost promjene. Malobrojni građani ipak ne odustaju od borbe, pa su podnijeli krivične prijave protiv odgovornih lica u slučaju nelegalne deponije u mjestu Holijaci, Višegrad. Česte su i akcije čišćenja divljih deponija i obala rijeke. Jedna od većih bila je ona prije desetak godina kada je skupina entuzijasta krenula u čišćenje rijeke i pritom izvukla toliko smeća da se napunilo oko 200 velikih crnih vreća. Unatoč najboljoj volji, posla je naprosto previše da bi se njime bavili (samo) volonteri.

Razočarani reakcijama lokalnih vlasti, ignoriranim mejlovima koje su slali ministarstvima i osjećajem da vlasti na njih gledaju kao na neprijatelje, bili su prisiljeni potražiti pomoć stranih organizacija. Trenutno je Eko centar u komunikaciji s organizacijom Waste Free Oceans s kojom radi na nacrtu projekta koji bi jednom zauvijek spriječio ove prizore.

Drina je osuđena da nas podsjeća na vlastita prokletstva (Foto: Armin Durgut/PIXSELL)

Drina je osuđena da nas podsjeća na vlastita prokletstva (Foto: Armin Durgut/PIXSELL)

- Tražimo donatore kako bismo financirali istraživanje kvalitete vode rijeke Drine i pokazali javnosti koliko je zagađena. Želimo vidjeti ima li u njoj teških metala, s obzirom na sav plutajući otpad u njoj. Neke organizacije koje nam žele pomoći pronalaze dio financija iz EU fondova ili drugih fondacija u svijetu, ali moramo i mi sami pronaći neke partnere ovdje. Mi smo mala skupina koja je uspjela obraniti rijeku od malih hidroelektrana i pokrenuti inicijativu za zaštitu kanjona rijeke Rzav tj. njeno pretvaranje u park prirode. No kao neprofitna organizacija, ne možemo pronaći desetke tisuće eura potrebne za realizaciju projekata. Mislim da nemamo snagu sami iznijeti ovaj problem jer nije zagađena samo Drina već i mnoge druge rijeke, od Vrbasa i Bosne pa nadalje – ističe Furtula.

Cijeli scenarij podsjeća na onaj s rijekom Jordan koja nestaje u moru ironije: izvor života na suhom Bliskom istoku i svetinja za vjernike triju najvećih svjetskih religija danas je na nekim mjestima gotovo potpuno presušio jer ga uništavaju isti oni kojima je potreban. Izraelci su gradnjom brane preusmjerili dio sebi, Sirijci su isušivanjem pritoke Yarmouk zeznuli Izraelce, a onda su uskočili Jordanci sa svojim kanalima. Čelnici okolnih država ne žele ili nisu u stanju sjesti za stol i riješiti problem, pa je sve opet na leđima običnih ljudi koji su se ujedinili u onome što bi mnogi prozvali borbom s vjetrenjačama. Drina je na sličan način osuđena da nas podsjeća na vlastita prokletstva i suočava s nama samima. Simbol je velikih podjela i krvave povijesti, sačuvane u izrazu o uzaludnom "ispravljanju krive Drine". Na ušću rijeke Lim u Drinu nalazi se tunel Brodar, isti onaj čija je priča o zatočenim vojnicima inspirirala nastanak filma "Lepa sela lepo gore". I danas njen vrludavi tok uzrokuje pomutnju na granici između Srbije i BiH, što iskorištavaju političari i moćnici čije firme ilegalno vade šljunak s obala. Za to se ima volje i načina, ali nema za rješavanje nelegalnog odlaganja otpada ili sukoba oko gradnje novih hidroelektrana.

Jezivi prizori privukli su pozornost stranih medija i organizacija (Foto: Armin Durgut/PIXSELL)

Jezivi prizori privukli su pozornost stranih medija i organizacija (Foto: Armin Durgut/PIXSELL)

Dok se političari svađaju i otimaju za svoj dio kolača, jezivi prizori na rijeci privukli su pozornost stranih medija i organizacija. Dolaze novinari i TV ekipe iz cijelog svijeta, pa je tako ove godine o "sramoti na slikovitoj Drini" i "frižiderima koji plove rijekom" pisao i BBC. Prije dvije godine regiju je posjetila Hannah Lucinda Smith, novinarka Sunday Timesa. "Balkanska ljepotica" koju je svijet poznavao po mostu Mehmed-paše Sokolovića i romanu Ive Andrića sada ju je šokirala prizorima smeća poput planine plastičnih boca čiji latinični i ćirilični natpisi svjedoče o različitim podrijetlima, ali istoj sudbini. No baš kao i jedan drugi prizor koji je obišao svijet – slavna kućica na Drini, ona koju je svojedobno Drina rušila i nosila, pa su je mještani ponovno podizali kao "kućicu na ničijoj vodi", simbol neutralnosti i prijateljstva – volonteri i entuzijasti ne predaju se pred bujicom problema. I baš kao u Andrićevoj misli o tome kako su "sve Drine ovog svijeta krive", kako se "nikad neće moći sve ni potpuno ispraviti" i kako "nikada ne smijemo prestati da ih ispravljamo", njihova borba traje.

- Ne želim priznati sebi i svom narodu da smo nesposobni. Imamo ljude koji se bore i organizacije koje nam žele pomoći. Ljudi nam se javljaju, žele pomoći, uplate donacije onoliko koliko mogu. Prijatelji iz grada nam kupuju opremu za čišćenje, rukavice, vreće, lopate – ističe Furtula.

Na pitanje što ih još motivira na borbu, kaže kako vjeruju da svatko treba dati svoj doprinos mjestu u kojem živi.

- Krenuli smo kao entuzijasti. Još uvijek nas to drži i, što se mene tiče, nikada neće prestati. Pobornik sam velike narodne akcije u kojoj bi se ujedinili gradovi i općine BiH. Da odredimo jedan datum te da svi izađemo van i očistimo našu zemlju – poručuje aktivist.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više