>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Najbezbolnija reforma: ukinuće drugog stupa

Banke zavode ljude lažima da je ta štednja njihova osobna imovina. Ako je osobna, onda možemo birati i kako eventualno reformirati reformu i što učiniti s onim što postoji u fondovima drugog stupa. Narodu treba rastumačiti zašto bi ukinuće drugog stupa u svakom slučaju bila najmanje bolna reforma od svih kojima ga plaše, kaže Guste Santini

Zapljusnuti gotovo unisonom podrškom medija i ekonomista drugom stupu mirovinskog sustava posljednjih tjedana, a kojim preko svojih društava upravljaju privatne banke, zamolili smo nekolicinu od preostalih ekonomskih stručnjaka da sudjeluju u anketi na tu temu. Iznimka je od te struke ovdje jedino Gojko Bežovan s Pravnog fakulteta u Zagrebu, no o tome je proteklih godina govorio više i sadržajnije od goleme većine hrvatskih ekonomista. Ostali naš sugovornici, međutim, dolaze iz institucija kao što su ekonomski fakulteti u Zagrebu i Rijeci ili zagrebački Ekonomski institut, te iz redova nezavisnih analitičara. Oni nisu pristali na potporu drugom stupu koji znači model jedinstvene bankovne otimačine javnih i radničkih vrijednosti, i to u raskošnom arsenalu sličnih oruđa financijske industrije našeg doba. A nešto šira rasprava o tome je nakon 15 godina nadzirane šutnje, kao što je poznato, otvorena tek s neuspješnim pozicioniranjem Ivana Lovrinovića, saborskog zastupnika Mosta. Lovrinović je u međuvremenu potisnut, dakle, a njegovi zahtjevi odbačeni, ali nadamo se da ova anketa – u višegodišnjoj seriji članaka koje su ‘Novosti’ posvetile analizi i kritici drugog stupa – ipak neće biti posljednji trag takvih nastojanja odupiranja diktaturi financijaškoga krupnog kapitala.

Zvonimir Baletić: Špekuliraju našim novcem

Drugi stup mirovinskog osiguranja, kao i zalaganje za njegovo održanje, spadaju zapravo u akciju širenja ideologije privatizacije, s financijskom industrijom kao polugom. To je dakle na neki način istjerivanje države iz određenih funkcija koje joj po prirodi stvari pripadaju, primjerice zbog visokog stupnja solidarnosti koju pretpostavljaju te funkcije, a mirovinski sustav to definitivno jest. Naravno, svatko tko ima višak može se i dodatno osigurati ako želi, ali ovdje je riječ o intervenciji u obavezno i zajedničko kao osnovu sustava i društva općenito. Pritom je, u svim aktualnim reakcijama koje spominjete, riječ o guranju vode na mlin privatnih banaka. Jer uočimo da država nije sasvim istjerana iz tog sustava, nego je ostala kao garant iza tih privatnika za naš novac kojim oni raspolažu na tržištu. Oni ga dijele i njime špekuliraju i naplaćuju skupe naknade i, na kraju, sami odlučuju o glavnim pravilima igre. To su ujedno veoma jeftina sredstva za banke, a igra je skupa za državu, koja se zbog nje sve više zadužuje, tj. zadužuje sve nas. Dio struke pao je u tome kao žrtva propagande, da ne kažem nešto teže, a čemu svjedočimo i posljednjih dana, iako nema znanstvenih dokaza da je drugi stup bolji od prvog. Sredstva bi, nasuprot tome, trebalo usmjeriti prema razvoju kao javnu investiciju i na taj način osigurati opću korist u vidu prihoda koji bi održao i klasični mirovinski sustav aktivnim. Ali državi se uslijed tereta drugog stupa smanjuje razvojni potencijal za budućnost, te će biti i sve manje sredstava za prvi stup, što znači da su banke uspjele smanjiti ulogu države. Uspjele su smanjiti i stupanj solidarnosti među ljudima, natjerati ih da se fokusiraju na svoj izolirani privatni interes, a to će nas kao društvo otjerati u još veću ovisnost o njima – tako objašnjavam pravi cilj te kampanje.

Guste Santini: Iz šupljeg u prazno

Sadašnji model mirovinskog sustava načinjen je po sugestiji Svjetske banke, tako da je dio sredstava iz prvog stupa preusmjeren u drugi stup, što se danas očituje kao prelijevanje iz šupljeg u prazno. Naime, nije bilo i nema dovoljno sredstava za prvi stup, a ovako je deficit samo produbljen i zinula je tim veća rupa. Zato je mirovinska reforma samo drastično utjecala na povećanje javnog duga države, a država pritom još i neograničeno garantira za drugi stup, tj. za privatizaciju investicijskog fonda. Tržišni dio financijskog sustava inzistira da je ta reforma dobra, jasno, pa čak i da treba povećati udio drugog stupa, ali iz pozicije javnih financija pogled je sasvim drukčiji. No valja znati da je komercijalizacija dijela mirovinskog sustava tek izraz neoliberalističkog pristupa organiziranju gospodarstva, posebno financijskog tržišta koje je tako otrglo komad države. To egzistira čak i danas, kad je svima jasno da neoliberalizam ne može biti dobra priča za nerazvijene i zadužene države. No banke zavode ljude lažima da je ta štednja njihova osobna imovina. Pa ako je osobna, onda možemo birati i kako eventualno reformirati reformu i što učiniti s onim što postoji u fondovima drugog stupa. Ukoliko želite zadržati sredstva na osobnoj razini, mogli biste ih prebaciti u treći, dobrovoljni stup, ali za njega ne odgovara država. Ako se pak vratite u prvi stup intergeneracijske solidarnosti, trebali biste steći prava kao da niste ni bili u drugom stupu. No o svemu tome bi prethodno trebalo educirati narod, odnosno informirati ga objektivno i konačno bez obmanjivanja, za razliku od dosadašnje prakse. I rastumačiti mu zašto bi ukinuće drugog stupa u svakom slučaju bila najmanje bolna reforma od svih kojima ga plaše.

Drago Jakovčević: Žrtve smo prevare

Nužno je javnosti najprije objasniti u čemu se sastoji obmana tezom da je štednja u drugom stupu istinska osobna imovina osiguranika. Proces treba razlučiti na dvije faze, prva je akumulacijska, a druga isplatna. Faza akumulacije jest izuzimanje četvrtine sredstava od prvog stupa i usmjeravanje u drugi stup. Fondovi s tom uplatom bilježe i obavezu da se doprinos s kapitalizacijom na koncu prebaci u Mirovinsko osiguravajuće društvo, MOD. Potom MOD-ovi s preuzimanjem kapitalizirane štednje, a to je ta isplatna faza, naplaćuju pet postotaka tog iznosa za svoju naknadu, dok država naplaćuje porez na dohodak koji se registrira tek u ovoj fazi. Ali nitko ne garantira da će štednja za koju izdvajamo novac tad, kad se sve to naplati, biti veća i da će banke zaraditi dovoljno visok prinos da bi se sve to isplatilo. Štoviše, u današnjoj ekonomiji, koju karakteriziraju ciklusi, možemo očekivati veliku krizu svakih desetak godina, što znači i nagli gubitak velikog dijela tih sredstava. Ipak, žrtve smo prevare, jer ne uočavamo kako smo faktički dosad iz proračuna posudili fondovima 55 milijardi kuna, što se naziva i tranzicijski trošak, a prinos iznosi oko 18 milijardi. Razlika, dakle 37 milijardi, jest gubitak prouzročen činjenicom takvog djelovanja fondova, što ujedno znači da nam s ovim ritmom treba još 25 godina da vratimo ono što smo posudili tim bankovnim osiguravateljskim institucijama. Jer vlasnici fondova su banke i one selektivno utječu na poslovanje tim sredstvima, onako kako odgovara njihovu interesu na tržištu. Postavlja se stoga pitanje zašto ne bi država strogo kontrolirala ta sredstva i čitav proces, ako već garantira za mirovine. Jer fondovi i njihovi menadžeri zarađuju ogroman novac na tome, a nikome ništa ne garantiraju osim sebi, niti bi to realno bilo moguće.

Ljubo Jurčić: Natrag u prvi stup

Između svih razloga povećavanja javnog duga i fiskalnog deficita drugi stup mirovinskog osiguranja jedan je od glavnih. Drugim riječima, ukoliko želimo stabilizirati javne financije, buduće obavezne uplate za mirovine treba preusmjeriti natrag u prvi stup. Fondovima i osiguranicima koji to žele ostao bi sadašnji treći stup na raspolaganju, a on funkcionira na dobrovoljnoj osnovi. Tako bismo imali pet posto više prihoda za redovnu isplatu mirovina, a to je zapravo četvrtina izdvajanja. Drukčije bih pričao da se pokazalo da drugi stup ikako može uspjeti, ali pokazalo se da država ne može podnijeti toliko odricanje. Možda bi to imalo osnove da je u startu imala suficit kojim bi se pokrio taj nesretni tranzicijski trošak. To možemo promatrati i kao ekonomsko pravilo: da bi ovakav model uspio, država bi morala imati stalno opipljivo pokriće za odljev pet postotaka od ukupnih 20 posto davanja iz plaća, koliko se inače uzima za kompletno mirovinsko osiguranje. Naravno, ako želimo da nam prvi stup bude na potrebnom nivou, i tek onda se možemo upuštati u drugi obavezni stup. U redu, činjenica je da se s uvođenjem drugog stupa predviđalo da će Hrvatska stopom rasta stvoriti potrebni suficit i pokriti rupu, ali kad se vidjelo da to nije moguće, npr. za pet godina, već je trebalo sve vratiti na staro. A što se tiče fondova, oni su po definiciji špekulativne naravi i tu ne može biti nikakve garancije za uspjeh za sve nas. Kad svakih desetak godina nastupi kriza, njih nema tko spašavati izuzev države. Znači, privatni sektor skuplja kajmak dok ide dobro, a zatim se izmakne. Zato treba znati da prvi stup funkcionira kao stabilizator sustava, a drugi kao njegov destabilizator.

Dragoljub Stojanov: Država gubi suverenost

Nije čudno što je Paul Samuelson rekao da ‘ništa nije nemoguće u jednoj tako neegzaktnoj znanosti kao što je ekonomija’. Po jednim ekonomistima u nas, novac u drugom mirovinskom stupu je privatno vlasništvo i kao takav je nedodirljiv. Neoprostivo je državi posegnuti za tim novcem, jer bi to bila nacionalizacija i ‘komunistička’ otimačina. Po drugim ekonomistima, ‘nacionalizacija drugog stupa’ znači samo povrat sredstva u budžet kako bi se s njima, prvo, upravljalo na drugačiji način, primjeren stanju budžetske krize, i drugo, kako bi se zahvaljujući takvom transferu smanjila budžetska rupa, tj. deficit. Time bi se manje rezale razne druge budžetske stavke. Tko je u pravu, i kako sredstva dolaze u prvi, a kako u drugi stup? U prvi stup dolaze doprinosom osiguranika iz bruto plaće u iznosu od 15 posto. Pa je li ovakav odbitak plaće nacionalizacija privatnog vlasništva u visini od 15 posto plaće ili nije? Doprinosom pet postotaka od bruto plaće sredstva dolaze u drugi stup. Ta sredstva se angažiraju od strane mirovinskih fondova koji njima upravljaju optimizirajući prinos takvog kapitala na tržištu. Prinos može biti zamjetan, ali jednako tako i gubitak. Kao što može i poluprazan budžet ugroziti mirovine iz prvog stupnja. Čini se da u oba slučaja dio privatnog vlasništva odlazi iz ruku osiguranika. S tim što budžetski dio pripada državi koja danas u vrijeme globalizacije postaje veoma nepopularna i kao takva de facto odumire u interesu financijskih institucija, posebno onih iz razvijenih zemalja. Globalizacija je zapravo proces privatizacije svjetskih ekonomskih resursa od strane megafinancijskih institucija i transnacionalnih korporacija, a države imaju sve manju suverenost. Tek u kontekstu takvih promjena može se razmišljati o prvom i drugom stupu.

Gojko Bežovan: Grandiozna podvala

Značajan broj ljudi koji danas zagovaraju drugi stup nije se uopće bavio tom temom. Ekonomisti u okviru obrazovanja ne uče o funkcioniranju sustava mirovinskog osiguranja. Situacija je očita: suočeni smo s medijskim reketom koji seže i do javnoga Hrvatskog radija. HTV je pak jedino zahvaljujući jednoj svojoj odvažnoj urednici napravio otklon, a tome i služe javni mediji, za otvoreni dijalog. No već i Hrvatski radio zove i promovira – vjerujem, po nalogu – ljude iz financijske industrije, one koji brane taj model npr. argumentom da bi sad bilo ‘kukavički’ ukinuti drugi stup. A primjerice i Bugarska ga je lani ukinula, nakon svih koji su to učinili ranije ili su ga barem smanjili, reducirali uplate u njega. I hajde, barem da možemo slobodno birati što ćemo s tim, ali da se ljudima nepristrano predoče činjenice. No teško da će se ova rasprava u dogledno vrijeme nastaviti; sa sudbinom Ivana Lovrinovića u Saboru postaje očito da je krupni kapital definitivno preuzeo kormilo i da ne dopušta dovođenje svog interesa u pitanje. Može se tu i tamo naći krug odvažnih ljudi, ali oni su sistematično osujećeni u djelovanju. Nasuprot tome, u nas je moguće sve i svašta govoriti, pa čak i Željko Reiner evo posreduje izjavom da se treba povećati udio drugog stupa, iako zacijelo ne zna ništa o tome. Vidjet ćemo hoće li se akademska zajednica održati u toj raspravi ili ćemo kao cjelina opet zašutjeti pred takvom grandioznom podvalom kao što je drugi stup. Ta zbog njega nam je čak i PDV povećan, jer ne možemo pokriti tranzicijski trošak, i to je najveći dio priče. Ali naše političke vlasti, u interesu banaka, ne daju da se provede ozbiljna analiza o poraznim učincima drugog stupa. A koji se i individualno već direktno ogledaju u iznosu mirovina prvih osiguranika sa štednjom u drugom stupu, u odnosu na one koji su ostali u prvom stupu.

1/1