Kad god u današnjoj Hrvatskoj posvjedočimo masovnom hapšenju optuženih za privredni kriminal, skloni smo pretpostaviti da je prije svega riječ o predstavi radi skretanja pažnje najšire javnosti s određenog većeg problema. Tako je i s najnovijim događanjima oko Uljanika. Dvanaestorica bivših menadžera tog škvera i pripojenog mu 3. maja privedena su u utorak zbog sumnje da su oštetili ta poduzeća za ukupno oko milijardu i 200 milijuna kuna. No dva dana kasnije – kad ove novine već budu odštampane – očekuje se Vladina konačna odluka o daljnjoj sudbini pulskog i riječkog brodogradilišta, dakle stečaju ili pokušaju restrukturiranja. Točnije, očekuje se baš njihovo slanje u stečaj. A to ujedno znači dizanje ruku od većeg dijela domaće brodogradnje, uz gašenje debele većine tamo dosad preostalih radnih mjesta.
Nije posebno sporna slika menadžera koji su i tako i onako upropastili poslovanje Uljanika, dotukli 3. maj, nasukali dobavljače i prevarili radnike te male dioničare, kao i većinu krupnijih. Ipak, jednog od potonjih ne može se svrstati među nevine žrtve – državu. Ne samo zato što je ona kao vlasnik oko deset posto dionica, a posredno preko 25 posto, odavno trebala steći uvid u pravo stanje stvari, dok su osnovne konture svakako bile jasne. Za razliku od radnika koji su za to imali nekakvu pravnu mogućnost samo na papiru, ali izuzetno teško u praksi. Država, odnosno najviši Vladini funkcioneri, kao i dio lokalne političke elite, odredili su generalni ishod s brodogradnjom, osudili je na privatizaciju bez podrške u ostatku domaće ekonomije, koja je u međuvremenu također upropaštena. I bezbroj smo puta u ovih desetak godina, otkako traje čitav ciklus, pojasnili zašto takav manevar nije preživjela nijedna brodograđevna industrija u svijetu.
Uglavnom je iza svega toga stajao HDZ, ali nipošto samo on. Da bismo ukazali na opću jedinstvenost (i) tog dijela ekonomske politike među vodećim hrvatskim strankama, podsjetit ćemo na kardinalnost utjecaja nekadašnjeg prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića koji je još davno izjavljivao da je država loš gazda. Jest, ali svakako najviše onda kad je predstavljaju on i slični. Danas tako Čačić obavještava sluđenu javnost da je brodogradnja u Hrvatskoj ionako već ekonomski beznačajna, dok je u vrijeme privatizacije škverova hladno branio budućeg vlasnika Brodosplita od fatalne kompromitacije i sumnji u muljažu zbog jedne njegove tvrtke u Kninu. Osim toga, pogledajmo što se ističe kao jedan od glavnih krimena uhapšenih nekadašnjih menadžera – nenamjensko trošenje javnog novca za restrukturiranje 3. maja.
Sadašnji vlasnici Brodosplita i Brodotrogira, poduzetnici Tomislav Debeljak i Danko Končar, međutim, preuzeli su milijarde javnih kuna za restrukturiranje tih škverova i očuvanje brodograđevne djelatnosti, pa ih utrošili tako da se tamo sve manje grade veliki brodovi, a i radnika je sve manje. Na to su naše političare upozoravali i službeni revizori, no bez efekta. I sam Uljanik je donedavno bio namijenjen Debeljaku, prije toga Končaru.
Konačno, o financijama Uljanika država uporno ostavlja dojam da ne zna ništa ili gotovo ništa, možda baš zato da bi potom izvodila ovakve policijsko-pravosudne spektakle. Iznose se fake news o ciframa ulaganog javnog novca, bez spomena povrata u državni budžet od brodogradnje, a radnike se blati kao raspikuće, u čemu je prošlog tjedna efektom prednjačio ministar financija Zdravko Marić. Nimalo slučajno, upravo onaj bivši menadžer jedne druge propale kompanije koji najviše zagovara i stečaj Uljanika.
