Sa zahuktavanjem kampanje za lokalne izbore u Istri profiliran je specifičan kontekst dominantnoga lijevog centra kakav jedva da postoji u ostatku države. Ondje, naime, sve je lijevi centar. HDZ i drugi njemu nalik udesno nisu nikakav faktor, ali diferencijacija među lijevo-centrističkim strankama i političarima je tim osjetno izraženija. I sve je to dosta poznato, jer odavno je tako, a uoči ovih izbora postaje još očitije. Da, IDS je tradicionalno glavni, osim tu i tamo, gdje mu račune mrsi SDP ili Možemo ili netko formalno nezavisan. Takvom situacijom godinama se već odlikuje i Pula, najveći istarski grad.
Ipak, teško da je lijevi centar negdje toliko međusobno zavađen kao u pulskom slučaju. Rijeka je donekle slična, ali tamo se SDP posvadio nekako sam sa sobom, pa i šire. No u Puli, ne računajući aktualnog, deklarativno nezavisnog gradonačelnika Filipa Zoričića, Možemo i SDP već dugo ne mogu jedni druge vidjeti ni nacrtane. A u središtu tog sukoba, od konkretnih motiva, ističe se odnos prema hotelsko-građevinskom projektu Dragana Šolaka na Lungomaru. Pristup investiciji srpskog tajkuna došao je nakratko u prvi plan i u kampanji. Peđa Grbin, gradonačelnički kandidat SDP-a u Puli, izjasnio se o njemu ponovno u Jutarnjem listu prošli tjedan.
"Sam hotel gradit će se na području nekadašnjeg kamenoloma", rezonira bivši šef te stranke, "a ne u šumici. Šumica će ostati netaknuta i bit će na raspolaganju svim građanima našega grada", itd. No baš i nije sve tako idilično kao što Grbin tvrdi još otpočetka. Kamenolom na Valkanama o kojem je riječ, stisnut je između borove park-šume i obale, ustvari Lungomara. Posrijedi je najpopularnija pulska šetnica uz more; gradili su je i uokolo pošumili stanovnici Pule sredinom prošlog stoljeća. Kroz šumu bi prošla hotelska cesta, jasno, a pritisak očekivanoga, znatno većeg broja turista u budućnosti, neizbježno će uvelike promijeniti javni karakter te šetnice.
Zbog toga je građanska Inicijativa za Lungomare prije tri godine organizirala referendum, ali za njegov uspjeh nije bilo mnogo šanse. Liberalna demokracija ipak nije utakmica između ravnopravnih takmaca, ni izdaleka. Na strani investitora bili su i još uvijek su mediji, s prerijetkim iznimkama, te maltene cjelokupna politička elita, ubrajajući najjaču opoziciju – SDP. Šolakov tim djelovao je i medijskim marketingom i sudskim tužbama i doniranjem stranaka, ali su aktivisti svejedno usporili projekt.
Najnoviji klip što mu ga ubacuju u žbice kotača jest prijava Državnom odvjetništvu, zapravo dopuna prijave nezakonitih uknjižbi vlasništva tvornice cementa "Giulio Revelante" u pretvorbi i privatizaciji. Tvornica je bila u vlasništvu spomenutog kamenoloma. Privatiziran je skupa s njom, ali tu je bilo još dislociranih nekretnina, od tvorničkog kruga do stambenog fonda s približno 80 stanova. O nekima drugim ovdje smo već pisali. Primjeri su negrađevinsko zemljište izvan grada, u predjelu Valbonaše, i nedefinirani dio šume u blizini kamenoloma, a gdje se otprije nalazi centralni gradski pročistač otpadnih voda.
Benevolentni gradonačelnik Pule, međutim, nije dugo oklijevao s odlukom da pročistač izmjesti drugdje, što je izazvalo ogorčenje u javnosti. U osnovi svih tih dubioza krije se pak ona iskonska, pretvorbeno-privatizacijska. I često se u Hrvatskoj protekla tri i pol desetljeća, općepoznato je, uz naglašenu ironiju govori o institucijama koje (ne) obavljaju svoj posao. Ovaj primjer zorno pokazuje kako je to izgledalo na početku, dok se u magnovenju prvobitne akumulacije kapitala vršila frenetična preraspodjela društvenog vlasništva.
Taj proces omogućio je Šolaku da se u pravu na vlasništvo poziva, npr. u demantiju voditelja njegova hotelskog projekta na jedan raniji članak u Novostima, na određena institucionalna uporišta. Konkretno, radi se o Hrvatskom fondu za privatizaciju, uz pozitivno očitovanje nadležnog ministarstva. Nije pritom sporno da investitor već desetljećima bilježi posjed nad svim tim nekretninama u Puli i neposrednoj okolici. No bilo je potrebno samo da se javnost u vidu upornih aktivista pozabavi detaljnijom provjerom pripadajuće dokumentacije, te da u njoj uoči rupe veće od one iz koje je na Valkanama nekoć vađen kamen.
Prema dopuni prijave u koju imamo uvid, aktivisti ponovno skreću pažnju javnog tužilaštva na jednu ključnu proceduralnu činjenicu. Oni tako nalaze da nijedno poljoprivredno ili šumsko zemljište u društvenom vlasništvu zakonski tada uopće nije smjelo biti privatizirano, nego je moralo automatizmom preći u državno vlasništvo. Što se tiče nekretnina kao što su građevinska zemljišta ili stanovi, a posebno se njima bavi najnovija dopuna prijave DORH-u, problem je podjednako opipljiv. One su, tvrdi se, najprije iziskivale procjenu vrijednosti te izradu tzv. procjembenog elaborata, zatim unos u glavnicu privatiziranog poduzeća.
Centar za restrukturiranje i razvoj odgovorio je prije dvije godine na upit Inicijative za Lungomare na veoma karakterističan način. Prvo se navodi kako CERP nije nadležan "vršiti kontrolu zakonitosti uknjižbe nekretnina u korist društava nastalih pretvorbom društvenih poduzeća", pa niti "predlagati uknjižbu nekretnina u korist RH". Potom je ipak dodan podatak da elaborat o pretvorbi zaista "ne sadrži separat o procjeni vrijednosti nekretnina kao ni očitovanje procjenitelja (...) niti očitovanje pravnika o imovinskopravnom statusu nekretnina". Konačno, CERP se u zaključku izjašnjava kako "smatra da je ponuđeni model pretvorbe prihvatljiv".
DORH je u međuvremenu podnio tužbu na Trgovačkom sudu u Pazinu radi utvrđivanja prava vlasništva na više katastarskih čestica iz pretvorbe poduzeća "Giulio Revelante", ali još traje sudski postupak koji je započeo prije više od godinu dana. U nedavnom DORH-ovu očitovanju saborskom Odboru za zaštitu okoliša i prirode otkriva se i da još uvijek "rad u predmetu u određenoj mjeri usporava okolnost da Državni ured za reviziju nije proveo postupak revizije pretvorbe i privatizacije" dotičnog poduzeća.
S druge strane, i na Visokom upravnom sudu vodi se spor oko zadnjih izmjena i dopuna Urbanističkog plana uređenja Lungomare, već i zbog toga što poduzeće u Šolakovu vlasništvu nije smjelo samostalno birati izrađivača tog dokumenta, a upravo to mu je bilo dopušteno. Utisak je stoga da Grad Pula pokazuje još manju zainteresiranost oko svog vlasništva, nego državne institucije. A nije im ni lako sada vjerodostojno zastupati sve one kontradikcije nastale u opisanom šlamperaju s pretvorbom i privatizacijom, dok je razmjerno fluidno stanje vlasništva korišteno upravo zato da se dotadašnja društvena imovina razgrabi što prije i što temeljitije.
Ustrajnost kojom inzistiraju na zanemarivanju tih vrijednosti može se objasniti drugom linijom djelovanja investitora Dragana Šolaka u ovom slučaju. Njegov glavni čovjek u Puli bio je i ostao Stevan Muidža, direktor svih Šolakovih poduzeća nastalih iz poduzeća "Giulio Revelante", te jedan od utjecajnijih mjesnih SDP-ovaca. Štoviše, i značajan donator te stranke. SDP zato već godinama lojalno podupire projekt hotela na Lungomaru, držeći se investitorove argumentacije i zanemarujući onu aktivističku jednako tvrdoglavo kao što to čine državni regulator ili Filip Zoričić.
Najupadljiviji su pritom bivši predsjednik stranke Peđa Grbin i njezina saborska zastupnica te pulska gradska vijećnica Sanja Radolović. Grbin se na predstojećim izborima, rekosmo, kandidira za budućega gradonačelnika Pule, a Radolović je poželjela biti istarska županica. Toliko to želi da uvjerljivo prednjači u čitavoj Hrvatskoj po službeno objavljenim iznosima ulaganja u predizbornu kampanju. Snimila je i spot u kojem se vozi po Istri u oldtajmer-kabrioletu, nego šta nego crvenom, a ribari i težaci i dječica joj domahuju u prolazu.
Peđa Grbin još nema svoj prigodni road movie, a pritom bi onolikom čovjeku bolje pristajao nekakav robusniji terenac, da ne strši iz kokpita. Po mogućnosti također crvene boje; ne samo zbog ideološke simbolike, koliko zato da se i on koloristički uskladi s onim lanjskim predizbornim ferrarijem Stjepa Bartulice. Podjednaka im je bliskost s interesom ljudi koji uz cestu mašu za njima, premda nije objavljeno što im dovikuju. Nakon IDS-a, danas tako SDP s najviše gasa vuče kontroverzno-poduzetnički elan u Puli, dakle, a sukob s Možemom si dopušta jer nema prijetnje zdesna. I nema u tome điru ni ma čega lijevog, ali žmigavci su ionako na obje strane crveni.
