>

novosti logo

Društvo Društvo

Opet u banani

Niz autora u svijetu i kod nas upozorava na opasnost nove krize i to najvjerojatnije već 2020. godine. Je li naučena lekcija iz 2008. i priprema li se Hrvatska za crne dane?

U prve tri godine ni kamate ni rate neće se mijenjati. Tom porukom u udarnom televizijskom terminu jedna od banaka sada reklamira svoje stambene kredite. Svoj ‘novi proizvod’. A kad isteknu tri godine? Onda ćemo već nekako, neće valjda biti neizdržljivo, nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, sada je prilika da konačno dođemo do svog stana… Nije to lakomislenost, tako razmišlja većina ljudi, pogotovo kad im je podstanarstva i inog potucanja preko glave. Na tu crtu u ljudskoj prirodi ne računaju banke prvi put. Na hipotekarne stambene kredite u Americi su navučeni ljudi koji objektivno nisu mogli otplaćivati rate kakve su slijedile poslije prve tri godine. Kad je stigao račun, oko devet milijuna njih izbačeno je na ulicu, dok su banke izgubile iznose koji su ugrozili cijeli financijski sustav.

Upravo zbog toga moglo se očekivati da Hrvatska narodna banka odmah reagira, glasno upozori javnost, a možda i zabrani takve kredite. Ali ne, reklama se i dalje vrti. I to iako je riječ o onoj istoj tempiranoj bombi koja je prije deset godina svojom eksplozijom pokrenula svjetsku krizu, prvo u Americi, a onda i u Europi. Račun koji su svojom lakomislenošću i pohlepom stvorile banke morao je platiti cijeli svijet. Dio tog svijeta je i Hrvatska, koja zbog toga još uvijek ne ostvaruje bruto domaći proizvod kakav je imala 2008. (Nema ni onaj koji je ostvarivala prije 40 godina, ali za to su krivi u prvom redu političari.) Suprotno starom pravilu da ekonomske krize izbijaju kad ih se ne očekuje, sada niz autora u svijetu i kod nas upozorava na opasnost da se povijest ponovi, pa najavljuju sljedeću i to najvjerojatnije već za godinu 2020. Je li naučena lekcija od prije deset godina i priprema li se Hrvatska za crne dane? Slučaj kredita koji smo naveli na početku nije jedino što navodi na negativan odgovor. A i to je, nažalost, samo repriza.

Prije gotovo jedanaest godina, početkom studenoga 2007., u samo predvečerje krize, tadašnji predsjednik Republike Stjepan Mesić otvarao je godišnje savjetovanje hrvatskih ekonomista. Pred prepunom velikom aulom opatijskog hotela Adriatic on je tada upozorio kako do nas dospijeva podzemna grmljavina koja je zahvatila financijska tržišta zapadnog svijeta, da sedam od deset Amerikanaca u sljedećoj godini očekuje recesiju koja se mora prenijeti i u druge zemlje i da nas to mora zabrinuti jer smo najviše povezani sa svijetom upravo u financijskom sektoru. Sudionicima savjetovanja, ali i gospodarskom dijelu vlade on je uputio, kako je rekao, pitanje svih pitanja. Što sve možemo očekivati i pripremamo li se za to? Odmah je replicirao vidno revoltirani tadašnji premijer Ivo Sanader apodiktičkom tvrdnjom da to nije istina i da smo mi uvijek spremni na sve što se može dogoditi. A kako su reagirali sudionici savjetovanja? Tragično. Oni su sve to jednostavno prešutjeli. U tri dana koliko je savjetovanje trajalo držali su pripremljena predavanja i govore u kojima o nastupajućoj krizi nije bilo ni riječi. Političari su već pod prvom pauzom sjeli u svoje limuzine i otišli kući. I nisu pogriješili. Rečeno je mnogo pametnih stvari, ali ništa o onome što ih je čekalo u bliskoj budućnosti. Kad je Sanader izgovorio ono čuveno ‘mi smo u banani’, bilo je već za sve kasno.

Hrvatska narodna banka je, doduše, brinula o stabilnosti, ali tako što je čuvala banke od njih samih, ali ne i sve ostale od banaka i njihovih lakomih stranih vlasnika. Ona je gledala na drugu stranu dok se manipuliralo promjenjivom kamatom i deviznom klauzulom, posebno sa švicarcima, i gulila koža s leđa hrvatskih građana. Tada se najbolje pokazalo i što znači rasprodati sve banke strancima. Svatko je u prvom redu čuvao svoju centralu i poslovanje u vlastitoj zemlji, dok se što veći dio računa pokušavao poslati inozemnim filijalama. Pritom se naša narodna banka držala one ‘ne bi se šteli zameriti’ i inače karakteristične za kompradorsku narav naše politike.

Ekonomski analitičari koji sada najavljuju krizu u pravilu se opsežnije ne bave obrambenim mehanizmima koje bi trebala izgraditi Hrvatska. Najčešće se lamentira nad tim što još nemamo euro i što bi kriza mogla odgoditi njegovo uvođenje. Euro bi, vjeruju oni, spriječio banke da povećavaju kamate iznad onih u bogatijim zemljama i time zaštitio hrvatsku ekonomiju. Ali to je, nažalost, mirnodopsko razmišljanje, koje u krizi ne drži vodu. Bolje bi bilo pogledati što se dešavalo u Velikoj depresiji 1930-ih godina, iako tada nije bilo eura. Ali njegovu funkciju u velikom je dijelu zemalja imalo zlato i ono je, kao zajednička valuta, donijelo mnogo više štete nego koristi.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata Europu je zahvatio kaos. To je bilo kao da je netko uzeo svijet u ruke i protresao ga do krajnje pomutnje, opisivao je događaje jedan suvremenik, dodajući da trajne vrijednosti kao što su nekretnine ili dijamanti više nisu postojale, već je sve postalo samo kratkotrajna iluzija. Kad je kaos savladan, najnaprednije zemlje vratile su se zlatnom standardu koji je, međutim, izazvao nove nevolje. Zlato je bilo precijenjeno, bilo zbog pogrešno određenog standarda (tečaja) kao na primjer u Velikoj Britaniji, bilo zbog prevelike razlike u produktivnosti među zemljama. To je pogađalo nacionalne ekonomije i dovodilo do pada proizvodnje. Industrija je razapeta na zlatni križ, glasi jedan novinski naslov iz tog vremena. Dakle, sve kao danas s eurom, pri čemu je grčki, pa i hrvatski primjer najdrastičniji, ali ni stanje u Italiji ili Španjolskoj nije bitno drukčije. Što se tada događalo i što bi se moglo dogoditi i sada? U ono je doba prva devalvirala Švedska, pa je njena industrija odmah počela rasti. Istim su putem pošli i neki drugi. Ali glavni je putokaz bilo uvođenje carina i ukidanje slobode međunarodne trgovine. Čuveni britanski ekonomist, kojeg mnogi smatraju najvećim u prošlom stoljeću, John Maynard Keynes, pisao je 1933. godine: ‘Ideje, znanje, znanost, gostoljubivost, putovanja, to bi po svojoj prirodi trebalo biti međunarodno. Ali roba neka bude domaće proizvodnje kada god je to razumno i moguće na prihvatljiv način. I neka financije budu prvenstveno nacionalne.’ Iste godine Mussolini je izjavio: ‘Sada zakapamo ekonomski liberalizam.’

Donald Trump nije, dakle, izmislio ništa novo kad je ovih dana u Ujedinjenim narodima rekao kako Amerika odbacuje globalizam i zamjenjuje ga patriotizmom. Takav razvoj zapravo se pogrešno veže uz njegovu osebujnu ličnost. Ista je i osnova i potka Brexita, pri čemu britanska premijerka sada pokušava riješiti onu staru zagonetku kako da vuk bude sit, a ovce na broju. Sinonim za globalizam za mnoge je postala Europska unija, koja se raskolila po šavu koji nije Trump izmislio, već ga je samo najjasnije definirao. Na Trumpovoj strani tog šava uz Poljsku, Češku ili Mađarsku stoji i Italija koja se u mnogočemu vraća Mussolinijevoj logici. Ali najveći ulozi gube se u carinskom ratu s Kinom i sankcijama Rusiji, a sada i Iranu. Kad će sve to dovesti do globalne krize, ovisi samo o tome kojom se brzinom gomilaju gubici i začepljuju ekonomski tokovi. Prognoza o godini 2020. mogla bi na kraju ispasti optimistična.

1/1