I prije Novosti postojale su Novosti! U Hrvatskoj se pod tim imenom 24. srpnja 1907. pojavio, kako se smatra, ‘prvi hrvatski moderno uređivani dnevnik’ koji će izlaziti sve do 1941. i zahuktavanja Drugoga svjetskog rata, a istoimeno, široj javnosti manje poznato i dostupno glasilo, za nacifašističke je okupacije dvaput tjedno distribuirano narodnooslobodilačkim jedinicama i stanovništvu na oslobođenom teritoriju. Prvi broj tih, partizanskih Novosti izašao je 7. lipnja 1943. u izdanju uredništva časopisa Naprijed, glavnoga glasila Komunističke partije Hrvatske: pokrenut usred antifašističke borbe, časopis je čitateljstvu postao zanimljiv ponajprije zbog uređivačke politike koja je poticala ‘kritiku i samokritiku’, odnosno otvorenu polemiku unutar same Partije. I tako je bilo sve do 1954., kada je za obračuna s Milovanom Đilasom nestao i Naprijed, koji je u posljednje dvije godine postojanja izlazio kao tjednik za društvena, politička i kulturna pitanja.

‘Slobodan je stari hrvatski grad Grgura Ninskoga, Marka Marulića, Luke Botića, don Frane Bulića, Ante Trumbića, grad kog su fašisti htjeli preko noći da potalijanče. Na Peristilu srušili su spomenik Grgura Ninskoga, s ulica, trgovina i ustanova skinuli su hrvatske natpise, u školama zabranili hrvatski jezik’, pisalo je u povodu oslobođenja Splita

Partizanske Novosti, kojima se bavi ovaj tekst, dio su velikog izdavačkog pothvata u sklopu NOB-u koji poseban uzlet doživljava nakon kapitulacije Italije. U svojim prvim brojevima Novosti objavljuju uglavnom kratke vijesti o oslobođenju dijelova zemlje i uspjesima saveznika, donose informacije iz svijeta i one o ratnim zločinima ustaša i četnika; dakako, posebna je pozornost bila posvećivala ‘domovinskom ratu Sovjetskog Saveza’. Od početka su i čitatelji pozivani na suradnju. Iz današnje perspektive, više od sedamdeset godina od kraja Drugoga svjetskog rata i u atmosferi sve žešćih revizionističkih udara onih koji bi taj dio hrvatske i jugoslavenske prošlosti najradije izbrisali, izuzetno su zanimljive i aktualne neke teme koje su Novosti otvarale, dojmljiva je i njihova obrada i jezik kojim su pisane, kao i način propagiranja ciljeva antifašističke borbe i socijalne revolucije.

U Novostima se od samog početka posebna pažnja posvećivala Kordunu i Baniji te drugarstvu i bratstvu hrvatskog, srpskog i drugih jugoslavenskih naroda, posebno slovenskog. Tako jedan od prvih dopisnika Novosti, Dragan K. iz Sedme udarne divizije, u 16. broju piše o tome kako je Žumberak partizansku vojsku dočekao s oduševljenjem i kako je neprijatelj u bijegu napustio Krašić.

‘U kući jedne drugarice naročito je veselo. Ona pripovjeda kako su ustaše i Švabe bježale iz Krašića: ‘Znate bil je tu jen ustaša iz Vivodine, pa ga ja lepo pitam, bute sad stalno ostali pri nam?’ ‘Kaj?’ rekal mi je on, ‘da od nas naprave gulaš kako iz 33. i 35. bojne. Kaj ne, dečki’, obrati se on svojoj bandi, ‘idemo mi v Karlovac, tam je bolje. Tu v Žumberku nije baš tak sigurno. Tu je Kordun i Lika.’ Još to ni svršil, kad dobeži jen ustaša pak zakriči: ‘Bežite dečki, jurišaju…’ Joj, kak su bežali!’

U početku rata, nakon velikih ustaških zločina nad srpskim stanovništvom a kasnije i sve učestalijih četničkih, zadatak rukovodstva NOB-a bio je i stvaranje zajedništva hrvatskog i srpskog naroda; bila je to i osnova jedinstva cijeloga partizanskog pokreta. Stoga je trogodišnjica narodnog ustanka popraćena naslovnicom Novosti na kojoj je, poput kakvog uredničkog pamfleta, objavljen proglas o prvom otporu u srpnju 1941., odnosno ustanku koji je buknuo u Lici te na Baniji i Kordunu. U tom tekstu, između ostalog, piše: ‘Protekle su tri najslavnije godine u povijesti naših naroda, kada je junački srpski narod u Hrvatskoj, rame uz rame s najboljim sinovima hrvatskog naroda, pošao na poziv Komunističke partije u borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika. Prije tri godine započeo je krvav i neravan boj za slobodu i spas naših naroda od tuđinskih zavojevača, ustaških koljača i četničkih izdajnika. Danas, na isteku tri godine oslobodilačkog rata, u kome su naši narodi pretrpjeli neopisiva stradanja i nadčovječanske borbe za slobodu, mi možemo gledati s ponosom na ono što je prošlo, ali s još više nade i samopouzdanja u ono što dolazi. Počeli smo s roguljama i nekoliko pušaka. Bili smo slabi i nejaki. Digli smo se protiv najjače vojničke sile u Evropi, protiv mrskog njemačkog osvajača. Ali na našoj strani bila je pravda. Mi smo počeli sveti pravedni boj za slobodu i nezavisnost naših naroda, na strani naših velikih demokratskih Saveznika. U borbi smo iskovali oružano bratstvo i jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda – naše najjače oružje u ratu protiv svih neprijatelja slobode… …Za slobodu i bolju budućnost naše domovine dali su svoje živote najbolji sinovi hrvatskog i srpskog naroda. U borbi za svoj narod pali su i najbolji sinovi Like, Korduna i Banije: Rade Končar, Marko Orešković, Staniša Opsenica, Stojan Matić, Vasilj Gaćeša, Nina Maraković, Robert Ivanović, Branko Latas i mnogi drugi. U borbi smo stekli svoje narodne istinske sabore – ZAVNOH i AVNOJ. U borbi smo stekli svoju narodnu federalnu državu Hrvatsku u Federativnoj Demokratskoj Jugoslaviji.’

‘Tri zastave – tri bratska srca – Musliman, Srbin i Hrvat. I zelena s polumjesecom i crveno-bijelo-plava, jedna kraj druge, zastave u rukama omladine, koja je borbama kovala to bratstvo pune tri godine’, opisuje se bajramska proslava u Cazinskoj krajini

S posebnom su se pozornošću pratili kulturno-umjetnički programi, odnosno kulturni život u sklopu antifašističkog pokreta i narodne borbe. Udarne su vijesti bili i uspjesi Crvene armije, a u jednom je broju tema bila prelazak domobrana i ustaša u partizanske redove: navedeno je da je to učinilo čak 23.000 vojnika, a spominjali su se i brojčano manji prelasci iz drugih vojski, poput austrijske. Preuzimale su se i vijesti stranih novinskih agencija o raspoloženju njemačkog naroda, a sve se češće pisalo i o neuspjelom atentatu na Hitlera. Što se pak tiče vjerskih sloboda, valja podsjetiti da su se redovito prenosile vijesti TAH-a, po kojima bi svećenici nakon propovijedi govorili o slozi svih slavenskih naroda. Naravno, redovito su prenošene informacije o borbi bratskih jugoslavenskih naroda, pa su se tako u Novostima pronalazile i one o muslimanskim partizanskim brigadama. Tako se u 37. broju detaljno opisuje bajramska proslava u Cazinskoj krajini: ‘Tri zastave – tri bratska srca – Musliman, Srbin i Hrvat. I zelena s polumjesecom i crveno-bijelo-plava, jedna kraj druge, zastave u rukama omladine, koja je borbama kovala to bratstvo pune tri godine. Slilo se mnoštvo u Šumatec. Bijele se ahmedije (bijeli omot oko fesa u hodža), došlo je mnogo hodža na zbor, došli su i hodočasnici iz Meke – Hadžije, te mnogi drugi muslimanski odličnici. Na ovom prvom zboru prvi put je učestvovala i muslimanska žena, koja je do sada uvijek ostajala kod kuće. Dimije i zar pomiješale su se s rupcima…’

Na svakoj bi naslovnici Novosti, uz logotip novina, bio izvučen kakav citat ili rečenica kojima se sažimala tema broja. Tako se jedan broj bavi poratnom izgradnjom uništene zemlje, što je bio začetak socijalističke stambene politike koja će kroz svoju izrazitu emancipatornu ulogu mnogima već i tijekom rata osigurati krov nad glavom: ‘Okružni narodnooslobodilački odbor za Karlovac stavio je sebi u zadatak da u najkraćem roku snabdije 2.700 postradalih porodica bilo kakvom kućom. Prve na red dolaze obitelji palih boraca i one koje nemaju sredstava i radnih snaga.’

Od fašističkih se snaga oslobađa sve više hrvatskih gradova i sela, pa partizanske jedinice 26. listopada 1944. ulaze u Split. Jedna od naslovnica Novosti posvećena je tom događaju, a pratio ju je fantastičan tekst u kojem je, uz ostalo, pisalo: ‘Nad Splitom, glavnim gradom Dalmacije, na vrhu opjevanog Marjana, vije se zastava s petokrakom zvijezdom. Slobodan je stari hrvatski grad Grgura Ninskoga, Marka Marulića, Luke Botića, don Frane Bulića, Ante Trumbića, grad kog su fašisti htjeli preko noći da potalijanče. Na Peristilu srušili su spomenik Grgura Ninskoga, s ulica, trgovina i ustanova skinuli su hrvatske natpise, u školama zabranili hrvatski jezik. U prvo vrijeme htjeli su talijanski fašisti kupiti Split obećanjima, laskavim riječima i paradama, ali svaka njihova parada ličila je na pogreb, prazne ulice i zatvoreni prozori glasno su demonstrirali. Nemoćni pred ovom šutljivom demonstracijom, fašisti su počeli bijesniti. Internirali su svu rodoljubivu inteligenciju ‘kao duhovne pokretače’, ali su im radnici i građani Splita još rječitije odgovorili. Strijeljanje 23 splitska omladinca u Sinju bilo je signal. Nepoznate ruke počele su usred dana bacati bombe, ulice i trgovi Splita progovorili su jedinim fašistima razumljivim jezikom (…) Sada je srce Splita ponovno zadrhtalo radosno: naši partizani su opet došli.’

I u manjim se mjestima slavilo oslobođenje, pa tako Novosti izvještavaju o novoj kulturno-umjetničkoj manifestaciji Srpskog pjevačkog društva Obilić u Glini, kad su se pjevale hrvatske i srpske narodne pjesme. No glavna je vijest tog broja da na Trećoj okružnoj konferenciji AFŽ-a za Baniju sudjeluje 5.500 više Hrvatica nego lani. Traži se i hitna pomoć postradaloj Dalmaciji i govori o slobodi kojom više nikad neće vladati centralistički režimi ili Šestojanuarska diktatura. Izvještava se i o otvorenju prvoga radničko-kulturnoga doma na Baniji, kao i o grofu Carlu Sforzi koji žestokim govorima Istru ponovno nastoji pripojiti Italiji. U broju od 22. studenoga 1944. izvještaj je o osnivanju Srpskog kulturno-prosvjetnog društva, koje se i danas zove Prosvjeta: ‘S ove skupštine poslan je brzojavni pozdrav Predsjedništvu ZAVNOH-a u kome se kaže: Srbi u Hrvatskoj osnivajući svoje kulturno-prosvjetno društvo Prosvjeta pozdravljaju ZAVNOH, pravo i najviše narodno predstavništvo Hrvatske. Našu vjernost hrvatskoj domovini i svome srpskom narodu pokazali smo u borbi i tome ćemo ostati vjerni u interesu federalne države Hrvatske u federativnoj Jugoslaviji i u interesu ravnopravnosti svih naših naroda.’

Iz niza kratkih vijesti doznajemo da napuštena imanja u Sloveniji zapremaju površinu od 65.633 jutra, da je u Virovitici za mjesec dana sagrađeno šest sušilica za voće, dva mlina i tri kuće te da su Nijemci prilikom povlačenja u potpunosti uništili pristanište u Lovranu. Istaknuta je obavijest o smrti američkog predsjednika F. D. Roosevelta, a uz redovite vijesti o Titu prenose se i tekstovi istaknutijih sudionika NOB-a, poput Milovana Đilasa.

U travnju 1945. okružni odbori Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta Jugoslavije za Baniju, Kordun i Pokuplje postaju izdavačem Novosti, a u to vrijeme glavninu sadržaja čine proglasi i uredbe o uspostavi nove vlasti: ‘Stvaranje prve narodne vlade Hrvatske još u toku samog oslobodilačkog rata protiv tuđinske okupacije dokazom je da se neotuđiva, a tako dugo nepriznavana prava hrvatskog naroda – sloboda i nezavisnost – ostvaruju nezadrživom snagom. Kao rezultat borbe hrvatskog naroda za slobodu u toku oslobodilačkog rata ostvarilo se i njegovo pravo na vlastitu narodnu vladu. Narodna vlada Hrvatske smatra svojom dužnošću naglasiti ono ogromno učešće Srba Hrvatske u zajedničkoj borbi protiv okupatora i njihovih slugu i istaknuti njihovu ulogu prvoboraca i pomoć koju su kod dizanja hrvatskog naroda u borbu ukazali.’

Novosti prestaju izlaziti sa svršetkom rata, dok neke druge novine, poput Vjesnika i Slobodne Dalmacije, nastavljaju svoj život. Ipak, u materijalima i tekstovima koje su objavljivale ostaje sačuvan duh jednog vremena, jedan uspješan proboj kroz nezamislivo i osjećaj skorašnje slobode, što se današnjim revizionističkim interpretacijama i manipulacijama pokušava prikazati kao nešto drugo. Stoga su te partizanske novine, izdavane u jeku NOB-a i pažljivo pohranjene u hrvatskim arhivima, i dan-danas značajna prepreka mraku koji tu slobodu želi osporiti.