Na valu masovne opijenosti eurovizijskim uspjehom Marka Purišića alias Baby Lasagne, premijer Andrej Plenković našao je način da i sam malo profitira na euforiji. Četiri dana nakon finala te neobične estradne manifestacije, tehnička je Vlada autora hita "Rim Tim Tagi Dim" nagradila s 50 tisuća eura, "kao posebno priznanje Vlade Republike Hrvatske za doprinos promidžbi i međunarodnoj vidljivosti Republike Hrvatske".
Premijera je, međutim, dočekao hladan tuš: Lasagna nije pao na koljena i poljubio skute cijelom kabinetu, već je odbio novac i zamolio da ga Vlada u njegovo i svoje ime preusmjeri u dvije bolnice s dječjim onkološkim odjelima, Klinici za dječje bolesti u Zagrebu i KBC-u Zagreb. Vladin je PR manevar tako potonuo pod romantičnom pričom o pučkom tribunu i glasnogovorniku mladih koji bježe pred HDZ-ovom vlašću, koji je ostao dosljedan i moralno uspravan i nakon privlačne novčane ponude za prijateljstvom s državnim vrhom.
Iz te je katarzične bajke o pobjedi Lasagne nad HDZ-ovom Hrvatskom istrgnut blesav i sramotan dio, s kojim mladi hitmaker i njegova instinktivno poštena reakcija nemaju nikakve veze. Taj dio počinje kada Plenković šeretski kaže "znao sam da će on novac dati nekome kome je potrebniji, sjajan je", a nastavio se s izjavama ravnatelja dviju velikih i važnih bolnica koji su s ganućem zahvaljivali pjevaču na donaciji proračunskih sredstava za pomoć djeci oboljeloj od karcinoma; nešto čega bez uspjeha na Eurosongu ne bi bilo.
Baby Lasagna bolje zna što treba dječjim odjelima onkologije nego Plenković, ministar zdravstva Vili Beroš, cijela hrvatska Vlada i ravnatelji hrvatskih bolnica. Bez dileme, nijedna satira ne može biti tako gruba kao hrvatska politička realnost. Ona nam potvrđuje da HDZ uvijek pobjeđuje, ne samo na izborima i ne samo Marka Purišića i njegovu oduševljenu publiku, nego i stvarnost, zakone, procedure i sposobnost procesuiranja njihovih manipulacija.
Da nije tako, prvo bi intuitivno s rezervom reagirali na to što dječji onkološki odjeli primaju proračunsku donaciju temeljem uputa koje je Vladi dao Baby Lasagna, a onda bi se ozbiljno pozabavili pitanjem kako je to uopće moguće. Na primjer, odluka da se za fantastičan uspjeh na Eurosongu dodijeli novčana nagrada, donesena je na temelju članka 8. Zakona o Vladi, koji najvišem državnom izvršnom tijelu daje ovlasti upravljanja državnom imovinom. Međutim, Državni proračun nije na popisu tzv. pojavnih oblika imovine u vlasništvu RH. Kako se onda upravljanje državnom imovinom protegnulo na tu svrhu? Još je teže razumjeti kako će Vlada objasniti odluku da donira proračunske novce točno određenim bolnicama, na temelju naloga fizičke osobe, za svrhu koju ravnatelji tih bolnica unaprijed znaju i najavljuju u medijima. Ni u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, Zakonu o Državnom proračunu i Zakonu o izvršenju Državnog proračuna ne postoji uporište da se izvede tako naopaka PR akcija.
Jedino na što se Plenkovićeva Vlada može osloniti jest nepisani zakon po kojemu mora biti provedeno sve što Veliki vođa zamisli. Ako zakonske činjenice tome ne idu u prilog, tim gore po zakone i po činjenice. Ako sve skupa izgleda kompromitirajuće neukusno, nevažno. Već će sutra biti nadmašeno nečim još gorim. Upravo ta tradicija dovela je do toga da ova epizoda djeluje zabavno i benigno, kao nastavak eurovizijskog spektakla, a ne kao novela o devalvaciji javnog zdravstva. Ovaj bizaran događa objašnjava kako je Beroš – na veliko iznenađenje – uspio opstati u novoj Vladi.
Ocjenjujemo li autonomiju tog ministra u odnosu na statusu njegovih prethodnika i samog sektora, Beroš je najsubmisivniji ministar u Vladi i jedini u povijesti kojemu je premijer skinuo značajan dio ovlasti i upleo se u ključne projekte u zdravstvu. Ivo Sanader je jedini prije Plenkovića uskočio na teren zdravstva, ali u samo dvije epizode: na početku mandata utjecao je na prodaju Plive, a na kraju na projekt Medikol.
Beroš je bez problema prihvatio izmjene Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti i razvlaštenost u upravljanju pandemijom, kao i kontinuirano neprobavljivu stranačku instrumentalizaciju upravljanja velikom zdravstvenom krizom. Plenković je, pored toga, sredio da osobno politički profitira na nabavama u vrijeme pandemije, kapitalnim projektima u zdravstvu – poput slavnog ugovora s Rocheom – i iskorištavanjem resursa iz NPOO-a za ogromne infrastrukturne projekte. Sve je to ministar zdravstva platio najvećim padom političke popularnosti u povijesti. Beroš je na početku pandemije bio najpozitivniji političar za 29,2 posto ispitanika, ostavljajući šefa iza sebe za čak devet postotnih poena. Na zadnjim je izborima osvojio najveći broj preferencijskih glasova – čak 35.678 – i tim rezultatom opet nadmašio Plenkovića.
U roku od nekoliko pandemijskih mjeseci to se sasvim istopilo, da bi u ovoj godini bio najpozitivniji tek za 3,1 posto anketiranih, a na izborima je dobio nešto više od tri tisuće glasova. Za nevidljivost i odanost Vladi koja zdravstvo tretira kao kućnu igračku, to je očito više nego dovoljno. I ostali prohtjevi su minimalni – u programu nove Vlade RH, objavljenom uz predstavljanje Plenkovićevog kabineta u kojem su i DP-ovci, dio namijenjen zdravstvu proteže se na manje od kartice teksta lišenog bilo kakvog supstancijalnog sadržaja.
Loša je vijest je da čak i Domovinski pokret ima sadržajniji program od HDZ-ovog, a dobra da on ipak neće biti primijenjen, jer je opasniji čak i od HDZ-ovih metoda upropaštavanja javnog sektora. DP, naime, među ostalim, predlaže da liječnici u obavljanju svog rada ne mogu biti kazneno odgovorni, a da se sustav osiguranja reformira tako da se osnovno zdravstveno osiguranje prepusti privatnicima. Drugi je prijedlog potpuno nerazrađen, no cijeli programski i politički kontekst govori da je bolje da nikad ne dođemo u priliku da svjedočimo njegovoj razradi.
