Spomenik malom borcu
Potrebna je izvjesna doza hrabrosti da bi se u samom centru glavnog grada, pod okriljem noći, poput kakvog ilegalca, prišuljao spomeniku postavljenom prije jedva tjedan dana, pa ga obilno zalio bojom, išarao i pobjegao prije nego što te dohvati policija. Ali ukoliko cijelu tu operaciju ponoviš samo tjedan kasnije – nakon što su se o incidentu raspisali brojni mediji – onda to više nije samo stvar hrabrosti: to je već, naime, street art. Ovotjedno izdanje ‘Neprijateljske propagande’ posvećujemo stoga anonimnom autoru koji je u dva navrata po bisti narodnog heroja Ive Lole Ribara ispisao ušato U: nakon prvog puta možda je bio samo sporedan lik iz crne kronike, nakon drugoga već je tema za ozbiljne kulturne rubrike. Jer ovdje ne možemo dopustiti sebi da se ponašamo poput većine kolega iz medija, kojima svaka ponovljena ustašizacija spomenika po definiciji postaje manje zanimljiva. Niti možemo dopustiti sebi da se ponašamo poput hrvatske policije, kojoj svaka ponovljena ustašizacija spomenika po definiciji ostaje podjednako nezanimljiva. Ovdje se ipak vodimo temeljnim postulatima suvremene umjetnosti, a oni su jasni: jednom je jednom, a dvaput je koncept. U čemu se, međutim, krije tajna umjetničkog koncepta iz parka u Prilazu baruna Filipovića? Što nam je nepoznati počinitelj želio poručiti povratkom na mjesto stvaralačkog čina? Zašto, ukratko – u centru Zagreba, pod okriljem noći, poput kakvog ilegalca – dvaput zalijeva bistu narodnog heroja?
Nakon bezuspješnih konzultacija s eminentnim domaćim likovnim stručnjacima, redom nezainteresiranim da prepoznaju umjetnički potencijal akcije, i podjednako neuspješnih konzultacija s eminentnim domaćim policajcima, redom nezainteresiranim da nam pomognu otkriti autorovu namjeru, prisiljeni smo okrenuti se jedinom što preostaje: Ivi Loli Ribaru. Nije li i on, uostalom – baš poput našeg anonimnog umjetnika – bio ilegalac? Nije li također znao švrljati kasno, noću, samim centrom Zagreba? Nije li – da stvar bude bolja – to činio ranih četrdesetih, u vrijeme kada se ondje po pročeljima zgrada moglo vidjeti kukastih križeva i ušatih U barem koliko i sada? I nije li, naposljetku – evo konačnog ključa zagonetke – u glavnom gradu NDH boravio dvaput? Doista, postoje o tome i svjedočanstva: ‘Često sam se pitao kako se može održati u ilegalnosti toliko karakteristična ličnost’, pričao je kasnije njegov pomagač, odvjetnik dr. Vladimir Velebit, ‘koju su hiljade poznavale s javnih skupova, manifestacija i akcija i za kojim su neumorno tragale fašističke policije svih jezika i uniformi?’ A nakon što je mlađahni sekretar SKOJ-a iz grada izišao u martu 1942., vraća se ondje već u julu, kako bi organizirao Narodnooslobodilački pokret. Ovog puta uz veliku pomoć Steve Krajačića: ‘Nas dvojica u svakodnevnom poslu nismo izbjegavali izlazak i na javna mjesta’, zapisat će poslije drug Brko, prekaljeni španjolski borac, ‘zalazili smo u najpoznatije ustaške lokale kao i u one u njihovoj neposrednoj blizini. Pojedine lokale koristili smo i za razgovor s drugim našim znancima i prijateljima…’ Shvaćate kamo ciljamo: ako postoji način da se protumači umjetnička poruka autora ušatog U2 na spomeniku Ivi Loli Ribaru, onda ju je najbolje shvatiti kao artistički hommage – nešto između posvete i osvete – jednog hrabrog ilegalca drugome. Napokon, baš kao što smo rekli: potrebna je izvjesna doza hrabrosti da bi se u samom centru glavnog grada, pod okriljem noći, poput kakvog ilegalca, prišuljao spomeniku postavljenom prije jedva tjedan dana, pa ga obilno zalio bojom, išarao i pobjegao prije nego što te dohvati policija. I, baš kao što smo ustanovili: ukoliko cijelu tu operaciju ponoviš samo tjedan kasnije, onda to više i nije samo stvar hrabrosti, to je već street art.
Postoji, doduše, u ovakvom tumačenju – naslutili ste možda – jedna sitna nezgoda. Ako se, naime, poskrivećki šuljaš oko spomenika borcu koji je mjesecima spokojno sjedio po najpoznatijim ustaškim lokalima; ako bježiš od policije koja te ni ne traži, dok su za njim tragale fašističke policije svih uniformi i jezika; ako trčkaraš naokolo sa sprejom u džepu, dok je on iz srca Endehazije organizirao narodni pokret komunističkog antifašističkog otpora; e onda, nažalost, nisi ni ono prvo, a ni ono drugo. Onda si nešto sasvim treće: obično, malo, kukavičko smeće. Ili – kako to kažemo stručnom terminologijom, primjerenijom ozbiljnim kulturnim rubrikama – onda si street škart.
Šeranje i šaranje
Iz polja hrvatske kulture prelazimo u sferu srpskog junaštva, a našim policajcima u navodnoj potrazi za zagrebačkim ratnim grafiterom (pre)poručujemo ono što najmanje vole čuti: ugledajte se malo na svoje kolege s istočne strane granice, pogledajte kako su samo učinkoviti. Na otvorenju renoviranog renomiranog Muzeja savremene umetnosti u Beogradu – koje, doduše, kasni lijepih deset godina, ali zato kašnjenje nadoknađuje sedmodnevnim danonoćnim programom po megalomanskoj mjeri predsjednika Aleksandra Vučića, uz autobuse koji besplatno dovoze euforične narodne mase iz svih krajeva Srbije i uz popratne medijske fanfare – srpski su policajci, naime, beskrajno hrabrom i krajnje požrtvovnom akcijom priveli dvojicu opasnih umjetnika-prosvjednika. Uroš Jovanović i Vladan Jeremić, članovi kolektiva Salon nepotkupljivih, skupa s nekolicinom kolegica i kolega navukli su na lica maske s likom Vučića, dijelili namjernicima iz autobusa papire s fotokopijama sendviča pa poželjeli u zgradu unijeti veliki uljani portret Predsjednika pod parolom ‘Vučić – najbolji umetnik’: završili su u postaji. Muzej savremene umetnosti otvoren je, inače, velikom izložbom srpske i jugoslavenske umjetnosti 20. vijeka pod naslovom ‘Sekvence’, a posjetili su ga već visoki predstavnici ministarstava kulture većine postjugoslavenskih zemalja: bez panike, nije bilo nikog iz Hrvatske. Iz perspektive srpske policije sve je, dakle, u najboljem redu, iz perspektive hrvatske države ne događa se ništa, a iz naše perspektive idealno bi bilo organizirati privremenu međudržavnu razmjenu policijskih snaga: u Beogradu bi umjetnici mogli šerati sendviče, u Zagrebu ustaše ne bi mogli šarati biste.
Gori sve
Pjotr Pavljenski ukrajinski je performer koji manjak umjetničke vizije kompenzira viškom provokativnosti: protiv zatočenja članica grupe Pussy Riot protestirao je zašivši sebi usta, protiv političke zloupotrebe psihijatrijskih ustanova odrezavši komad uha, protiv policijskog discipliniranja ruskog društva pribivši čavlom vlastiti skrotum za moskovski Crveni trg, a protiv tamošnje Savezne službe sigurnosti – nasljednice KGB-a – tako što je polio benzinom pa zapalio ulazna vrata njihovog sjedišta, nakon čega je priveden na psihijatrijsko vještačenje, uz očekivana negodovanja brojnih zapadnih medija zbog ‘eklatantnog nastavka komunističkih praksi’… Iz Rusije, konačno, bježi početkom ove godine, i to tek nakon optužbi za seksualno zlostavljanje; azil dobiva u Parizu, a na tom nam mjestu priča o Pavljenskom postaje doista zanimljiva. Konkretno, postaje zanimljiva na pločniku neposredno ispred zgrade Francuske banke, gdje je prije nekoliko dana odlučio ponoviti svoj moskovski performans, ovog puta prosvjedujući protiv kapitalizma i bankarskog sustava: vrata su planula, policija je pristigla pa je umjetnik – pogađate – brzo odveden na psihijatriju. Samo što ovog puta nije bilo medija koji bi za nastavak komunističkih praksi optužili francusku državu.
Serijski program
U ovoj rubrici već smo hvalili odvaljenu animiranu seriju ‘Rick & Morty’ pa zato sada, nakon što je treća sezona gotova, riječ prepuštamo kudikamo utjecajnijim kolegama iz New Yorkera: ‘Posljednju epizodu gledalo je 2,6 milijuna ljudi, među kojima su vjerojatno svi bili napušeni, kao što i priliči crtanom filmu posvećenom veselom nihilizmu, destabilizirajućoj farsi i mahnitom lovu na teksture prostorvremena. Serija, čiju radnju pokreću motivi poput duša klonova i koegzistencije paralelnih svjetova, dotiče se filozofskih pitanja podjednako ozbiljno kao i bilo koji znanstveno-fantastični tekst Julesa Verna, Octavije Butler ili Philipa K. Dicka, s tom razlikom da ‘Rick & Morty’ nešto manje polaže na ozbiljnost, a nešto više na užitak šokiranja…’ Nešto manje nego avanture ludog znanstvenika Ricka i njegovog unuka Mortyja preporučujemo ‘Mindhunter’: najambiciozniji noviji Netflixov projekt, luksuzno produciranu krimi-dramu o FBI-jevim počecima psihološkog profiliranja masovnih ubojica krajem sedamdesetih, koja se ipak gleda prvenstveno kao egzaktna potvrda teze da se kriminalističke serije prvenstveno dijele na kriminalističke serije i ‘Žicu’ Davida Simona. I ovdje, kao i kod Simona, u fokusu je avangardna skupina istražitelja zakopana negdje u podrumu policijske institucije, gdje nitko od njih ništa posebno ne očekuje; i ovdje je ona predvođena likom neprilagođenog detektiva u stalnom sukobu sa sistemom. Samo, dok Simon iz jednostavne žanrovske premise razvija kompleksnu društvenu, ekonomsku i političku panoramu bez televizijskog presedana, ekipa ‘Mindhuntera’ – prevođena Davidom Fincherom u dvostrukoj ulozi producenta i režisera – ne odmiče dalje od fascinacije mogućnostima psihopatologizacije. Ništa strašno: Simonovu ‘Žicu’ ne uspijeva, uostalom, doseći ni sam Simon, iako će njegov ‘The Deuce’ barem još ovoga tjedna – kada završava prva sezona – ostati najbolje što se može izabrati iz recentnog serijskog programa. A glavni kandidati za njegovog nasljednika su dugoočekivana druga sezona prošlogodišnjeg Netflixovog hita ‘Stranger Things’ (dostupna od petka, 27. oktobra), druga sezona BBC-jevog ‘Blue Planeta’ (počinje s emitiranjem dva dana kasnije)… Sve te serije mogu se, naravno, skidati i preko torrenta, ilegalno. Iskustvo gledanja tada je malo jeftinije i nešto uzbudljivije: pirati prate serije, vlasti prate pirate.
