>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Alaturka i alafranga

Jedne zime, možda je bila godina 1960, kad je već svaka kuća imala sahat Insa Zemun, neko je rekao da svi sahati odsad ima da idu alafranga, a nijedan više neće ići alaturka! A Malića je rekla i poslije danima ponavljala da alafranga njoj ‘u kuću neće uići’. Ako alafranga uiđe preko praga, kuća će se povlašiti!

Hoću da sačuvam od zaborava sahat marke Insa Zemun koji je imala kuća Maliće i Šemsa Gudževića iz Graba. To je bio prvi i jedno vrijeme jedini zidni sahat u selu. Imao je dva klobuka za zvonjenje, i kočnicu da zvonjenje prekine. Preko klobuka je išao metalni lučac, to je bila drška da se sahat može nositi i o čiviju okačiti. Sa zadnje strane je sahat imao četiri vijka, dva sa krilcima, dva bez krilaca, za navijanje i podešavanje. Ispod vijaka je bio lučni izrez i u njemu je bila poluga za namještanje sahata, prema znaku minus da ne žuri, prema plus da ne zaostaje. Devet recki je bilo između plusa na lijevom i minusa na desnom kraju toga luka. U Šemsovu kuću su nas odrasli ponekad slali da pitamo ‘koliko je sahata’. Na tome sahatu smo mi djeca ‘učili u sahat’, i kad smo naučili, onda bismo na pitanje starih umijemo li u sahat, odgovarali ponosno: umijemo. Taj su sahat svi zvali Malićin. Ručni sahat je imao rijetko ko, džepna su bila tri ili četiri u selu, jedan je imao moj otac, ostao mu od njegova oca, a zidni je bio samo Malićin sahat. Njega je navijao Šemso, ponekad sinovi Rizo ili Aziz, mi djeca smo ga mogli proučavati iz daleka, približiti mu se previše nismo smjeli, a da mu se ne bismo približavali, pazila je Malića, Šemsova žena, a Rizova i Azizova majka. Malića je prema unučadi bila jako stroga, ispod tavanskog šašovca je uvijek mala dva brezova pruta, a kakva je huja bila, znavala je reći da će nabaviti ljuto (‘ada naljuće!’) pašče da joj ‘čuva sahat od balafurdije’. A sahat joj je pak iz Zemuna donio Hivzo, srednji sin, šofer u Sjenici, kad je sa svojim zelenim kamionom marke Csepel bio u Zemunu.

Taj je sahat išao alaturka. To znači da je 12 sati bilo u prvi sumrak i u prvo jutro. Podne je kad je podne, važniji od podneva su akšam i sabah. Uz Ramazan je najvažnije bilo znati kad zalazi sunce, to jest kad se završi dan posta, da se na vrijeme iftari. Nula sati je dakle negdje kad se dan od noći dijeli. Pola noći je pola noći, a u koliko je to sati, može se vidjeti na sahatu. U 12 sigurno nije, jer se u 12 smrkava ili razdanjuje. Znam da bi ponekad, kad bi neko išao u Pazar, ponio taj Malićin sahat, a ponekad i koji od džepnih sahata, da ih u Pazaru ‘dogna’. Onda nisam znao, a danas znam da je to značilo da sahate uskladi sa vremenom na nekom mjerodavnom sahatu, možda na nekom vakufskom ili na sahat-kuli. U gradovima je taj posao radio zanatlija po imenu muvekit, a gdje se taj u Pazaru nalazio, ja ne znam, ne znam ni gdje bih danas to mogao pitati, ali za ovaj tekst to nije najvažnije. Muvekit je bio stručnjak za kvadrante i lunarno računanje vremena. U djetinjstvu nisam nikad čuo riječ muvekit, ne znam jesu li moji rođaci i znali za nju.

Jedne zime, možda je bila godina 1960, dakle prije 60 godina, kad je već svaka kuća imala sahat Insa Zemun, neko je rekao da svi sahati odsad ima da idu alafranga, a nijedan više neće ići alaturka! Alafranga, znači da će odsad glavni sahat i glavni dakik biti onaj ponoćni sahat i ponoćni dakik. Nije više glavni čas akšam, kad se spusti noć i uz Ramazan pristupi iftaru, nego je pola noći glavna stvar. Kad svi duboko spavaju, to je glavni čas po alafrangi.

Sjećam se lica Šemsova, sjećam se lica Malićina tih dana. Šemso se nije dao previše uznemiriti, imao je on većih briga od alaturke i alafrange . Dva brata su mu nestala u Prvom svjetskom ratu, Aziz i Ćamil, u Galiciji, dva druga brata, Ragip i Ramo, umrla su mlada, četiri Ramove kćeri još su mu bile brige o vratu. Mirno je govorio da će i kad sahati pođu alafranga, zembere od sahata ostat zembere. Zembere, drugdje zemberek, ona je opruga koja pokreće mehanizam sahata. A Malića je rekla i poslije danima ponavljala da alafranga njoj ‘u kuću neće uići’, da je ona neće u kuću pustiti. Ako alafranga uiđe preko praga, kuća će se povlašiti! Neko je tu rekao, pa polako, Malića, sad će svaka kuća da kupi po radio, a svaki radio javlja samo vrijeme alafranga, sve ti je to isto, samo što dvanaest nije kad zađe sunce, nego u pola noći i na podne. Naša hala Malića je rekla da, ako njen sahat ode u alafrangu, onda još samo fali da nabavi rakije, i svi će joj kazati kako nije grehota rakiju piti; ionako po školama učitelji djeci pričaju da nema Boga, i pričaju da nije grehota jesti meso od krmka.

Hala Malića je bila najgorljivija u želji da se cijela Šemsova kuća odseli u Tursku. U Turskoj je imala već nešto rodbine, ali veći dio je bio u Jugoslaviji. Smatrala je da će cijela kuća u Turskoj živjeti sretnije, bez straha od nove paljevine (tako su stari zvali rat!) i od četničkih prijetnji. Od riječi naših iseljenika koji bi dolazili iz Turske na viđenje, ona bi pamtila samo ono što bi oni o Turskoj kazivali pohvalno, a zaboravljala bi da je čula i kako mnogi naši ljudi u Istanbulu rade kao stanični nosači i kako dosta njih na leđima nosi pravi pravcati konjski samar.

Bilo je dana kad se u Šemsovoj kući raspravljalo tako žestoko da se činilo kako će Šemsovi krenuti u Tursku već sutra ujutro, ne rasprodavši ništa od zemlje i ništa od stoke. Onda bi se sve smirilo do nove talandže, pa bi opet buknulo. Krajem godine 1965, kad je već bilo jasno da Šemsove sljedeća jesen neće zateći u Grabu, došao je u selo iz Turske neki mlađi čovjek, na viđenje. Ime mu nisam upamtio, bio je neki daljnji rođak Šemsov, bio je i rođen u Turskoj, imao je dvadesetak godina, dobro je govorio naš jezik, igrao je fudbal za neki tim negdje tamo, pokazivao nam je slike svoje ekipe i sebe u njoj. Spominjao je da u Stambolu ima veliki klub Fenerbahçe, i kako taj igra bolje nego naš Partizan. Mi dječaci smo ga između sebe odmah proglasili budalom. Ostao je dan-dva, i neko ga je od rođaka pitao kako idu sahati u Turskoj. Sahati ka sahati, rekao je: ćik-ćak, ćik-ćak. Ne to, blagoš, nego idu li svi sahati po Turskoj alaturka, ili ima ponečiji da ide i alafranga? U Tursku, ovako je odgovorio, svaki sahat ide alafranga, nema nijedan da ide alaturka! Tu su se i neki umjereniji Gudževići pobunili, pa ga upitali, razumije li on šta ga oni pitaju. Ada, razumijem ja vas, no ne razumijete vi mene: ja sam se u Tursku rodio, svako moj ima sahat oko ruke, imamo sahat i na hastal, i na zid, i sva naša rodbina tako, i svaki sahat ide alafranga, dvanaest je sati u podne i u pola noći: nikako drukče ne idu sahati u Stambol, u Brusu i u cipcijelu Tursku.

Dan nakon što je otišao iz našega sela, svi su se smijali momku iz Turske koji priča da sahati u Turskoj idu alafranga. To ne može biti istina, ama nikako. Da u cijelu veliku Tursku vrijeme ide alafranga, a čak ovamo u našem Grabu da je alaturka! Onda je te zime došao neko iz Pazara i rekao da svi sahati u Pazaru idu alafranga, da Pazarci i ne znaju šta je alaturka. Stari Šemso je tada mahnuo glavom i rekao: kakav zeman, takav i sahat.

Šemsova kuća se iselila u Tursku septembra 1966. U Istanbul, u naselje Küçükköy. Malića je svoj sahat ponijela u pusto Tursko. U pustom Turskom, ona je živjela jedva dvije, a Šemso malo preko tri godine, umrli su i ukopani u Küçükköyu. Ne znam, nisam se ranije sjetio da pitam kako se Malića pomirila s time da joj sahat Insa iz Zemuna usred Stambola ide alafranga. A pomiriti se morala, jer alaturke u Turskoj tada nije više bilo. I ono momče što je došlo iz Turske u Grab nije lagalo da u Turskoj nema alaturke. Mustafa Kemal Atatürk je u velikoj kampanji evropeizacije i modernizacije propisao da kazaljke na sahatima idu alafranga. Alaturka je ostala nama na Goliji da je ne damo, a ni danas ne znam zašto smo je čuvali. Danas je se sjećamo samo nas dvoje-troje, i kad o tome pričamo svojim vršnjacima Pazarcima, oni nas gledaju začuđeno, kao da smo sve to izmislili.

1/2