>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Posljednji pozdrav Željezari

U povijest odlazi još jedan bivši industrijski gigant: Dva i pol desetljeća, sa svakim ‘oživljavanjem proizvodnje’, broj zaposlenih u Željezari drastično je kopnio

Željezara Sisak ponovno gasi proizvodnju, ovaj put možda zauvijek – glase vijesti s kojima je stotinjak radnika te tvornice prije nekoliko dana poslano kući. Do daljnjeg će ih unutar pogona ostati samo desetak, zbog preostalih sitnih administrativnih poslova i konzerviranja strojeva, a vlasnik firme, talijanska kompanija ABS, do sredine iduće godine objavit će konačnu odluku. Pritom su (ne)mogućnosti svedene na prodaju, totalnu likvidaciju ili eventualni nastavak proizvodnje specijalnih čelika u nekom novom aranžmanu.

Vlasnik sisačke tvornice objasnio je svoj potez aktualnim prilikama na globalnom tržištu čelika i nedostatkom narudžbi. A prilike su takve da je ponuda određena jeftinim proizvodima gigantskih pogona u Kini, Ukrajini i Turskoj, da navedemo neke od adresa. Ako se situacija u idućih pola godine ipak popravi, visoka peć u Sisku nanovo bi mogla zagrijati Caprag, naselje uz pogone u kojem živi većina bivših metalaca. No u taj ishod malo tko vjeruje; ljudi su se naučili pesimizmu jer već dva i pol desetljeća, sa svakim ‘oživljavanjem proizvodnje’, broj zaposlenih u Željezari drastično kopni.

Do kraja SFR Jugoslavije tamo ih je radilo oko 14 tisuća, a dobar dio njih zadržale su u proizvodnji i ratne potrebe. Genijalnost novog društvenog uređenja dolazi do izražaja odmah u poraću, kada hrvatska vlada odlučuje zadržati svega oko pet i pol tisuća radnika – nacionalna privreda bila je općenito pred restrukturiranjem – i tvornicu razbiti na 15 odvojenih poduzeća. Ubrzo će se dio njih pogasiti: restrukturiranje je značilo razvezivanje industrijskih sektora od centralnog planiranja, jasno, te njihovo upućivanje na otvoreno tržište, uz strateško monetarno odustajanje od proizvodnje same.

Željezara je privatizirana 2001. godine, sa zatečenih 1700 radnika u matičnom pogonu, no do 2006. promijenit će se na poziciji njezina vlasnika dvije ruske firme, Turbo Impex i Mečelj. Potom tvornicu preuzima država do 2011. godine, da bi je prodala američkom CMC-u, a taj već 2012. talijanskom ABS-u. Broj radnika pao je u međuvremenu na svega nekoliko stotina, iako su strani vlasnici ulagali u modernizaciju proizvodnje i zahtijevali od države određene povlastice. Ali državne su vlasti sve raspoložive političke beneficije dotad već bile odvojile za uvozne sektore, od bankara do, uostalom, čeličara.

Na kraju je našoj političkoj eliti ostalo zaista samo da, kao sisačka gradonačelnica Kristina Ikić Baniček ovih dana, utiho poruči javnosti kako poštuje odluku vlasnika – jer ništa im drugo mimo te budalaste poze ne preostaje. Nemaju izbora poput talijanskih kolega da plate dio dohotka radnicima na čekanju, već su ih prinuđeni izručiti na burzu i uobičajenu duhovnu okrjepu u provedbi sisačkog biskupa Vlade Košića, koji bi za njihov udes i svoju manju lemozinu opet mogao optužiti recimo udbaše. Nemaju ni domaće tvornice koje bi fiskalnim i drugim mjerama mogli uputiti na veću nabavku čelika iz Siska.

A konkurencija koju smo spomenuli ne posustaje: Ukrajina se primjerice nakon sukobljavanja s Rusijom okrenula izvozu u Europu. Dobar dio kineske proizvodnje pak drži svjetski kralj čelika Lakshmi Mittal, poznat i kao vlasnik Željezare Zenica, koja opstaje zahvaljujući metodama sličnima u Kini. Vlasnik tamo doslovce ubija u pojam radnike niskim plaćama i očajnim radnim uvjetima, kršeći državne zakone o zaštiti okoliša, trujući prirodu i ucjenjujući vlasti zatvaranjem produkcije. Pa ako Talijani naprosto ne odvezu strojeve, to je dakle alternativa i perspektiva koja čeka sisačke metalce.

1/1