Novosti

Politika

Obje Srbije protiv nasilja

Na oporbene ulične prosvjede vlast će odgovoriti svojom uličnom verzijom demonstracija, a eksplozivni naboj koje prosvjedi nose namjerava ispuhati izvanrednim izborima. Do izbora se lako može dogoditi da se prosvjedi protiv nasilja međusobno počnu obračunavati

Large daska

Drugi prosvjed Srbija protiv nasilja u Beogradu (foto Amir Hamzagić/ATAImages/PIXSELL)

Dva masovna ubojstva djece i mladih ljudi u Srbiji pokrenula su sezonu masovnih uličnih prosvjeda koji se polako pretvaraju u izbornu kampanju za izvanredne izbore koji bi se mogli održati već ove jeseni. Velike tragedije barem neko vrijeme potaknu zajedništvo i solidarnost u društvima u kojima se dogode, ali masovna ubojstva učenika u Beogradu i mladih ljudi u selima kod Mladenovca već dan-dva nakon što su se dogodila dodatno su produbila političke i medijske podjele u Srbiji koje traju godinama i desetljećima unatrag.

Paralelno s pravosudnom i policijskom istragom koja bi trebala utvrditi individualnu krivičnu odgovornost za počinjene zločine, ali i rasvijetliti okolnosti i objektivnu odgovornost pojedinaca i institucija koje su im svojim (ne)činjenjem doprinijeli, krenula je lavina javnog utvrđivanja kolektivne krivnje te one po zapovjednoj odgovornosti. Međunarodno procesuiranje ratnih zločina počinjenih u ratovima koji su se vodili tokom raspadanja Jugoslavije uspostavili su zapovjednu odgovornost gotovo kao jedinu kaznenu odgovornost i za najteže zločine, što je tisuće krvavih ubojica oslobodilo bilo kakvog kažnjavanja. Umjesto njihovog izoliranja i kažnjavanja zbog zločina koje su počinili, svi ti njihovi zločini u javnosti su na koncu kolektivno pripisivani narodima i državama kojima su pripadali.

Slično se sada događa u Srbiji s beogradskim i mladenovačkim masovnim ubojstvima. Vučićeva naprednjačka vlast odmah se histerično počela braniti od optužbi da je kolektivno kriva zbog zločina kakvih u Srbiji do sada nije bilo, a opozicija joj se odmah pridružila tvrdeći suprotno - da je upravo Vučićev režim rodno mjesto mladih ubojica i njihovih masovnih zločina. U to kolo odmah su se uhvatili mediji uglavnom podijeljeni pro et contra jednih ili drugih. Izvan Srbije takve medijske podjele gotovo da i nema jer uvjerljivo većinski se tvrdi da su Srbiju i njezinu vlast sustigli grijesi iz njihove zločinačke bliže i dalje ratne prošlosti.

Nakon početne usredsređenosti na masovne ubojice i njihove zločine, zaredalo je nizanje svih mogućih društvenih i inih uzroka bešćutnog ubijanja djece i mladih ljudi u beogradskoj školi i na ulicama mladenovačkih sela. U svom tom uzročno-posljedničnom nizanju puno je istine i točnih dijagnoza, ali problem nastaje kad vlast i opozicija te njihova medijska pratnja počinju upirati prstom u stvarne i navodne krivce koji su doprinijeli stvaranju uvjeta da se masovna ubojstva dogode. Pritom je zanimljivo da se u tom nabrajanju uzroka i društvenih okolnosti koje su posijale sjeme zla (od srpskog ratnog nasljeđa i neprocesuiranja ratnih zločina, preko urušenih državnih institucija i sistema, poremećenih i izopačenih društvenih vrijednosti, nacionalizma i šovinizma, kriminala i korupcije, podivljalih medija, do modernih vremena i novih digitaliziranih društvenih mreža) uopće i ne spominju sankcije kojom je zapadni svijet kažnjavao Miloševićevu Srbiju na kraju prošlog stoljeća.

Tko god je, naime, tih godina makar nakratko posjetio Srbiju golim okom mogao je vidjeti kako se srpska država i njezino stanovništvo u borbi za preživljavanjem pod sankcijama prepušta masovnom kršenju zakona i društvenih normi, podvrgavajući se vladavini zakona ulice i sve moćnijim kriminalnim organizacijama, ponajprije onima koje su srasle s represivnim dijelovima državnog aparata, ali i onima kojima su međunarodni kontrolori provođenja sankcija omogućili da švercanjem duhana, nafte i slične robe urušavaju Miloševićevu državnu blagajnu, a istovremeno financiraju aktivnosti njegovih političkih protivnika. Generacije koje su stasale u uvjetima bezvlašća i masovnog kršenja zakona i društvenih normi, najveće su žrtve svega što se tih godina u Srbiji događalo jer su s jedne strane indoktrinirane ratnom nacionalističkom politikom Miloševićeve Srbije u kojoj su i najteži zločini i kriminal bili dopušteni, a s druge strane izloženi sankcijama međunarodne zajednice koje su također prešutno doprinosile stvaranju društvenih normi u kojima su sva sredstva dopuštena u borbi za egzistenciju, ali i protiv Miloševićevog režima.

Stoga je iluzorno bilo očekivati da će se i nakon pada Miloševićevog režima u Srbiji preko noći normalizirati politički i društveni odnosi i norme. Pogotovo kad se i domaće i međunarodne matrice funkcioniranja države i društva iz prošlostoljetnih devedesetih godina stalno obnavljaju i ponovo nameću Srbiji bez obzira koje političke stranke i društvene strukture njome vladaju. Unutarnji i vanjski pritisci Srbiju stalno tjeraju da pleše između mrkve i batine, između normalizacije i demokratizacije njezinih društvenih i političkih odnosa te novih izolacija i sankcija kojima se njezine državne institucije i građani guraju u nove krugove pukog preživljavanja i bezakonja.

Masovna ubojstva i reakcije vlasti i opozicije, medija, bližeg i daljnjeg srpskog okruženja, u samo nekoliko dana su Srbiju iz situacije u kojoj su se njezine državne institucije i društvo morali suočiti i sistemski obračunati s ubojicama i sukrivcima masovnih ubojstava prebacile u stanje u kojem dio parlamentarne opozicije i tisuće građana na uličnim prosvjedima traži "obračun s nasiljem", a vlast također najavljuje svoje ulično demonstriranje "obračuna s nasiljem". Nakon što je prošloga tjedna, na drugoj opozicijskog šetnji "Srbija protiv nasilja", prvom paketu oporbenih zahtjeva pridodano traženje Vučićeve ostavka i smjena čitave SNS-ove koalicijske vlasti, uslijedila je Vučićeva najava raspisivanja izvanrednih izbora već ove jeseni, tri godine prije redovnog roka.

I srpskim političarima je za srce sraslo da društvene i političke krize liječe metodom "na ljutu ranu, ljuta trava", iako pri ruci imaju i drukčija, pomirljivija i efikasnija rješenja. Upravo je druga opozicijska šetnja "Srbija protiv nasilja" na njih ukazala. Opozicija je na njoj pokazala zavidne organizacijske sposobnosti i uigranost kad je tisuće okupljenih prosvjednika mirno i uglavnom u tišini povela beogradskim ulicama s namjerom da ipak na kraju demonstira i sposobnost da blokadom najprometnijeg beogradskog mosta pokaže zube vlasti i najavi i radikalnije poteze ako ne udovolji njezinim zahtjevima.

Opozicijski organizatori prosvjeda osigurali su i njegovo upečatljivo medijsko praćenje, prije svega omogućivši srpskoj redakciji N1 televizije da svoje kamere i reportere rasporedi na ključnim točkama duž prosvjedničke šetnje, pa i na platformi kamioneta koji je predvodio kolonu prosvjednika. Predstavnici opozicijskih stranaka koje su organizirale šetnju građana upravo su s te platforme slali svoje političke poruke, iako su se prethodno suzdržali od političkog obraćanja okupljenim građanima zbog pijeteta prema žrtvama masovnih zločina.      

Televizijski prijenos, međutim, otkrio je i začuđenost i zbunjenost reportera N1 televizije činjenicoma da njihove kamere, osim na prilazima ulicama kojima su se prosvjednici kretali, ne mogu nigdje snimiti policiju. I tamo gdje su je uočili zapravo je blokadom prometa osiguravala neometano odvijanje demonstracija. Čuđenje je doseglo vrhunac kad su organizirane grupe prosvjednika izašle na kolnik mosta i zaustavile iznenađujuće mali broj automobila koji su ga namjeravali preći. Kad je masa prosvjednika zaposjela čitav most, automobila na njemu gotovo da više nije ni bilo, ali nije bilo ni očekivanih kordona policije koja bi ih sprječavala da blokiraju promet. Suzdržanost vlasti i sklanjanje policije izvan vidokruga prosvjednika, stišali su i sve glasnije borbene pokliče pojedinih grupa ratobornijih demonstranata, a masa okupljenih građana u trenu se razišla s blokiranog mosta. Nikakvi kordoni policije ne bi ih i uz primjenu najbrutalnije sile tako brzo i efikasno sklonili s mosta.

No sudeći po organiziranju demonstracija Vučićevih naprednjaka i njihovih koalicijskih partnera, masovnijeg od oporbene šetnje "Srbija protiv nasilja", ali i najavi raspisivanja jesenjih izvanrednih izbora, čini se da je odluka Vučićeve vlasti da suzdržanom reakcijom na opozicijski prosvjed otupi njegovu oštricu, bio tek trenutak njezine lucidnosti. Na oporbene ulične prosvjede, vlast će odgovoriti svojom uličnom verzijom demonstracija, a eksplozivni naboj koje prosvjedi sobom nose, namjerava ispuhati izvanrednim izborima. Do izbora, međutim, lako se može dogoditi da se prosvjedi protiv nasilja međusobno počnu nasilno obračunavati, a tada i policija nužno dolazi u krupni plan televizijskih kamera. Nasiljem iskorjenjivati nasilje, porodit će samo novo nasilje i  još više mladih nasilnika. Kao što se uostalom i do sada u Srbiji i drugdje događalo.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više