>

novosti logo

Kronika Kronika

Ponovo na đedovoj kući

Nakon 43 godine izbivanja, stručnjak za izradu narodnih nošnji Milorad Birač vratio se iz Vojvodine na Baniju

Svi koji su se na rodna ognjišta na Baniji i Kordunu vratili tokom nekoliko posljednjih godina, u dobroj mjeri izgubili su gotovo sva prava koja su ranije važila. Zakasnili su za ostvarivanje obnove porušenih, opljačkanih i izgorjelih kuća, zakasnili su sa zahtjevima prema Elektri da im se priključi struja, a na koja god vrata zakucaju, činovnici imaju za njih samo jedno pitanje: Što ste čekali do sada?

Nije mali broj onih koji su se ‘kasno’ vratili, ali Milorad Birač iz Trnovca svojevrsni je rekorder. Vratio se nakon 43 godine izbivanja i svojim dolaskom sve iznenadio, a ponajviše suseljane koji su već i zaboravili da postoji.

- Rođen sam ovdje, u zaseoku Birači, 1970. U vrijeme mog rođenja na imanju su živjeli moji roditelji, djed i baka. Dvije godine kasnije pala je odluka da se krene trbuhom za kruhom, pa sam s roditeljima preselio u Vojvodinu, u Vršac. Još u predškolskoj dobi znao sam navratiti u Trnovac kod djeda Milutina i bake Mare, a kasnije, cijelo vrijeme školovanja, praznike sam provodio ovdje. Djed me posebno volio. Bio sam jedinac u majke, predodređen za produženje loze Birača, što je njemu itekako bilo važno. Boravci ovdje bili su možda i najljepši dani u mom životu – prisjeća se Milorad.

Kako su godine prolazile, prorijedili su se odlasci u Trnovac. Milorad se oženio pa su on i supruga Mara uskoro dobili sinove Gorana i Zorana, sve nekako po planu i želji u međuvremenu preminulog đeda Milutina. Goran i Zoran zaposlili su se u avio-industriji, a u Miloradu se probudila umjetnička duša, pa je počeo proučavati i izrađivati narodne nošnje, po čemu je postao nadaleko poznat. Posebno se posvetio ornamentici. Tako je on danas na ovim prostorima možda najveći poznavalac simbola izvezenih na prslucima, hlačama, jelecima, dolamama, haljinama, košuljama, suknjama i podsuknjama starih nošnji i još uvijek ih proučava. ‘Studiranje’ autohtonih narodnih nošnji sve je više uvlačilo Milorada u neki novi svijet, kako on kaže – bezdan. Osim nošnji, upoznavao je i ljude koji su mu donosili te nošnje, a bilo ih je i sa Banije. Dok je jednom držao banijsku nošnju, srce mu je zakucalo jače, sjetio se đeda Milutina, njegove kubure i štapa, sjetio se voćnjaka i šuma oko Trnovca, bosonogog sazrijevanja pod budnim đedovim okom. Kada mu se sve to još počelo javljati u snovima, pala je odluka da se vrati na Baniju. Usprkos obitelji koja je isprva bila u šoku, nije dvojio ni trenutka i krajem kolovoza ove godine dovezao se ravno na trnovačka brda. S koferom u ruci krenuo je putem prema mjestu gdje je trebala biti stara kuća, no put je tako zarastao da se do kuće nije moglo, niti se vidjela. Pet dana Milorad je krčio stabla, raslinje, draču i kupine i napredovao polako prema kući.

Znam da ću preživjeti bez struje i bez vode. Postao sam potpuno drugačiji čovjek. Postale su mi važne stvari koje se sa sobom ne mogu ponijeti u grob

- Kako sam se približavao mjestu đedove kuće, najviše sam strepio da se ne survam u bunar za koji sam znao da je tu negdje. Pretpostavljao sam da je drvena ograda oko njega davno istrunula. Kad sam našao bezdan, znao sam se orijentirati i ubrzo su mi se ukazali ostaci kuće. Sve je bilo propalo, ne od granata, požara ili pljačke. Propalo je od vremena. Urušio se krov, u sobi gdje sam spavao i slušao đedove priče, izrasla su stabla, ništa nije ostalo cijelo. Nisam se razočarao, već prionuo na posao i evo, već tri mjeseca krčim, a još nisam kako treba došao do kuće. Ne znam odakle mi snaga, ali nešto me vuče i budite sigurni da će jednoga dana ovdje opet biti kakva-takva kućica na koju bi đed Milutin bio itekako ponosan, jer imam osjećaj da me baš on cijelo vrijeme gura i podupire – vjeruje Milorad.

Prijavio se vlastima u Glini, dobio dozvolu jednogodišnjeg privremenog boravka u Trnovcu. Nikud ne ide, nitko mu ne dolazi, a on krči li krči. Novaca ima za kruh koji kupuje svakih par dana od putujućih trgovaca, dok o ostalome ne brine.

- Vidiš, kad sam živio s obitelji u Vršcu, sinovi su bili zaposleni, ja sam zarađivao od šivanja nošnji i bilo je dobro. Ipak, svakoga dana sam bio u brigama. Trebalo je platiti režije, struju, vodu, kupovati hranu, planirati kupovinu potrebnih stvari, odjeće i namještaja, da te zaboli glava. Ovdje odjedanput, nikakvih briga nema. Znam da ću preživjeti bez struje i bez vode. Jedino o čemu razmišljam je što mi je sutra činiti. To me oplemenilo i postao sam potpuno drugačiji čovjek. Postale su mi važne stvari koje se sa sobom ne mogu ponijeti u grob – objašnjava Milorad.

Za sada Milorad spava u susjednoj kući, vlasnica mu je dozvolila, pa će tu vjerovatno i prezimiti. S prvim danima proljeća krenut će u bitku kako bi za iduću zimu imao krov nad glavom. Kako bi nam pojasnio zašto to sve radi, pokazao nam je staru srpsku hercegovačku narodnu nošnju koju je donio sa sobom. Pokazao je veliki ormanet na prsluku, vezen prije možda i 200 godina.

- Ova tanka nit kojom je izvezen ornament, dugačka je više metara. Žene su polako, filigranskom preciznošću, za dugih zimskih večeri vezle ovaj znak, pazeći da niz nigdje ne pukne. Sve je moralo biti iz jedne neprekinute niti jer se vjerovalo, ako vez pukne pa se nastavi vesti, iako se to neće primijetiti, onaj tko nosi tu nošnju, umrijet će mlad. Kad je puklo, vezilje bi ponovo vezle, danima i mjesecima. Eto, vidiš, tako i ja shvaćam svoj život. Ne dam da moja nit pukne, pa polako vezem, od svog rođenja, preko Vojvodine i stvaranja obitelji, pa sve dalje. Sada je vrijeme za Trnovac i eto me ovdje, a đed Milutin negdje tamo gore samo se smješka, kaže Birač koji je našao novi smisao života na svojoj Baniji.

1/1