Republika Turska prošle je nedjelje proslavila 100. godišnjicu svog osnutka. Naime, nakon što je revolucionarna Velika narodna skupština svrgla posljednjeg osmanskog sultana Mehmeda VI., 29. listopada 1923. proglasila je republiku, a na njeno čelo izabrala Mustafu Kemala Atatürka. Samo obilježavanje 100-godišnjice prošlo je u relativno tihom ozračju. Kao službeni razlog skromne proslave navedena je izraelska brutalna opsada Gaze, no komentatori ističu i da predsjednik Recep Tayyip Erdoğan nije htio pretjerano slaviti Atatürka: cijelu karijeru sanjao je da će ga nadmašiti, no aktualno stanje Turske nije ispunilo takve snove.
Pod Atatürkovim je vodstvom u ratu za nezavisnost od ostataka carstva sačuvan teritorij današnje Turske. "Otac Turaka" potom je proveo radikalne reforme s ciljem modernizacije zemlje. Sekularizacijom je umjesto islama kao osnovni integracijski princip postao turski nacionalizam, ženama je dano prava glasa i to prije mnogih europskih zemalja, arapsko pismo zamijenjeno je latinicom, šerijat legalnim sustavom po uzoru na zapadne zemlje, a proveden je i niz drugih prozapadnih reformi. Republika je ostala neutralna u Drugom svjetskom ratu, trenutačnih 86 milijuna stanovnika je šest puta više no što je na njenom području živjelo 1913., a od ekonomski nazadne i siromašne države izrasla je do 17. najveće ekonomije svijeta. Članica NATO-a od 1952. godine, danas raspolaže drugom najsnažnijom vojskom pakta te predstavlja važan strateški i geopolitički faktor.
Ipak, Tursku razaraju mučni problemi i nestabilnost, od kojih neki potječu još iz doba Atatürka. Autoritarni sekularizam otuđio je većinsko tradicionalno stanovništvo te se politički islam više puta vraćao na političku pozornicu, posljednji put s Erdoğanom. Otkada je 2003. godine postao premijer Erdoğan provodi svojevrsnu kulturnu proturevoluciju – položaj i prava žena su na udaru, Aja Sofija ponovno je pretvorena u džamiju te jača društvena uloga religije, glorificira se osmanska prošlost. Nakon 1945. zemlja je krenula putem parlamentarne demokracije, no politička kultura obilježena je neupitnom poslušnošću vođi i svemoćnoj državi, pa i nasiljem.
Najveće žrtve Atatürkovog projekta modernizacije kroz nacionalizam su Kurdi, masakrirani još od prvih godina republike. Danas čine približno 20 posto stanovništva. Iako je Erdoğan 2013. prekršio tabu i započeo pregovore s Radničkom partijom Kurdistana (PKK) – ona je 1984. započela ustanak u kojem su ubijeni deseci tisuća, a milijuni raseljeni – od rješenja sukoba nije bilo ništa. "Čak i dok Erdoğan napada Izrael zbog ubijanja beba u Gazi, turski dronovi loveći pripadnike PKK-a po Iraku i Siriji ubijaju žene i djecu", piše analitičarka Amberin Zaman.
Snažna politička uloga vojske rezultirala je čitavim nizom državnih udara i pokušaja državnih udara. U represiji nakon puča iz 1980. uhapšene su i progonjene stotine tisuća ljudi, najvećim dijelom Kurda i ljevičara, koji su kroz većinu povijesti republike izloženi progonima. Iako je nakon pokušaja puča iz 2016. Erdoğan razvlastio vojsku, i dalje važe isti obrasci: ljudska prava se urušavaju, tisuće izabranih političara i aktivista je u zatvoru, a nezavisnost medija je uništena.
Na identitetske i političke rascjepe nadovezuju se klasne nejednakosti i ekonomski problemi. Siromašna resursima, Turska uvelike ovisi o stranom kapitalu i tehnologiji. Posljednjih godina potresa je enormna ekonomska kriza – inflacija trenutačno iznosi 61 posto, a siromaštvo i nejednakost rastu – uzrokovana i Erdoğanovim autoritarizmom.
Ankara je zadnjih desetljeća razvijala ambicioznu vanjsku politiku, vojno intervenirajući u Iraku i Siriji, težeći snažnom utjecaju na Bliskom istoku i sve više se udaljavajući od zapada. Težnje položaju nezavisne velike sile ilustrira i održavanje dobrih odnosa s Moskvom unatoč činjenici da su ostale članice NATO-a Rusiji nametnule oštre sankcije. U usporedbi s ostalim dijelovima nekadašnjeg Osmanskog Carstva postignuća turske republike su impresivna, no strukturne slabosti izgledno će i dalje ograničavati ambicije države i razarati društvo.
