Znate li da su Sjedinjene Države jedina, neprikosnovena supersila suvremenog svijeta? Znate li da Amerika ima najbolju vojsku i najbolju policiju (finest force) na svijetu? Znate li da je Atlantski pakt s Amerikom na čelu uvjerljivo nadmoćniji u odnosu na Rusku Federaciju koja u eventualnom otvorenom sučeljavanju ne bi imala ni najmanje šanse? Znate li da su zapadne demokracije, i opet s Amerikom na čelu, daleko ispred Rusije u tehnološkom razvoju? Naravno da sve to znate.

Idemo onda dalje. Znate li da je Rusija hakirala izborni stožer američke Demokratske stranke u kampanji uoči predsjedničkih izbora kako bi minirala očekivanu pobjedu Hillary Clinton? Znate li da je Rusija zloupotrijebila društvene mreže kako bi tajno poduprla predsjedničku kampanju Donalda Trumpa i otvorila mu vrata Bijele kuće? Znate li da Rusija opskrbljuje kompromitirajućim materijalima mrežu WikiLeaks što godinama uspješno skida veo demokracije s antidemokratskog i u sve većoj mjeri totalitarnog bića upravo onih zemalja koje se predstavljaju kao šampioni demokracije i slobode? Znate li da su ruski agenti na tlu Velike Britanije pokušali nervnim bojnim otrovom novičok ubiti Sergeja Skripala, bivšeg ruskog obavještajca koji je radio za Britance, i njegovu kćer? Jeste li čuli da je Rusija izvela hakerske upade u sustav Međunarodne agencije za kontrolu kemijskog oružja dok je ta agencija ocjenjivala materijale o atentatu na Skripalove? Jeste li čuli da su ruski hakeri upali u sustave nacionalnih antidopinških tijela olimpijskih odbora više zemalja baš onda kada nije prošla američka inicijativa da se takvo tijelo ruskog Olimpijskog odbora i dalje drži pod sankcijama? I znate li da iza svega toga, iza hakerskih i kibernetičkih napada na vitalne institucije i sustave niza zapadnih zemalja (uključujući SAD) stoji obavještajna služba ruskih oružanih snaga GRU? Pa naravno da znate. Puni su mediji vijesti o strašnoj prijetnji koja se s Istoka nadvila nad zapadnu civilizaciju. I ne samo mediji, o tome vrlo konkretno, mada bez konkretnih dokaza, govore najodgovorniji političari tih zemalja.

Ako dakle sve to znate, jeste li uočili u svemu tome jednu nelogičnost? Kako je naime moguće da tehnološki, vojno i u svakom drugom pogledu inferiorna Rusija iz dana u dan doslovno terorizira demokratski Zapad? Kako je moguće da to radi zemlja za koju je predsjednik Barack Obama nekom zgodom rekao da je ‘tek regionalna sila’ koja se malo uzjogunila? Kako je moguće da je Obamin potpredsjednik, danas već gotovo zaboravljeni Joe Biden, nakon jedne u nizu optužbi na račun ruskih hakera najavio američki odgovor o ‘kojemu će se čuti’, a da nakon toga nitko ništa nije čuo? Pa onda ostaje tek da se odgovori na jedno jedino pitanje: je li točna fama o nadmoći SAD-a i zapadnih zemalja ili je točna priča o ruskim špijunima-ubojicama i o majstorima novih oblika ratovanja koji nesmetano i nekažnjeno haraju zapadnim svijetom? Jedno i drugo naprosto ne može biti točno. Prije će biti da su scenaristi propagandnog rata protiv Putinove Rusije upali u vlastitu zamku. S jedne su strane pokopali Rusiju, podcjenjivački se i prezrivo odnoseći prema njoj, da bi s druge strane uzdigli fantoma ruske prijetnje ‘slobodnom svijetu’. Događaju se takve stvari i stručnjacima iz Hollywooda koji pišu scenarije za tzv. sapunice. Pa primjerice u 600. epizodi ožive lik koji je ubijen (ili je umro) u 387. epizodi. Onda se izmišljaju novi, sve nevjerojatniji zapleti kako bi se prikrila pogreška. Sve govori u prilog zaključku da smo svjedoci upravo takve priče.

Da je Zapad (a osobito Amerika sa svojih više od 700 vojnih uporišta razasutih diljem svijeta) vojno jači od Rusije, to ne treba posebno dokazivati. Dovoljno je pogledati brojke, kako vojnika pod oružjem tako i pojedinih kategorija naoružanja, o bazama u svijetu da i ne govorimo. I sve je jasno. Ostaje, međutim, nešto što je ipak nejasno, a o čemu zapadni stratezi, čini se, naprosto nisu sposobni voditi računa. To je motiviranost onih u čijim je rukama oružje. Tu se teza o neprikosnovenoj zapadnoj nadmoći počinje pomalo ljuljati na staklenim nogama. Nije tek zgodna anegdota nego je istina da je, nakon jedne prezentacije u Pentagonu koja je dokazivala upravo tu nedostižnu i neporecivu nadmoć Zapada, neki general starije generacije koji je znao ponešto i iz povijesti samo kratko dobacio: ‘Ako su ovi podaci o ruskim snagama točni, onda ne znam kako mi možete objasniti zašto Hitlerov Wehrmacht ne drži danas Moskvu, Petrograd i Volgograd (nekada Staljingrad).’ Nije naime sve u brojevima. No ostavimo taj aspekt, ma kako važan bio, po strani. Vratimo se pitanju svih pitanja: je li istina da je Zapad (SAD) nadmoćan ili je istina da Zapad nije u stanju ni spriječiti ni obuzdati ruski propagandni, hakerski, kibernetički rat što se vodi protiv njega i na njegovu tlu?

Ako javnost u zapadnim demokratskim zemljama povjeruje u optužbe na račun Rusije, onda bi morala početi sumnjati u tezu o nadmoći Zapada. Ako pak počne sumnjati u nadmoć Zapada, doći će do zaključka o nadmoći Rusije. Druge nema. No ako i dalje vjeruje u zapadnu nadmoć, vojnu, gospodarsku, tehnološku i inu, onda padaju u vodu teorije o ruskim urotama i zavjerama (o kojima se svi ‘dokazi’ ionako svode na tvrdnje tipa ‘gotovo smo sigurni’, ‘uvjereni smo’, ‘drugog prihvatljivog objašnjenja nema’). Uostalom, na kojim se temeljima, na kakvim dokazima grade optužbe protiv Rusije, to nikada – barem do sada – nismo doznali. A sva je prilika da i nećemo. Niti ćemo dočekati da se razmišljanja poput ovoga pojave u nekom od tzv. mainstream medija, onih koji formiraju stanovišta javnosti. Zbog toga treba i mogućnost propagandnog bumeranga, ma koliko realna bila, staviti pod znak pitanja. Zapadna je javnost naime već u tolikoj mjeri propagandno preparirana, najjednostavnije rečeno ispranih mozgova, da joj je kategorija logičkog promišljanja postala potpuno strana. Čak i više od toga: onaj koji se usudi posumnjati u ‘našu istinu’, u ono što mi ‘znamo’, trenutačno dobiva etiketu, u blažoj varijanti ‘korisnog idiota’, a u grubljoj ‘ruskog plaćenika’. Pa se zato propagandni bumerang najvjerojatnije i neće obiti o glave onih koji su ga bacili. Koliko god da bi nelogičnost na koju smo upozorili morala biti uočljiva svakome zdrava razuma. I koliko god da nitko na Zapadu ne može dati prihvatljiv odgovor na ova pitanja: zašto američki astronauti (i ne samo oni) uz ruske kozmonaute već godinama putuju na međunarodnu orbitalnu stanicu ruskim raketama? Zašto Zapad pojma nije imao o novim generacijama ruskoga naoružanja koje je Putin najavio (pa su ga gotovo ismijali), a potom i demonstrirao na nedavnim velikim manevrima u Sibiru? Zašto Amerika negoduje, pa i reagira sankcijama kada Sirija, Kina i Indija kupuju suvremene ruske protuzračne sustave S-300 i S-400? Zašto se često udarne senzacije u zapadnim mainstream medijima već sutradan razotkrivaju kao notorne laži, dok ono o čemu izvještava u krugovima zapadnih režima omraženi, a od mnogih zapadnih eksperata i analitičara cijenjeni RT (Russia Today), ne može biti demantirano, već samo dobiva etiketu ‘ruske propagande’? Zašto Rusi nisu likvidirali Skripala dok je bio u nekom od njihovih zatvora, nego su čekali da ode u Britaniju i da tamo živi nekoliko godina, da bi ga tek onda pokušali (bezuspješno) ubiti bojnim otrovom koji, kažu, ubija u trenu? Zašto bi Rusija hakirala instituciju koja istražuje Skripalovo ubojstvo kada mjesecima uporno ponavlja zahtjev da bude uključena u tu istragu, na što Britanija jednako uporno odgovara šutnjom (i recikliranjem optužbi)? Zašto, zašto, zašto?

U nedostatku razumnih i logičnih odgovora na ovaj posljednji set pitanja krije se i odgovor na ono zašto se proturječnost između teze o zapadnoj nadmoći i teze o sve većoj ruskoj opasnosti neće pretvoriti u propagandni bumerang. I zašto ćemo sutra čuti (a većina u njih i povjerovati) nove optužbe o urotničkom radu inferiorne Rusije koji traži otvaranje novih vojnih baza i povećavanje obrambenih proračuna na Zapadu. Pitati nije poželjno. Razmišljati još manje. Mora se vjerovati.