Turski premijer Ahmet Davutoglu prošlog je četvrtka na novinskoj konferenciji obznanio da daje neopozivu ostavku na mjesto premijera i predsjednika vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP). Javno je ostao lojalan predsjedniku države Recepu Tayyipu Erdoganu, rekavši da su se njih dvojica dogovorila da bi za sve bilo dobro da odstupi i da su njihovi odnosi ‘bratski’, pa stoga od njega ‘nikada nećemo čuti da o predsjedniku kaže nešto loše’.
Iako bi se promatračima izvan Turske moglo činiti da je ostavka došla iz vedra neba, tamošnji izvori navode da baš i nije tako. Odnosi Erdogana i Davutoglua već su neko vrijeme bili nategnuti, pa je Davutogluova ostavka kulminacija Erdoganovih nastojanja da premijera, koji se u posljednje vrijeme drznuo voditi nešto samostalniju politiku, stavi na njegovo mjesto.
Šest dana prije ostavke Davutoglu je bio u službenom posjetu Kataru, gdje je s tamošnjom vladom svečano otvorio zajedničku vojnu bazu. No umjesto da mu pošalju čestitke, iz Ankare su mu javili da mu oduzimaju ovlast imenovanja regionalnih stranačkih čelnika. Kako navodi portal Al Monitor, odluku je podržalo 47 od ukupno 50 članova središnjeg odbora stranke, nezadovoljnih činjenicom da je Davutoglu posljednjih mjeseci obavio petnaestak kadrovskih promjena bez da je uvažio Erdoganovog mišljenja. Ti su potezi pak bili reakcija na Erdoganov potez iz prošlog rujna kada je, bez konzultiranja Davutoglua kao predsjednika stranke, u središnji odbor imenovao sebi lojalne ljude.
Dva dana uoči ostavke u turskom medijskom prostoru iznebuha se pojavio misteriozni blog pod nazivom Dosje Pelikan, čiji je prvi tekst anonimnog autora bio žestoki napad na Davutoglua
Nakon toga, dva dana uoči ostavke, u turskom medijskom prostoru iznebuha se pojavio misteriozni blog pod nazivom Dosje Pelikan, čiji je prvi tekst anonimnog autora bio žestoki napad na Davutoglua. Kasnije se ispostavilo da je autor bloga neki Erdoganov konfident, a u tekstu se predstavio kao ‘jedan od onih koji bi žrtvovali dušu za ŠEFA’. Kako navode tamošnji mediji, riječ ‘šef’, koja se odnosi na Erdogana, u tekstu se spominje 73 puta, svaki put velikim slovima, dok se ostatak teksta svodi na nizanje optužbi protiv Davutoglua, koji je proglašen ‘izdajnikom’ i ‘trojanskim konjem zapada’ poslanim da osujeti Erdoganovu namjeru da sustav upravljanja državom izmijeni iz parlamentarnog u predsjednički. Od ‘grijeha’ navode se i Davutogluova podrška zakonu o transparentnosti, nagovaranje ministara osumnjičenih za korupciju da se podvrgnu sudskom procesu, inzistiranje na sporazumu s Kurdima, protivljenje progonu novinara i opozicijskih političara, sporazum o izbjeglicama s EU-om, pokušaj organiziranja sastanka s Barackom Obamom, pa čak i sastanak s njujorškim bankarima i intervju ‘The Economistu’.
Iz nanizanih optužbi dalo bi se zaključiti da je Ahmet Davutoglu uvjereni demokrat i žestoki Erdoganov protivnik, no te kvalifikacije zapravo više govore o Erdoganu i njegovoj nevoljkosti da tolerira čak i natruhe protivljenja, pa se Davugoluova ostavka uvelike tumači kao simbolički završetak Erdoganove transformacije iz navodnog reformatora u potpunog autokrata.
Ahmet Davutoglu bio je, istina, znatno bolji sugovornik zapadnim vođama nego njegov šef. Naročito je bio bitan SAD-u, jer se s njime na pragmatičniji način moglo razgovarati o ulozi Kurda u borbi protiv Islamske države, za razliku od Erdogana, kojemu je represija nad Kurdima uvijek bila prioritet. Davutoglu je bio i kreator sporazuma s EU-om, kojim je u zamjenu za zaustavljanje izbjeglica Turska ishodila ubrzavanje pretpristupnih pregovora, a znalo mu je izletjeti, kao primjerice na skupštini Evropskog vijeća u ožujku, da se ‘protivi bilo kakvim restrikcijama slobode govora’. No on je bio i jedan od tvoraca katastrofalne turske politike u Siriji koja počiva na bezrezervnom podržavanju pobunjenika kako bi se srušio režim Bašara al-Asada, te idejni začetnik koncepta ‘neootomanizma’, širenja i nametanja turskog utjecaja u regionalnoj i svjetskoj politici.
Davutoglu nije nikakav reformist ni liberal, štoviše, vjerno je Erdoganu služio prvo pet godina kao ministar vanjskih poslova, a zatim od ljeta 2014. kao premijer, pa stoga stoji usporedba njega s ruskim premijerom Dmitrijem Medvjedevim, koji je također smatran liberalom, iako je uvijek bio samo Putinova pudlica. Davutoglu je dakle bio uz Erdogana godinama, dok je ovaj zemlju pretvarao u diktaturu, a sada se usprotivio njegovom planu uvođenja predsjedničkog sustava u goloj borbi za moć, jer će se tim planom njegova funkcija svesti na puko ceremonijalnu.
Na sjednici stranke koja će se održati 22. svibnja Erdogan, koji zbog ustavne odredbe nije član AKP-a, svojevoljno će odabrati kandidata za Davutogluovog nasljednika, a tamošnji mediji spominju nekoliko imena, među kojima i ono ministra transporta Binalija Yildirima, nekarizmatičnog ali dobrog menadžera, te ministara energetike i Erdoganovog zeta Berata Albayaraka. Nakon što je temeljito očistio institucije i medije od bilo kakve opozicije, pristupit će zadatku stvaranja ustavnih i zakonskih pretpostavki za uvođenje predsjedničkog sustava, za što će se prethodno morati pozabaviti činjenicom da u parlamentu nema dovoljno ruku za izglasavanje tog prijedloga. To bi mogao učiniti pridobivanjem drugih stranaka, prije svega Republikanske narodne stranke (CHP), koja je unatoč opozicijskom statusu i kemalističkom svjetonazoru nedavno podržala AKP-ov zakonski prijedlog o ukidanju imuniteta parlamentarnih zastupnika, prijedlog koji je prije svega usmjeren protiv zastupnika prokurdske Narodne demokratske stranke. Budući da je i nacionalistički opozicijski MHP također više puta priskakao u pomoć AKP-u kada mu je trebalo dodatnih ruku, nije nezamislivo da Erdogan u parlamentu sakupi podršku za izmjenu ustava. Ne pođe li mu to za rukom, uvijek može sazvati izvanredne izbore. S obzirom na stanje opozicije, činjenicu da je preuzeo kontrolu nad ključnim institucijama i da vanjski faktori, prije svega Evropska unija, nemaju namjeru gurati tursko vodstvo u smjeru demokratizacije, poprilično je izvjesno da će Erdoganov plan biti uspješno realiziran.
