>

novosti logo

Društvo Društvo

Otpisani spomenici

Spomenici velikanima od bronce trajnijima nisu trebali biti ni postavljeni ako bar dva puta nisu oboreni, rekao je svojevremeno Miroslav Krleža. Da nije riječ samo o još jednoj ciničnoj dosjetki, pokazuje i aktualno rušenje spomenika u Americi

Spomenici velikanima od bronce trajnijima nisu trebali biti ni postavljeni ako bar dva puta nisu oboreni. To je, svojevremeno, rekao Miroslav Krleža u razgovoru s Predragom Matvejevićem. Da nije riječ samo o još jednoj ciničnoj dosjetki, pokazuje se ovih dana u Americi, gdje se ruši čak i spomenik jednom Kristoforu Kolumbu. Zašto? Zato što nije vodio računa da i životi Indijanaca vrijede. Kako dakle shvatiti Krležu? Samo na jedan način. Spomenik je važan tako dugo dok traju sporovi oko ljudi ili događaja kojima je podignut. Nitko danas ne bi rušio, ali ni postavljao spomenik caru Dioklecijanu, iako su ih kršćani nekad toliko marljivo rušili da nije preživio niti jedan jedini.

Stari Rimljani imali su vrlo ekonomičnu praksu. Kad bi se promijenio car, mijenjali su se i njegovi kipovi. Ali ne cijeli, već samo glave, dok bi tijelo ostajalo isto. Konačno, svi imamo ruke i noge. Iznimke (kao što je spomenik Marku Aureliju koji i danas stoji u Rimu) samo potvrđuju pravilo. Stari Grci su spomenike svojim političarima pravili od drveta. A u ono vrijeme nije bilo ni raznih sadolina ni starog motornog ulja kojima bi im se produžio vijek. Dokazujući svoju mudrost, ni Dubrovačka Republika nije dizala spomenike. Osim jednom jedinom čovjeku. Bogatom brodovlasniku i dobrotvoru Mihi Pracatu, koji je sve što je imao ostavio Republici.

Franjo Tuđman, kao predsjednik Hrvatske, u svoju je sobu u dvorima na Pantovčaku postavio Titovu bistu. Kad je u njegovu fotelju zasjela Kolinda Grabar-Kitarović, Tito je šupiran u rodni Kumrovec. I jedno i drugo bila je posljedica trenutačne procjene. Točnije, pokazatelj koliko se u međuvremenu promijenilo stanje u Hrvatskoj. Sam Tito bio je tu najmanje važan. Pogotovo pragmatičnoj gospođi KGK, koja je deložirala Tita u vrijeme kad se oslanjala na šatoraše i gospođu Željku Markić, dok sada, kad se kandidira za visoku međunarodnu funkciju, pokazuje srednji prst Miroslavu Škori.

Sudbina spomenika ne ovisi o ocjeni koju povijest daje pojedincima i događajima, a još manje o povijesnoj istini (u mjeri u kojoj tako nešto postoji), već o trenutačnoj političkoj potrebi. Posebno mudrim nerijetko se smatra političare koji izjavljuju da sporna pitanja iz prošlosti treba prepustiti povjesničarima, odnosno znanosti. Ali kojim povjesničarima? Tvrtku Jakovini ili Josipu Jurčeviću? Ivi Goldsteinu ili Zlatku Hasanbegoviću? Hrvoju Klasiću ili Ivici Lučiću? Svi su oni povjesničari s diplomom, mahom doktori znanosti i sveučilišni profesori, ali njihove su ocjene povijesnih događaja i osoba dijametralno suprotne. One, očito, ovise o njihovim uvjerenjima i političkoj pripadnosti, a ne o nekim znanstvenim istraživanjima. Da bi bilo drukčije, oni bi morali biti sasvim nepristrani, bez osobnih preferencija, pa i bez emocija. Ali čovjek, jednostavno, nije takvo biće. Neki tome streme, pa u velikoj mjeri i uspijevaju. Ali, možda, i iza te tvrdnje stoje samo preferencije ovog autora. I kakva je onda povijest znanost i je li uopće znanost? Takva u kojoj istinu utvrđuje Sabor političkom odlukom (da Hrvatska nije vojno intervenirala u BiH) i u kojoj posebna komisija nakon jednogodišnjeg truda određuje je li pozdrav ‘Za dom spremni’ ustaški. (Odgovor je, naravno, bio pitijski, kao u onoj dječjoj pjesmici u kojoj se kaže: i crno i bijelo, i hoću i neću, i mogu i ne mogu…) Ali Andrej Plenković se ipak izvukao, zahvaljujući prastarom receptu po kojem kad se nešto ne želi riješiti, treba osnovati komisiju.

Jedan stari (već pokojni) povjesničar svojedobno je poučavao ovog autora kako je znanstvena metoda odvajanje činjenica od interpretacija. Ali, nažalost, upravo se činjenice neprestano prilagođavaju (pa i izmišljaju) kako bi potvrdile interpretaciju. Usput, sudbinu sličnu spomenicima imaju i odlikovanja ili titule. Tako je čovjek s najviše dekoracija na prsima i s činom generala postao geodet Vladimir Zagorec, vozač generala Ivana Čermaka, poslije osuđen za pronevjeru, koji je uz sva ostala dobio i odlikovanje za hrabrost, iako bojišnicu nije ni vidio. Šveđani, usput rečeno, dodjeljuju odlikovanja samo stranim državljanima. A Katolička crkva u Hrvatskoj vrlo je hladno primila kanonizaciju Marka Križevčanina, jer je očekivala da papa Ivan Pavao II. podigne Alojzija Stepinca u rang sveca. Zašto ona toliko godina frenetično insistira na Stepincu, pa i uz pomoć izmišljanja povijesti? (Na primjer, da su ga komunisti trovali.) Grubo rečeno, o Stepincu zapravo uopće nije riječ. Mnogi od hrvatskih biskupa (naravno, ne svi) smatraju da bi kanonizacijom Stepinca bila legitimirana i njihova, nerijetko ustašoidna politika. Oni vode kampanju zbog sebe i svojih uvjerenja, a povijest je opet žrtva politike. Lako je zaključiti da Vatikan to zna, pa usprkos inflaciji svetaca (ne stvara vjera svece, već sveci vjeru, kaže Camus) već treći papa uzastopce ostaje gluh na sve njihove zahtjeve i apele.

Hrvatska je u prvim godinama samostalnosti, zahvaljujući dobrim dijelom i političkoj klimi uspostavljenoj ratom, uklonila skoro sve partizanske spomenike. Bilo ih je oko tri tisuće, od seoskih ploča do vrhunskih djela svjetske suvremene umjetnosti. Zajednički nazivnik bilo je brisanje svega što je podsjećalo na Jugoslaviju. S prevođenjem povijesti na novi kod ipak ide teže, to se ne može obaviti samo šakom plastičnog eksploziva, zbog čega politička scena u Hrvatskoj postaje sve nervoznija. Posebno pred izbore, kad se i političari moraju legitimirati. Imovinskom karticom i odnosom prema prošlosti.

A ona je zaista ambivalentna, posebno kad se počne mjeriti današnjim metrom. I ban Jelačić mogao bi ispasti ratni zločinac, zbog onoga što su njegove trupe radile u Mađarskoj. Belgijanci imaju takav problem sa svojim kraljem Leopoldom II., koji je od svoje zemlje stvorio modernu državu i bio, što bismo mi rekli, pravi otac domovine, dok je u Kongu bio najokrutniji kolonizator u doba okrutnog kolonijalizma. Kad su Belgijanci ušli u Kongo, on je imao oko 20 milijuna stanovnika, kad su morali otići, Kongoanaca je ostalo samo desetak milijuna. I to usprkos poslovičnom afričkom natalitetu. Kako dva lica Leopolda II. pomiriti sa spoznajom da i životi crnaca vrijede?

Sjajni Jurica Pavičić u eseju na tu temu u Jutarnjem listu našao je jedan mogući odgovor. U Beču su zadržali ploču koju je postavio Hitler u spomen na nekadašnjeg gradonačelnika Karla Luegera, kojeg je zbog otvorenog i aktivnog antisemitizma čak priznavao kao jednog od svojih uzora. Ali Lueger je, istovremeno, bio i gradonačelnik koji je pretvorio Beč u moderan grad. Preko Hitlerove ploče postavljena je još jedna od prozirnog pleksiglasa, na kojoj stoji i ta druga istina. Dakle, spomenike ne treba rušiti, već im dodati i drugu stranu medalje. S obzirom na prirodu povijesne istine, pa i toga da medalja rijetko ima samo dvije jasne strane, ovaj autor se ipak priklanja praksi koje se držala Dubrovačka Republika.

I na kraju opet Krleža. Dolazi mu jednom prilikom Enes Čengić (’S Krležom iz dana u dan’) i kaže da je bio na nekom skupu gdje su falsificirali povijest. Ali Enese, odgovorio mu je Krleža, pa cijela povijest je samo jedan veliki falsifikat.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1