>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet
Piše Tena Erceg

Nevolje s klasom i rodom

Nakon što su istupi holivudskih glumica o seksualnom zlostavljanju prerasli u masovni pokret i doveli do stvaranja savezništava koja prevazilaze klasne razlike, skupina slavnih Francuskinja optužila je američki pokret za služenje interesima ‘najgorih reakcionara’

Kampanja #MeToo, pokrenuta među holivudskim glumicama prije nekoliko mjeseci u cilju podizanja svijesti o seksualnom nasilju i uznemiravanju žena, dobila je početkom siječnja svoju opoziciju s druge strane Atlantika, u Francuskoj, zemlji čija se kultura diči osebujnim pristupom seksualnim slobodama.

Najveća snaga kampanje #MeToo je u tome što je doista neočekivano otišla daleko i u veoma kratko vrijeme otvorila vrata jednoj izrazito osjetljivoj temi – ističe Ankica Čakardić

Holivudska kampanja zakotrljala se u listopadu prošle godine, nakon što su američki mediji objavili svjedočenja u kojima su neke od najpoznatijih američkih glumica moćnog filmskog mogula Harveyja Weinsteina optužile da ih je seksualno ucjenjivao, uznemiravao i zlostavljao dok su pokušavale graditi svoje karijere. Weinstein je izbačen iz vlastite kompanije i iz američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, no skandal je nastavio živjeti vlastitim životom, prerastajući u masovni pokret u kojem su stotine žena počele iznositi vlastita traumatična iskustva s moćnim muškarcima, ne samo iz industrije zabave, već i biznisa i politike, naročito u Velikoj Britaniji i Francuskoj, gdje se također dogodilo nekoliko suspenzija i ostavki.

Kao rezultat kampanje medije su preplavila istraživanja koja potvrđuju da je Hollywood, iako u javnosti doživljavan kao bastion liberalnog duha, zapravo podjednako betonirana utvrda konzervativizma i patrijarhata kao i bilo koja američka zabit. Jedno od tih istraživanja pokazalo je primjerice da polovica od 4000 analiziranih filmova, snimljenih između 1995. i 2015. godine, ne prolazi takozvani Bechdelin test, niz od tri krajnje jednostavna pitanja: pojavljuju li se u filmu barem dvije žene, imaju li obje imena te razgovaraju li u filmu o bilo čemu drugome osim o muškarcu.

Osim seksizmom, recentna istraživanja bavila su se i socijalnim i ekonomskim, odnosno klasnim pitanjima, primjerice ono koje je 2016. provelo Sveučilište Duke o crtanim filmovima u produkciji kompanija Disney i Pixar. Samo četiri posto glavnih likova, pokazalo se, mogli bi se okvalificirati kao siromašni, a tema nejednakosti ‘ne tretira se kao velika stvar’. ‘Pripadnost radničkoj klasi čini vas sretnima, a svatko tko želi ići naprijed i dovoljno je ambiciozna i dobra osoba može to i ostvariti. Pritom se bogati s radošću brinu za sve ostale’, rekli su autori istraživanja pa zaključili da ‘djeca do 12. godine života već uvelike internaliziraju većinu američkih pogleda na klasu – da su siromašni lijeni, a bogati pametni i radišni’.

Nataša Medved smatra da bi se Francuskinje ‘trebale zapitati koji su to uvjeti omogućili njihov profesionalni i društveni status koji im daje mogućnost da u Le Mondeu objave svoj pamflet’

Upravo je pitanje povezanosti klase i roda ono što unosi razdor u progresivnim krugovima, pa se pokretu #MeToo zamjera manjak reprezentativnosti koji proizlazi iz činjenice da je ponikao iz jednog od najprivilegiranijih slojeva društva uopće. Ipak, primjećuje se da je holivudska kampanja već dovela do formiranja važnih savezništava koja prevazilaze klasne podjele i nastoje ujediniti resurse, znanje, slavu i iskustvo u zajedničkoj borbi protiv seksualnih predatora. Najčešće se pritom spominje javna podrška koju je glumicama pružio sindikat Alianza Nacional de Campesinas koji okuplja 700.000 radnica na američkim farmama, među kojima i velik broj nedokumentiranih imigrantica. Osim toga, holivudske zvijezde pokrenule su i projekt Time’s Up kojemu je cilj osnivanje fonda za besplatnu pravnu pomoć siromašnim žrtvama seksualnog nasilja.

Ankica Čakardić, docentica koja se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bavi filozofijom roda i feminističkom kritikom političke ekonomije, Novostima je o ovoj temi rekla da se ‘u posljednje vrijeme prema mnogim, čak i progresivnim politikama, sve teže nedvosmisleno odrediti, pa je takav slučaj i s kampanjom #MeToo’.

- Po mome sudu, najveća snaga ove kampanje jest u tome što je doista neočekivano ‘otišla daleko’ i u veoma kratko vrijeme otvorila vrata jednoj izrazito osjetljivoj temi. Naglasak u kampanji više je usmjeren na žensku solidarnost i prepoznavanje ‘nevolja s rodom’, a manje na viktimizaciju. Mislim da je to sjajno i veoma važno. Zbog individualno-mobilizacijskih kapaciteta i evidentne transklasne solidarnosti ta je kampanja puna političkih potencijala. Ipak, čini mi se da u političkom smislu ona nije otišla dovoljno daleko. Moj eventualni prigovor išao bi u smjeru kritike inherentnog individualizma koji otežava političku, još preciznije kolektivističku mobilizaciju ljudi. A bez kolektivizma, čini mi se, nećemo postići nužne društvene strukturne promjene koje se kreću po rodno-klasnoj liniji - ističe Čakardić.

Početkom siječnja dogodio se neočekivani obrat u kampanji #MeToo, kada je u francuskom dnevniku Le Monde objavljeno otvoreno pismo stotinjak tamošnjih poznatih žena, koje u pismu tvrde da ‘javni progon privatnih iskustava’ stvara totalitarnu klimu u društvu, da je kampanja #MeToo ‘izokrenula slobodu govora naopačke’ te da se mnoge muškarce, samo zato što su nekome ‘dodirnuli koljeno, pokušali ukrasti poljubac ili govorili o intimnim stvarima na poslovnoj večeri’, sada onemogućava da se bave svojim poslom. Napisale su i da američka kampanja i njezina francuska inačica, umjesto da osnažuju žene, zapravo služe interesima ‘neprijatelja seksualnih sloboda, vjerskim ekstremistima i najgorim reakcionarima’, onima koji vjeruju da su žene ‘odvojena bića, djeca koja izgledaju kao odrasli i koja zahtijevaju da ih se štiti’.

Ankica Čakardić peticiju koju potpisuje i slavna glumica Cathérine Deneuve u najvećoj mjeri smatra promašenom, jer se ‘ona tobože poziva na ‘zdrav razum’ i inzistira na pravima muškaraca na ‘seksualnu slobodu’, da tu i tamo mogu ‘neometano zadirkivati’ i ‘kežualno’ pipkati žene’.

- Teza da će ovakve kampanje ugušiti ‘spontanost flerta’ potpuno su rodno neosjetljive i zanemaruju činjenicu da na ‘seksualnom planu’ žene i muškarci u javnom prostoru nisu ni približno ravnopravni. Pitam se radi li se o tome da će muškarci u nekom času morati postati oprezniji u iskazivanju svojih žudnji ili će žene morati postati opreznije u iskazivanju svojih? Bojim se da je riječ o prvom, i nužno je da umanjimo tradicionalno mušku opuštenost u iskazivanju ‘seksualnih sloboda’, e kako bi se žene u javnom prostoru konačno u njima opustile i razvijale ih. Dodatni je problem s ovom antikampanjom da ona dolazi upravo iz Francuske, zemlje koja je izborila opće pravo glasa za žene 1944. godine, a pravo na pobačaj tek 1967. - kaže Ankica Čakardić.

Sličnog je stava i Nataša Medved, direktorica zagrebačkog Centra za ženske studije, koja nam je rekla da je ‘u reakciji stotinjak slavnih Francuskinja nekoliko problematičnih postavki koje su, uostalom, poznate kroz cijelu povijest feminizma’.

- Kada žene upotrijebe kroz stoljeća borbe izboreno pravo glasa i javno dignu glas kako bi progovorile o različitim oblicima ugnjetavanja kojima su izložene u patrijarhalnoj matrici, promptno ih se proglašava mrziteljicama muškaraca. Kada su žene u kampanji #MeToo ukazale na strukturalni seksizam i normalizirano nasilje, slavne Francuskinje, u izjavama kako je zavođenju i ljubavnoj igri prirodna određena doza nasilja, napasnosti i divljaštva, kako nema ničega lošeg u tome ako vam netko, kako romantično, ‘pokuša ukrasti poljubac’ ili vam šalje lascivne SMS-poruke premda vi to ne želite, ili pak da žene koje muškarci u javnom prijevozu seksualno zlostavljaju pipkanjem i trljanjem to trebaju shvatiti kao njihovu seksualnu nemoć, ženama koje su digle svoj glas i prokazale ‘svoje svinje’, što je naziv francuske inačice kampanje #MeToo (Balance ton porc), ponovno se želi oduzeti taj glas pozivajući se na neke anakrone modele ljubavnih, erotskih i seksualnih heteroseksualnih veza - kaže Nataša Medved.

- Umjesto da se zapitaju koji su to uvjeti omogućili njihov profesionalni i društveni status koji im upravo daje mogućnost da u Le Mondeu objave svoj pamflet, one dovode u pitanje i propituju motivaciju tisuća žena koje su proživjele iskustvo seksualnog zlostavljanja da bi ih optužile za ‘smrt erotike’, ‘puritanizam’, čak i ‘totalitarizam’ - dodaje Medved.

Ovo pismo pokrenulo je u Francuskoj cijelu lavinu debata, a mediji su se raspisali o raskolu unutar francuskog ženskog pokreta koji je, kako navode, prve znakove odstupanja od dotad dominantne pozicije koju su izložile Deneuve i kolegice počeo pokazivati u vrijeme seksualnog skandala s tadašnjim direktorom Međunarodnog monetarnog fonda Dominiqueom Strauss-Kahnom 2011. godine. Ministrica za rodnu jednakost Marlѐne Schiappa u međuvremenu je pokrenula zakonodavne promjene kojima bi se kažnjavalo seksualno uznemiravanje žena u javnosti i odredila točna dob za stupanje maloljetnika u spolne odnose.

S druge strane, Christophe Castaner, državni tajnik u francuskoj vladi i šef stranke Republika u pokretu predsjednika države Emmanuela Macrona, izjavio je da se on ‘uvijek boji standardizacije stavova’ i ‘jedinstvenog modela ponašanja, neke vrste amerikanizacije’, čime je izrazio često spominjanju tezu o navodno rastućem utjecaju američkog puritanizma na francusku kulturu.

Nataša Medved naglašava da se ‘u Francuskoj križarski pohod na rod zaoštrio stupanjem na snagu Zakona o istospolnom braku i da je cijelu kampanju protiv ‘rodne ideologije’ još 1990-ih godina osmislio Vatikan kako bi se primarno suprotstavio feminističkim postignućima i onima LGBT zajednice na političkom planu’. Ona smatra da su upravo zato ‘krivo adresirani prigovori ženama u kampanji #MeToo da svojom borbom protiv seksualnog zlostavljanja i nasilja, seksizma i mizoginije, utiru put novom puritanizmu i tako idu na ruku neokonzervativnim nastojanjima te uzdrmavaju notorno seksualizirano liberalno francusko društvo’.

Ankica Čakardić također odbacuje ‘kulturološki’ pristup problemu, smatrajući da umjesto toga treba ‘sagledati logiku iza rodne podjela rada, strukturu obitelji i njezine veze s državom, crkvom i drugim institucijama’.

- S ekonomskom krizom porastao je stupanj obiteljskog nasilja, preciznije nasilja prema ženama. S jedne strane, to je zasigurno motiviralo značajne i velike ženske pobune u posljednjih nekoliko godina, uključujući i #MeToo. S druge strane, kriza reprodukcije inicirala je i čitav niz konzervativnih grupa i kampanji koje inzistiraju na tome da je ženama mjesto u kući i da rađaju, u potpunosti trivijaliziraju nasilje prema ženama i problem usmjeravaju na muškarce kao ‘žrtve’. Naime, oni su u opasnosti, a ne žene. Protiv njih postoji neka ‘ženska zavjera’, pa je stoga jedini izlaz u antifeminizmu. Primjeri takvog antifeminizma šire se od klasične konzervativne ‘obiteljaške’ linije, preko desnice, ženskog alt-right pokreta i ‘našminkanog fašizma’, libertarijanskih ispada i njihove ‘borbe za muška prava’, sve do nekih lijevih krugova koji su sve zabrinutiji za ‘seksualne slobode’ muškaraca. Takve opasne tendencije vidim i u pismu Francuskinja i njihovoj kontrakampanji - zaključuje Ankica Čakardić.

1/2