>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet

Poremećaj višestruke sličnosti

Dosljedno posvađani s faktografskim premisama, parazitirajući na pariškoj tragediji, ksenofobne stranke i pokreti pokazali su da raznolikom evropskom desnicom vlada nešto poput jednoobrazne dvoličnosti

Situacija ne baš smiješna, ali primjereno karikaturalna: dok se na ljevici, neposredno nakon pariškog terorističkog masakra, strasno polemiziralo o (ne)opravdanosti političke kritike ‘Charlieja Hebdoa’, radikalna desnica reagirala je spremno, složno i disciplinirano. Nije pritom bilo važno što se list protiv te desnice otvoreno borio, udarajući iz broja u broj po Nacionalnom frontu: predsjednica najopasnije francuske stranke Marine Le Pen odmah je pozvala na uvođenje smrtne kazne i restriktivniji odnos prema imigrantima. Nisu pomogla ni upozorenja kako broj useljenika u Francuskoj posljednjih godina raste prvenstveno zbog dolaska stanovništva iz osiromašenih zemalja evropske periferije: zloglasna Pegida izvela je u Dresdenu desetke hiljada ljudi na prosvjede protiv njihovih muslimanskih susjeda. Malo su značili statistički podaci Europola koji islamističkim fundamentalistima ne pripisuju ni dva postotka ukupnog broja evropskih terorističkih napada: Nigel Farage, predsjednik britanskog UKIP-a, smatrao je neophodnim dodati nekoliko vlastitih razmišljanja o ‘muslimanskoj petoj koloni’ u zapadnim državama. Dosljedno posvađani s faktografskim premisama, parazitirajući na tragediji dojučerašnjih protivnika, ksenofobne stranke i pokreti pokazali su tako iznova da raznolikom evropskom desnicom vlada nešto poput poremećaja višestruke sličnosti: nešto poput jednoobrazne dvoličnosti.

Antisistemska politika zajednička skoro svim desnim strankama pokazuje da je pravo rodno mjesto nove radikalne desnice gospodarska kriza, a bizarni paradoksi i kriva prepoznavanja na kojima ona gradi svoje pozicije tek su opako uvrnuti odraz inherentnih kontradikcija kapitalističkog sistema

Ništa novo, uostalom: popis ovdašnjih ekstremnih političkih organizacija ionako se čita kao almanah bizarnih stavova koji sa stvarnošću stoje tek u diskretnoj vezi, a primjeri pritom znaju biti vrlo živopisni. Notorna grčka Zlatna zora, recimo, zove se tako kako se zove samo zato što su se osnivači negdje krivo informirali da je njihov veliki politički uzor, Führer Hitler, svojevremeno bio član istoimenog okultističkog društva; jedan je zastupnik talijanske Sjeverne lige pretprošle godine dokazivao da ‘Afrika nije stvorila nijednog genija’, pozivajući se na ‘Enciklopediju Mickeyja Mousea’; neki Farageov kolega, službeni savjetnik UKIP-a, nedavno je u novinama obrazlagao kako su velike poplave u Britaniji izravna posljedica istospolnih brakova…

Uz takvu desnicu, čini se, lijeva je satira sasvim suvišna: većina ovih partija ionako djeluje kao vlastita parodija. Nevolja se, međutim, sastoji u tome što ridikulizacija evropskih ekstremista služi uglavnom samo(za)dovoljnom perpetuiranju mita o vlastitoj intelektualnoj superiornosti. Pripovijedajući viceve o somnambulnim konstrukcijama desničara i njihovim nepostojećim neprijateljima – u domaćoj izvedbi to bi trenutno bili oni nesretni ‘Jugoslaveni’ što ih naganja ekipa iz cirkuskog šatora u Savskoj 66 – propuštamo vidjeti da vic zapravo govori o nama. Smiješan je, naime, samo zahvaljujući neočekivanom obratu: ako se radikalnoj desnici rugamo zbog toga što operira fantomskim protivnicima, to možemo činiti tek pod cijenu da je prethodno sami pretvorimo u vlastitog fantomskog protivnika. Narativi koji ona razvija, naime, nikada se nisu zasnivali na faktografskoj skrupuloznosti, konzekventnim tumačenjima ili preciznim statističkim podacima: oni operiraju na posve drukčijim razinama. I čine to, dodajmo, sve uspješnije.

Nacionalni front i UKIP na prošlogodišnjim su europarlamentarnim izborima tako osvojili više od četvrtine glasova, baš kao i izolacionistička Stranka danskog naroda. U parlament su s nešto manjim brojem predstavnika ušli još i neonacisti iz Nacionaldemokratske stranke Njemačke i mađarskog Jobbika, zatim Finci, Slobodarska stranka Austrije, Sjeverna liga, nizozemska Stranka za slobodu… Neke među njima su nedavno osnovane, druge postoje još od osamdesetih, kada je – u doba inauguralne implementacije neoliberalnih politika – probijen neformalni ‘sanitarni kordon’ koji je nakon Drugog svjetskog rata štitio javni prostor od širenja virulentnih ideologija. Neke slobodno reinterpretiraju fašističku ikonografiju, druge se više trude oko usvajanja politički korektnog diskursa. Neke organiziraju paramilitarne postrojbe, druge pučke u kuhinje u kojima onda – poput Zlatne zore – dijele isključivo domaću hranu, isključivo domaćim siromasima. Antisistemska politika zajednička skoro svima – borba protiv liberalne hegemonije i multikulturalizma, mutna vizija protekcionističke ekonomije, odbacivanje Evropske unije – ipak predvidljivo pokazuje da je pravo rodno mjesto nove radikalne desnice gospodarska kriza, a bizarni paradoksi i kriva prepoznavanja na kojima ona gradi svoje pozicije tek su opako uvrnuti odraz inherentnih kontradikcija kapitalističkog sistema.

Dobra vijest glasi da te pozicije upravo zato ostaju snažne samo dok su ekstremne stranke u opoziciji, odakle prijeteći reže na ‘sistem’, instrumentaliziraju tragedije poput pariškoga smaknuća i orgijaju prostorom skoro u potpunosti ispražnjenim od suvislije organizirane lijeve alternative: ako bi neka od njih osvojila vlast, pitanje je kako bi se snašla pod imperativom reprodukcije kapitalističkog poretka, unutar globalnog tržišta. Loša vijest glasi da je kapitalistički poredak već jednom pokazao kako je sposoban dovesti fašiste na vlast: pitanje bi stoga moglo ostati otvoreno još vrlo kratko, tek dok se ne zatvore birališta na nekim skorim evropskim izborima.

1/1