>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Nagazi po Gazi

Od lanjskog 30. ožujka pa do kraja 2018. u protestima uz granicu Gaze i Izraela vatrenim oružjem je ubijeno 189 ljudi, od toga 35 djece, a ranjeno je 6106 osoba. U izvještaju UN-ove neovisne komisije zaključeno je da ponašanje izraelske vojske ‘može predstavljati zločine kako ih definira međunarodno pravo’

Četiri dana prije parlamentarnih izbora koji su u Izraelu održani prošlog utorka, tamošnji premijer Benjamin Netanjahu na televiziji je izjavio da će – ukoliko peti put bude izabran za premijera – ‘osigurati da Izrael ojača kontrolu nad teritorijem istočno od Jordana’. Ta se sintagma odnosi na Zapadnu obalu, koja bi uz Pojas Gaze i Istočni Jeruzalem trebala sačinjavati palestinsku državu. Iz toga se može zaključiti da Netanjahu ne samo da ne namjerava obustaviti širenje ilegalnih židovskih naselja na tom području, već i da kani započeti daljnju fazu ekspanzionizma koja uključuje de facto aneksiju Zapadne obale.

Ova Netanjahuova izjava bila je namijenjena biračima tvrde desnice, čija mu je podrška nasušno ustrebala nakon što mu je ugled narušen nizom istraga za korupciju, a izgledi za pobjedu na izborima bili ugroženi dobivanjem neočekivano jake konkurencije u Plavo-bijeloj koaliciji bivšeg šefa kabineta Bennyja Gantza i niza umirovljenih vojnih časnika i drugih utjecajnih bivših članova Netanjahuova kabineta.

Izraelske vlasti sustavno su odbijale službene zahtjeve ranjenika da im se dozvoli liječenje izvan Gaze, primjerice roditelji 14-godišnjeg dječaka Zakarije Bišbiša nisu uspjeli dobiti dozvolu za napuštanje Gaze pa je dječak na kraju umro od sepse

Samo nekoliko dana prije izjave koja se odnosi na Zapadnu obalu, u Pojasu Gaze obilježena je godišnjica takozvanog Velikog marša za povratak, koji se od 30. ožujka prošle godine pa do njezinog kraja svakog petka održavao uz granicu Gaze i Izraela. Cilj tog mirnog prosvjeda bio je skrenuti pozornost na uvjete života u Gazi i tražiti da se dozvoli povratak Palestincima, i njihovim potomcima, prognanima 1948. godine prilikom stvaranja izraelske države. Područje je tada napustilo 750.000 ljudi, a Palestinci taj događaj nazivaju nakba, katastrofa. Iako je Opća skupština Ujedinjenih naroda već iste godine izglasala odluku prema kojoj izbjeglice imaju pravo na povratak, pa takav stav ponovila još nekoliko puta, nijedna izraelska vlada tu odluku nije ispoštovala. Posljednja nada u mogućnost ‘rješenja o dvije države’, kojim bi se uspostavila palestinska država s Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom, potonula je pak u prosincu 2017, kada je vlada američkog predsjednika Donalda Trumpa odlučila američku ambasadu u Izraelu preseliti u Jeruzalem, proglasivši ga time simbolički glavnim gradom Izraela.

Rezultat ove izraelske politike prema Gazi, koja je naročito zaoštrena nakon što je tamo na parlamentarnim izborima 2006. pobijedio Hamas, taj je da taj uski obalni pojas dugačak 42 kilometra naseljava dva milijuna ljudi, od čega su čak 75 posto izbjeglice raspoređene u i oko osam golemih izbjegličkih kampova. Pristup vanjskom svijetu izrazito je restriktivan još od ranih 1990-ih, a godinu dana nakon pobjede Hamasa izraelska je vlada Gazu proglasila ‘neprijateljskim područjem’ i nametnula joj zračnu, kopnenu i pomorsku blokadu, kao i restrikcije uvoza i izvoza, zbog čega je prepolovljen BDP. Gaza je danas u potpunosti ovisna o vanjskoj humanitarnoj pomoći, zbog čega su Ujedinjeni narodi blokadu proglasili ‘kolektivnom kaznom’, koja je zabranjena svim međunarodnim ugovorima.

Početkom siječnja 2018. godine palestinski novinar i pjesnik Ahmed Abu Artema na Facebooku je iznio ideju da se uz zaštitnu ogradu koja dijelu Gazu i Izrael održi nenasilni protest kojim će se ukazati na nepoštivanje rezolucije o povratku izbjeglica i na posljedice života u blokadi. Njegova ideja je masovno prihvaćena pa su osnovani koordinacijski odbori i određeno pet lokacija, pozicioniranih na udaljenosti od 700 do tisuću metara od ograde. Pokretu su se pridružile brojne organizacije civilnog društva, kao i većina političkih stranaka, uključujući i Hamas, koji Izrael smatra terorističkom organizacijom. Unatoč različitosti stavova, postignut je konsenzus da protesti moraju biti nenasilni: prvi je održan 30. ožujka prošle godine, a nakon toga i svakog sljedećeg petka.

Izraelska vlada na najavu prosvjeda reagirala je interpretacijom prema kojoj je protest krinka za terorističke aktivnosti u režiji Hamasa, pa shodno tome i jačanjem zaštitne ograde, postavljanjem bodljikave žice i podizanjem dodatnih snajperskih gnijezda. Ministarstvo obrane donijelo je pravila postupanja prema kojima je dozvoljeno pucati u noge ‘kolovođama protesta’, kao i upotreba sile protiv ‘direktnih sudionika u neprijateljstvima’, a ove je mjere zakonitima proglasio izraelski Vrhovni sud.

U Pojasu Gaze, na području veličine Manhattana, dva milijuna ljudi živi u uvjetima zatvora pod vedrim nebom, pod blokadom i opsadom kopnom i morem, s restrikcijama ulaska i izlaska – kaže Sara Hossain

Na prvom protestu okupilo se oko 50.000 ljudi, a događaj je u početku bio festivalskog karaktera, no kako je dan odmicao, prosvjednici su sporadično palili automobilske gume i bacali kamenice u smjeru zaštitne ograde, na što su izraelski snajperisti počeli odgovarati vatrom. Na kraju dana ukupan broj ubijenih Palestinaca zaustavio se na 18, dok su 763 osobe ranjene. Nogometaš Mohamed Obeid, primjerice, pogođen je istim metkom u oba koljena, dok je hodao na udaljenosti od 150 metara od ograde. Šesnaestogodišnji dječak koji je dijelio sendviče pogođen je u lice, zbog čega mu je trajno oštećen sluh, dok je Jusef Kronz, 19-godišnji student novinarstva koji je nosio plavi prsluk s oznakom Press, pogođen u nogu dok je snimao događaj 800 metara dalje od ograde, zbog čega mu je ta noga amputirana.

Svi ovi primjeri, kao i slučajevi ubojstava i ranjavanja koji su uslijedili u narednim protestima, sve do 31. prosinca prošle godine, zabilježeni su u izvještaju Neovisne komisije o protestima na okupiranim palestinskim područjima, koji je objavljen početkom ožujka i u kojemu je zaključeno da ponašanje izraelske vojske ‘može predstavljati zločine kako ih definira međunarodno pravo’. U tom je periodu vatrenim oružjem ubijeno 189, a na isti način ranjeno je 6106 ljudi. Fragmentima metaka i šrapnela ranjeno je još 1576 ljudi, gumenim mecima dodatnih 438 osoba, a direktnim udarcima kantama suzavca još njih 1084. Među ozlijeđenima mecima čak 4903 njih pogođeno je u donje dijelove nogu, što ukazuje na sistematsku praksu. Ubijeno je 35 djece, među novinarima dvojica su ubijena, a ranjeno je njih 48, dok je zdravstvenih radnika ubijeno troje, a ozlijeđeno 192.

Ovaj UN-ov izvještaj napisali su Santiago Cantón, državni tajnik za ljudska prava u argentinskoj provinciji Buenos Aires, koji je ujedno i predsjedao komisijom. Uz njega, istragu su provodile i kenijska odvjetnica za ljudska prava Kaari Betty Murungi i Sara Hossain, odvjetnica u Vrhovnom sudu Bangladeša. Članove komisije imenovao je predsjednik UN-ovog Odbora za ljudska prava, a komisija je provela istraživanje koje uključuje intervjue s 325 žrtava, svjedoka i dužnosnika, kao i prikupljanje 8000 sudskih, medicinskih i drugih dokumenata. Novosti su razgovarale sa Sarom Hossain, koja nam je rekla da su sve zasebne kategorije žrtava – djeca, novinari i medicinski radnici – ‘osobe koje uživaju posebnu zaštitu prema međunarodnom pravu’.

- Osim u slučaju dva incidenta, za koje je komisija zaključila da postoji opravdana sumnja da je upotreba oružane sile mogla biti dozvoljena, prema istim standardima došli smo do zaključka da su sva ostala ubojstva nezakonita prema međunarodnom pravu, u smislu da nije bilo rizika za fizičku sigurnost izraelskih vojnika ili civila, niti da je takva upotreba sile bila nužna ili proporcionalna, kao i da osobe o kojima govorimo nisu direktno sudjelovale u neprijateljstvima. Komisija je također zaključila da su četiri izraelska vojnika ozlijeđena i da su mnogi izraelski civili strahovali, dok im je imovina oštećena zbog puštanja zapaljenih zmajeva i balona od strane nekih prosvjednika - rekla nam je Hossain.

Komisija smatra i da protesti nisu predstavljali borbe ili vojnu kampanju, što znači da se na njih apliciraju međunarodni dokumenti za zaštitu ljudskih prava, te da je dozvoljeno pucanje samo u samoobrani i ako postoji neposredna prijetnja smrti drugih.

Da je izraelska kampanja bila pomno promišljena komisiji je posvjedočio i jedan neimenovani strani novinar, koji im je rekao da je na protestu 14. svibnja, koji je koincidirao s obljetnicom nakbe i svečanim otvaranjem američke ambasade u Jeruzalemu, tijekom cijeloga dana dominiralo ‘polagano, metodično pucanje’. ‘Svakih nekoliko minuta začuo bi se pucanj i netko bi pao. Zatim još jedan pucanj pa ponovni pad, trajalo je satima. Krvava tijela konstantno su odnošena prema ambulantnim kolima, bilo je nadrealno i kao bez kraja, a istovremeno je postajalo normalno jer se događalo neprestano’, rekao je novinar.

U izvještaju je analiziran slučaj u kojemu je jedan palestinski civil ispalio jedan hitac iz puške 70-ak metara od ograde, na što je izraelska vojska odgovorila artiljerijskom vatrom koja je trajala 40 minuta. U tom periodu ubijena je 21 osoba, a ukupno toga dana njih 60, dok je ranjeno 1162 ljudi. Zbog navale ranjenika bolnice su kolabirale, a izvještaj je pokazao i da je u devetomjesečnom periodu protestiranja 21 osoba ostala paralizirana, devet ih je trajno izgubilo vid, a 122 ljudi imalo je amputacije nogu.

Izvještaj komisije cijelo je jedno poglavlje posvetio upravo utjecaju izraelske reakcije na proteste pa pokazao da su bolnice zbog manjka resursa bile prisiljene otkazati 8000 ranije zakazanih operacija. Izvođeni su komplicirani zahvati poput ortopedskih, vaskularnih i plastičnih operacija koji bi, piše u izvještaju, ‘bili izazov za bilo koju zemlju’. Štoviše, izraelske vlasti sustavno su odbijale službene zahtjeve ranjenika da im se dozvoli liječenje izvan Gaze, primjerice 14-godišnjem dječaku Zakariji Bišbišu koji je u svibnju ranjen u trbuh, crijeva, kralježnicu i bubreg. Iako je imao zakazanu operaciju u bolnici u Istočnom Jeruzalemu, njegovi roditelji nisu uspjeli dobiti dozvolu za napuštanje Gaze pa je dječak umro dva tjedna kasnije od sepse.

I prije ove krize zdravstvenog sustava Ujedinjeni su narodi procijenili da će Pojas Gaze već 2020. godine postati mjesto na kojemu se ‘ne može živjeti’. Sara Hossain rekla nam je da ‘na tom području veličine Manhattana dva milijuna ljudi živi u uvjetima zatvora pod vedrim nebom, pod blokadom i opsadom kopnom i morem, s restrikcijama ulaska i izlaska’.

- Odvojeni su od svojih članova obitelji, zabranjuje im se da putuju na posao i da prime zdravstvenu njegu. Imaju jednu od najviših razina nezaposlenosti, ograničen zdravstveni sustav, nesigurnost hrane i manjkav pristup čistoj vodi - kaže ona.

Iako je u pitanju za izraelsku vladu izrazito osuđujući međunarodni izvještaj, Sara Hossain i sama je prilično skeptična u njegove moguće dosege, naročito nakon što je Benjamin Netanjahu ponovno pobijedio na izborima. Ona kaže da je izraelska vlada obećala istražiti tek 11 incidenata, no i da su brojne nacionalne i međunarodne organizacije zatražile da se pokrenu akcije.

- Naš izvještaj može biti temelj za daljnju potragu za pravdom i odgovornošću, kao i za izmjene pravila upotrebe sile izraelskih sigurnosnih snaga. Međunarodna zajednica barem ne može reći da nije bila informirana o tome što se događa - zaključuje Hossain.

1/3