>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Mirna Jasić

Otpor Zagrepčanki potkraj NDH

Grupa istraživača mapirala je točke borbe u Zagrebu protiv ustaškog režima, s posebnim naglaskom na ulogu žena posljednjih mjeseci ilegalnog rada u gradu. ‘U Zagrebu 1945., kada gotovo cijela zemlja živi u ruralnim predmodernim i patrijarhalnim uvjetima, najvažnijom političkom organizacijom u gradu rukovode žene’, kaže povjesničar Josip Jagić

Projekt ‘Kartografija otpora: povodom 70. obljetnice oslobođenja Zagreba od fašizma’ zajednički je istraživački rad grupe aktivista i aktivistica, povjesničara/ica i kustosa/ica, koji okuplja Ivanu Hanaček, Josipa Jagića, Gorana Korova, Lovru Krnića, Anu Kutlešu, Milenu Ostojić, Krunoslava Stojakovića, Stefana Treskanicu i Vesnu Vuković.

‘Kartografiju otpora’ čine urbani seminar, više javnih tribina i istraživanja, a pojavljuje se u kontekstu obilježenom dvjema dominantnim tendencijama koje, kada se govori o interpretaciji naše povijesti između 1941. i 1945. godine, možemo nazvati desnim revizionizmom i deklarativnim antifašizmom. Cilj projekta je spasiti političku supstancu domaćeg antifašističkog pokreta – borbu za društvenu pravdu i egalitarnije društveno uređenje. Kako je navela Milena Ostojić, motivacija za projekt je proizašla iz želje, ali i političke potrebe za aktualizacijom pozitivnog sadržaja antifašizma u suvremenom kontekstu. Dakle ne samo antifašizma kao reakcije na historijski fašizam i njegove suvremene inačice, nego i društvenog odnosa koji takav otpor čini mogućim.

- Zanemarimo li sve glasniji nacionalistički i desničarski revizionizam, antifašizam se danas uglavnom zaziva u obranu ljudskih prava fragmentiranih i doista ugroženih manjina ili tek na važne obljetnice. S druge strane, antifašizam se pojavljuje i kao svojevrsni žal zbog uništavanja ‘apstraktne ljepote’ antifašističkih spomenika, bez obzira na njihov politički i društveni naboj. Dakle i ono rijetko pozivanje na antifašizam uglavnom ima palijativnu ili komemorativnu funkciju, ako već ne upada u računicu političkog cjenkanja u predizbornoj godini. Važno nam je zato aktualizirati djelatni antifašizam, historijsko iskustvo solidarne i kolektivne borbe protiv opresije i eksploatacije, ali i za pravednije i egalitarnije društveno uređenje. Stoga je fokus istraživanja stavljen na otpor koji seže još u doba radničkog organiziranja tridesetih godina i na razgranatu i postojanu mrežu solidarnosti, naročito Narodnu pomoć koja Zagreb, uz već opjevane herojske akcije ilegalaca, zaista čini nepokorenim gradom - kaže Milena Ostojić, članica Mreže antifašistkinja Zagreba.

Važno nam je aktualizirati djelatni antifašizam, historijsko iskustvo solidarne i kolektivne borbe protiv opresije i eksploatacije, ali i za pravednije i egalitarnije društveno uređenje. Stoga je fokus istraživanja stavljen na otpor koji seže još u doba radničkog organiziranja 1930-ih i na razgranatu mrežu solidarnosti, naročito Narodnu pomoć - govori Milena Ostojić, članica MAZ-a

‘Kartografija otpora’ je pothvat upravo u smjeru istraživanja društvenog i političkog konteksta oslobođenja Zagreba i posljednjih mjeseci NDH, koji će se posebno tematizirati u dvjema od tri ovotjedne tribine. Treća tribina u sklopu projekta bavit će se ‘Narodnooslobodilačkom borbom i politikom povijesti’. Josip Jagić, povjesničar i član Mreže antifašistkinja Zagreba, navodi da je do danas objavljeno nekoliko važnih i kapitalnih djela na tematiku Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Međutim, smatra da su dosadašnji pristupi povijesti Drugog svjetskog rata bili poprilično neadekvatni.

- Sasvim sigurno da današnja distorzirana slika povijesti Drugog svjetskog rata, koja je posljedica revizionističkih pokušaja rehabilitacije određenih dijelova NDH s jedne i relativizacije NOB-a s druge strane, proizlazi iz specifičnih i realnih odnosa moći u našem društvu. Nevjerojatan je taj paradoks da je politički sistem Jugoslavije ulagao velik napor da prikaže svu širinu, dramu i veličinu NOB-a, a ono što je izašlo, u generalnim crtama, jedna je siva, okoštala i muzealizirana naracija NOB-a koju više nitko nije doživljavao ozbiljno - kaže Jagić.

- Bez obzira na sve očite objektivne i subjektivne deficite te historiografije, tijekom tih godina izdavana su neka od nezaobilaznih memoarskih dijela s nevjerojatnom dozom kritičnosti, izdani su tomovi izvorne građe, kao i nekoliko danas izuzetno vrijednih sinteza. Usporedimo li, na načelnoj razini, tu memoarsku građu i njezinu dozu kritičnosti prema pojedinim dijelovima NOB-a s današnjim memoarskim pristupom Domovinskom ratu, ispada da je današnji pristup zadnjem ratu puno više hagiografski. Paradoksalno je to da se danas u određenim krugovima Jugoslavija denuncira kao totalitarna, a ovo što danas živimo trebao bi biti nešto kao krajnji izraz slobode - dodaje Jagić.

U sadašnjem dijelu projekta istraživačka grupa fokusirana je na politički, vojni i društveni kontekst posljednjih mjeseci NDH i oslobođenja Hrvatske. Općenito, atmosfera tih mjeseci pruža dobar uvid i objašnjava strukturu, dimenzije i intenzitet otpora.

- Jedan od ciljeva našeg istraživanja jest pokušaj ulaska u materijalnu svakodnevicu stanovnika Zagreba u posljednjim godinama rata: kako se prosječan građanin snalazio u okviru opće psihoze, oskudice i terora. Htjeli smo pokazati kako se mijenjala urbana dinamika Zagreba, grada koji je sa 210 tisuća stanovnika 1941. skočio na njih 500 tisuća 1944. i 1945., od čega je bilo 80 tisuća Nijemaca i članova aparata njemačkog Reicha, i kako su u takvim uvjetima djelovali zagrebački ilegalci - objašnjava Lovro Krnić, član Mreže antifašistkinja Zagreba.

Istraživačka grupa naglasila je i ulogu žena posljednjih mjeseci ilegalnog rada u Zagrebu.

- Interesantno je kako uvjeti represije režima NDH mijenjaju rodnu sliku ilegalne borbe u Zagrebu. Dakle tih posljednjih pet mjeseci rata NDH je ideološki potpuno bankrotirala. Rijetko je tko od običnih građana prihvaćao njeno postojanje. U takvim uvjetima NDH je dodatno pojačavala ulogu svog represivnog aparata koji je u Zagrebu funkcionirao do samog kraja rata, jer je uslijed sveopćeg povlačenja u njemu bio velik broj njemačkih vojnika, ustaša i funkcionera NDH. Uslijed te radikalizacije represivnog aparata, koji se manifestirao gotovo svakodnevnim hapšenjima po gradu, muškoj osobi bilo je gotovo nemoguće da preživi na ulicama grada, odnosno da ne bude legitimiran i kasnije najčešće prokazan kao ilegalac. U tim uvjetima skoro cijelu organizaciju iznose ženski članovi. Žene su uvijek bile važan dio ilegalnog pokreta u Zagrebu, a sada su gotovo samo one imale ključne pozicije na terenu - kaže Jagić.

Istraživači su naveli nekoliko primjera ilegalki koje su dale nemali doprinos otporu na samom kraju rata. Recimo, Živka Bibanović Nemčić, jedna od aktivistica, bila je glavna instruktorica Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske. Paola Martinčić-Seka bila je instruktorica za rajonske komitete, a nakon što je uhapšena i likvidirana zamijenila ju je Josipa Žanić-Silva. Danica Kleme-Smilja bila je sekretar gradskog Mjesnog komiteta i stradala je kada je komitet provaljen. Slava Urbančić-Hojka, u čijem je stanu bio arhiv ilegalnog pokreta, bila je glavni kurir, a s obzirom na tu funkciju ujedno i jedna od najvažnijih ljudi u gradu. Ljerka Kirac-Dulčić posljednjih je šest mjeseci rata provela na tavanu kuće na Trešnjevci, emitirajući putem radiostanice vijesti iz grada u Oblasni i Okružni komitet.

- Te su žene, uz nekolicinu svojih drugova, manje-više rukovodile cijelom zagrebačkom organizacijom, koje više u gradu toliko i nije bilo jer je bilo jasno da će grad osloboditi jugoslavenske armije, koje su prema njemu stupale punom parom. No bez obzira na to, ilegalnom pokretu, koji u tom trenutku i nije imao centralnu stratešku važnost, uspjelo je zaštititi sve ključne infrastrukturne objekte u gradu i na taj način omogućiti da se život vrlo brzo normalizira. U Zagrebu 1945., kada gotovo cijela zemlja živi u ruralnim predmodernim i patrijarhalnim uvjetima, najvažnijom političkom organizacijom u gradu rukovode žene - zaključuje Josip Jagić.

Urbanom turom ‘Punktovi otpora: Zagreb 1941-45.’, u organizaciji Baze za lokalno osvježavanje kulture [BLOK], ‘Kartografija otpora’ ima namjeru obuhvatiti lokacije otpora u gradu i na neki ih način mapirati. Riječ je primjerice o ilegalnim tiskarama, punktovima na kojima su se održavali sastanci i na kojima se prikupljao razni materijal, ali mapiranje će obuhvatiti i lokacije vezane uz represivni aparat NDH i okupatora, te mjesta otpora i ilegalnih akcija.

- Za funkcioniranje NOP-a najnužniji su bili ilegalni kanali kojima se putem Narodne pomoći/Narodnooslobodilačkih odbora skupljao sav materijal potreban za rad ilegalnih tiskara u gradu, ali i potrepštine poput hrane i medicinskog materijala za partizane. Velik je broj ljudi koji nisu bili komunisti, ali su zbog želje da doprinesu borbi protiv okupacije ustupali svoje stanove, obrtničke radnje i gostionice za sastanke ilegalaca i skupljanje potrepština za NOP - kaže povjesničar Goran Korov.

Zašto im je zanimljiva baš Narodna pomoć u političkom i u historiografskom smislu, pojasnio je povjesničar Stefan Treskanica.

- Naš pristup pokušava adekvatno zahvatiti jedno kompleksno i važno iskustvo naše moderne povijesti, bez podilaženja logici monumentalnosti koja je dugo pratila NOB, a koja je klasični problem historiografske produkcije. Riječ je o svojevrsnoj ‘deenobeizaciji NOB-a’ - govori Treskanica, parafrazirajući Snježanu Koren iz nedavnog intervjua.

- Narodna pomoć tu idealno uskače jer nudi ljude od krvi i mesa, ljude odozdo, naizgled nebitne i na naizgled jednoličnim zadacima. Riječ je o jednom velikom aparatu, žilavom, gipkom, koji na sebe veže hiljade ljudi, koji se ruši i opet se obnavlja, ali baza mu je stabilna. Narodna pomoć vezivala je ono što se u literaturi i tadašnjim izvještajima naziva ‘simpatizerima’, ‘aktivistima’, ‘poštenim i čestitim (ali politički neizgrađenim) ljudima’, u biti vezivala je čitav antifašistički dijapazon i bila frontovska organizacija u najčišćem smislu. Narodna pomoć predstavljala bi privilegirano mjesto istraživanja onoga što je Mirjana Gross na jednoj konferenciji o radničkom pokretu u Zagrebu 1968. godine naznačila kao važno, a što je, uz vrijedne izuzetke, uglavnom ostalo neistraženo. Riječ je o pomaku fokusa s radničkih prvaka, deklaracija i uskog partijskog rukovodstva (‘zbir sastanaka i konferencija’) na ‘istraživanje masa kao pokretača društvenog razvoja’. Također, čini mi se da se sva drama i širina pokreta otpora, odnosno sve krajnosti i svi ulozi najbolje vide upravo na primjeru ove organizacije i ovog tipa rada - kaže Treskanica.

Također, opisuje sudbinu dviju aktivistica, Marije Vice Balen koja je ispod djece u kolicima prevozila bombe preko ustaških mitnica i Marije Žanić (kurirka i tvornička radnica) koja je stalno bila spremna skočiti pod tračnice ako naiđe neprijatelj, kao primjere tog tipa otpora. Marija Žanić je rekla: ‘Kad god sam molila da bih ostala u partizanima, uvijek sam dobila odgovor da smo mi sretni i da nam se ništa neće dogoditi u Zagrebu. Ta vožnja kradomice bila je za moj pojam teža nego borba s puškom u ruci.’

‘Ostanite u Zagrebu, niste kompromitirani’, to je bila lozinka jedne mučne, ali ‘sretne’ sudbine, standardni refren u ovakvom tipu borbe i organizacije. Život je pritom bio vrlo jeftin. Navodimo samo nekoliko primjera teških uvjeta borbe u Zagrebu. Juraj Bocak, asistent na Medicinskom fakultetu i osnivač domaće funkcionalne ortodoncije, izašao je iz Partije kada se postavila nužnost oružane borbe, ali je i dalje obavljao logistički rad. Zbog toga je i uhvaćen te ubijen u Jasenovcu. Zvonko Kavurić, jedan od naših naprednih urbanista, član Radne grupe Zagreb, hrvatske i jugoslavenske sekcije CIAM-a (Međunarodni kongres moderne arhitekture) i statičar Cvjetnog naselja – uzor modernističkog kvarta za radnike i činovnike u doba kada se iza pruge živjelo ‘kao u Kongu’ – obješen je 1944. u Zaprešiću zbog prikupljanja pomoći i rada u okviru Mjesnog NOO-a. Tatjana Marinić, od međuraća aktivna u Narodnoj pomoći, preživjela je mučenje i dočekala živa konsolidaciju vlastite službe, socijalnog rada, u okviru onoga što bismo uvjetno mogli nazvati socijalnom državom između istoka i zapada. Prema riječima Stefana Treskanice, Narodna je pomoć i stoga dobra ulazna točka za trasiranje isprekidanih kontinuiteta domaće socijalističke modernosti.

Niz tribina i didaktička šetnja

U sklopu projekta ‘Kartografija otpora’, u organizaciji Rosa Luxemburg Stiftunga Southeast Europe, a u partnerstvu s kustoskim kolektivom [BLOK], organiziraju se i prigodna javna događanja. Prva u nizu bit će tribina ‘Nepokoreni grad – Zagreb u antifašističkoj borbi 1941-45.’ koja će se održati 7. maja u 20.30 sati u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Preradovićevoj 5, na kojoj sudjeluju povjesničarka u mirovini Branka Boban i Goran Hutinec s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, uz moderaturu Josipa Jagića iz Mreže antifašistkinja Zagreba (MAZ).

Urbani seminar odnosno didaktička šetnja odabranim lokacijama organiziranog otpora okupiranog Zagreba, kao alternativa tradicionalnim komemorativnim praksama, pod nazivom ‘Punktovi otpora: Zagreb 1941-45.’ održat će se u subotu, 9. maja u podne, a okupljanje je na Trgu žrtava fašizma. Na seminaru sudjeluju Josip Jagić, Goran Korov, Lovro Krnić, Stefan Treskanica, te Ivana Hanaček, Ana Kutleša i Vesna Vuković iz BLOK-a.

Na tribini ‘NOB i politika povijesti’, predviđenoj za 9. maja u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, s početkom u 17 sati, sudjeluju Boris Buden (Humboldtov Univerzitet u Berlinu), Dean Duda (Filozofski fakultet Zagreb), a moderirat će Stipe Ćurković (Centar za radničke studije, Zagreb). Tribina ‘Teror, otpor, oslobođenje’ održat će se pak 10. maja u 19 sati u prostorijama Mreže antifašistkinja Zagreba, Hatzova 16, a na njoj će sudjelovati Josip Jagić (MAZ), Lovro Krnić (MAZ), Goran Korov i Stefan Treskanica.

1/3