>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Čestvitka

Kada baš svi mainstream mediji od riječi do riječi s Twittera prenesu Plenkovićevu čestitku za Dan slobode medija, šuteći istovremeno o sastanku što su ga s premijerom održali u tajnosti, onda ovu sitnu ilustraciju novinskog jednoumlja treba shvatiti kao logičan rasplet uhodane suradnje – nešto kao nastavak medijske cenzure sredstvima slobodnog izražavanja

Sloboda

Vijest vam je vjerojatno promakla: Andrej Plenković čestitao je prošle nedjelje preko Twittera Svjetski dan slobode medija. Premijerovu čestvitku, doduše, vjerno su prenijele sve utjecajnije novine, televizije i portali – citirajući od slova do slova tweet koji govori o ‘temeljima demokracije’, ‘obogaćivanju društva’ i o tome da ‘pravodobno i točno informiranje javnosti zahtijeva neometan rad bez pritisaka’ – ali tko još ima pažnje za prežvakane fraze? Vijest vam je dakle vjerojatno promakla, a iz premijerske perspektive baš u tome je sva ljepota tvitanja: nema suvišnih pitanja.

Iz novinarske perspektive, međutim, pitanja se množe. Recimo: nije li pomalo ironično da na Svjetski dan slobode medija, kada slavimo bogatstvo javnih stavova i raznolikost novinarskog izvještavanja, baš svi mediji donose u slovo istu vijest, od riječi do riječi i od copy do paste? I nije li masovni prizor medijskih radnika koji po društvenim mrežama opsesivno skupljaju objave poznatih osoba zapravo najpreciznija inscenacija propasti suvremenog novinarstva? Napokon: ako poznata osoba o kojoj je riječ pritom još i upravlja državom, zar se čitava ova naizgled nevažna, kurtoazna čestitka ne pretvara u ogledni primjer dobro usklađene kooperacije medija i vlasti? S jedne strane premijer koji, bez suvišnih pitanja, iznosi jasne stavove: s druge strane mediji koji te stavove prenose kao ‘pravodobne i točne’ informacije. A s treće strane – napokon – javnost kojoj po pravilu promiču vijesti.

Ako se zaključak čini bezrazložno oštar, dozvolite da vas nježno podsjetimo na događaj otprije jedva mjesec i po dana, kada je Andrej Plenković u Banskim dvorima postrojio urednike izabranih i utjecajnih medija da im pojasni što, kako i zašto trebaju govoriti i pisati u vrijeme korona-krize, a o čemu bi vrijedilo biti diskretniji. Uz asistenciju svoje pobočnice za medijske poslove, ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, premijer – isti onaj koji sada tweeta o ‘pravodobnom i točnom informiranju javnosti’ i to ‘bez pritisaka’ – taj je sastanak od javnosti poželio sakriti. Pritisnuti njegovim željama, najutjecajniji hrvatski mediji – isti oni koji sada papagajski prenose Plenkovićeve tvitarije – intimno su druženje poslušno odšutjeli. I šute, složno, evo sve do sada: da informacija nije neplanirano procurila preko nekih portala, nikada ne bismo doznali da je premijer medijskim urednicima davao instrukcije ni da im je ministrica kulture zauzvrat obećavala državne donacije. Samo bismo se, eventualno, blago čudili nad time što vodeći domaći mediji u prvim tjednima pandemije tako uigrano promoviraju optimizam, disciplinu i nepokolebljivu vjeru u rad premijera i njegove vlade.

Zato, kada baš svi mainstream mediji, bez razlike i iznimke, od riječi do riječi prenesu Plenkovićevu poruku kojom im čestita na pravodobnom i točnom informiranju javnosti, šuteći istovremeno o sastancima održanima u tajnosti, onda ovu sitnu ilustraciju novinskog jednoumlja treba shvatiti kao logičan rasplet dobro uhodane suradnje: nešto kao nastavak medijske cenzure sredstvima slobodnog izražavanja. Utoliko, nema razloga brigu ako vam je kojim slučajem promakla vijest o službenoj čestvitci. Sasvim je izvjesno da nije jedina koju ste prošlih tjedana propustili.

Zabrana

Specijalna nagrada za inovativno tumačenje slobode medijskog rada, koju ovom prilikom ustanovljujemo u ‘Neprijateljskoj propagandi’ – nazovimo je, recimo, Nagrada za slobodni medijski pad – ide ipak Hrvatskoj radioteleviziji. Tamo su Svjetski dan slobode medija proslavili zabranom gostovanja predsjednice Sindikata novinara Hrvatske Maje Sever u emisiji Aleksandra Stankovića ‘Nedjeljom u 2’. Obrazloženje HRT-ove uprave – koje je Stanković pošteno i javno prenio – sastojalo se u tome da Sever ne smije nastupati u programu medijske kuće u kojoj je zaposlena, pritom još u emisiji na kojoj radi kao urednica. Predsjednica sindikata novinara – ponešto pojednostavljeno – ne smije javno govoriti jer se, na nevolju, bavi novinarstvom: da kojim slučajem nije novinarka sve bi bilo u redu, ali tada ne bi mogla biti predsjednica novinarskog sindikata, pa ionako ne bi bilo razloga da javno govori. U općoj kulturi ovakve pojave obično zovemo ‘kvaka 22’, u Hrvatskoj ih prepoznajemo kao Prisavlje 3. Ima još: Maja Sever je, na Stankovićev poziv, postala suradnica ‘Nedjeljom u 2’ tek nakon što joj je HRT-ovsko vodstvo, prije dvije i po godine, ukinulo vlastitu emisiju ‘Hrvatska uživo’, jednu od rijetkih medijskih točaka na kojima je ideološki bastion javne radiotelevizije stupao u dodir sa stvarnošću koja ga okružuje. Na kraju ispada – ako smo dobro shvatili – da Sever ne smije govoriti u emisiji na kojoj radi, a na toj emisiji radi zato što joj je prethodno onemogućeno da govori u vlastitoj emisiji. Sasvim dovoljno za uvjerljiv trijumf HRT-a u utrci za novouspostavljenu nagradu ove rubrike, a slutimo da ćemo ih u najužoj konkurenciji zateći i idućih godina jer slobodni medijski pad ekipe s Prisavlja ne pokazuje naznake skorog zaustavljanja.

Rad

Osim dana medijskih sloboda, prošlog se tjedna slavio i Međunarodni praznik rada, a ekipa riječke Evropske prijestolnice kulture obilježila ga je malom Facebook promocijom izdavačke edicije ‘Rad i misao’, pokrenute u sklopu projekta. Biblioteka izgleda izvrsno, studije poput ‘Sablasti tranzicije’ Ankice Čakardić i ‘Postkolonijalne teorije i sablasti kapitala’ Viveka Chibbera itekako su važne, sjajna je stvar što ih imamo. Jedini je problem, naravno, taj što se edicija posvećena radu promovira tek koji dan nakon što je EPK Rijeka podijelila otkaze većini svojih radnika. U jednu malu Facebook promociju stao je tako jedan od temeljnih problema čitavog projekta. Grupa kulturnjaka, upućenih i entuzijastičnih, željela je prijestolnicu iskoristiti kao platformu za propitivanje suvremenih radnih uvjeta i odnosa, tim se odnosima trebao baviti poveći dio planiranog programa, industrijski radnici bili su centralne figure svečanog otvaranja… Ali sama ideja Evropske prijestolnice kulture, tog jednogodišnjeg ciklusa kulturističkog rebrandinga odabranih gradova, u svojoj osnovi počiva na kratkoročnim projektnim aranžmanima, ogromnim razlikama u honorarima, prekarizaciji, volontiranju i sistematskom obezvređivanju rada. Korona-kriza i brutalno, instantno rezanje broja zaposlenih tu su logiku samo ogolili. I zato, od trenutka kada je podijelila 59 otkaza, EPK Rijeka 2020 – dobronamjerno posvećena radu i radnicima – simbolički je mrtva. A na vlastitu nesreću, još uvijek mora – poput zombija – doteturati do kalendarskog kraja programa.

Prije tridesetak godina, u vrijeme kada je tek započinjao karijeru svjetskog filozofskog stand-up superstara, Slavoj Žižek rado je tumačio razliku između simboličke i stvarne smrti poznatim primjerom iz crtića: kada kojot, ganjajući onu napornu pticu, projuri preko ruba litice, još će neko vrijeme trčati u zraku. Tek nakon što zastane i pogleda dolje, shvaća da je gotovo. Povremeno – dodao bi Žižek – one koji su simbolički umrli treba naprosto podsjetiti na to. Ali tko da podsjeti EPK Rijeku ako je vodećim dnevnim novinama, prema javno dostupno podacima, dodjeljivala poslove medijske promocije vrijedne i do pola milijuna kuna, ako je stotine tisuća kuna uplaćivala PR-agencijama poput razvikanog Madisona, ako ju je odnedavno prestao pratiti čak i lokalni Novi list? Još neko će se zato vrijeme održavati okljaštreni kulturni programi, što po birokratskoj inerciji, što zahvaljujući volji i angažmanu onih koji su u projektu ostali, potplaćeni i preopterećeni. Još neko vrijeme vodit će se važne i zanimljive rasprave o radu: još neko vrijeme pretvarat ćemo se da se ne vode u zraku. Još neko vrijeme, valjda, treba odgađati neminovan pad.

Čimbenik

Niz svečanih događanja zaokružujemo 120. godišnjicom Društva hrvatskih književnika kojom se, u intervjuu Hrvatskom slovu, pohvalio predsjednik društva Đuro Vidmarović. Predsjednika posebno brine javna nebriga za stanje hrvatskoga jezika, tog ‘osnovnog čimbenika narodnosne samobitnosti i nacionalne opstojnosti’. Pa se zgraža: ‘Poslušajte kako govore naši novinari na televizijama, radiju ili pišu u novinama i pokušajte otkriti poznaju li dobro akcente, padeže i glagolska vremena?’ E sad – ako ćemo biti gramatički sitničavi – prethodna rečenica može biti izjavna, s obzirom na razinu Vidmarovićeva zgražanja možda čak i usklična, ali upitnikom ne može završiti baš nikako: neobično je kako se brzo oni kojima je najviše stalo do higijene nacionalnog jezika sapletu o vlastite riječi. Svašta se još u slavljeničkom intervjuu zbiva po neistraženim predjelima osnovnog čimbenika narodnosne samobitnosti, riječ ‘država’ sad se pomalja s velikim, sad s malim početnim slovom, govornik neobavezno kliže niz padeže… Ništa bolje, nažalost, ne stojimo ni sa sadržajem razgovora. Predsjednik se prvo prisjeća kako je ‘politika često nasrtala na DHK pokušavajući ga upregnuti u svoja stranačka i ideološka kola’. Čim se priča dotakne slavnih dana stvaranja jedine nam Države, međutim, radosno trči da se upregne sam: podsjeća na ‘prijelomni događaj’ s početka 1989. godine, kada je ‘dr. Franjo Tuđman, član DHK, prvi put javno iznio program demokratskih promjena’, i to upravo u prostorijama društva, e da bi se uskoro brojni članovi spremno uključili ‘u demokratske procese, obnašali visoke parlamentarne i državne dužnosti’… Tako nekako to uvijek biva s opsesivnim čuvarima nacionalnih kulturnih vrijednosti: dok se čini da ljubomorno čuvaju čistoću književnosti i jezika, sami po njoj razuzdano orgijaju. DHK-u zato za rođendan dobronamjeran savjet na dar: manje brige oko ideoloških protivnika, pripazite na neprijatelje iz vlastitih redaka.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1